II Rev-20/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 20/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRO T. iz Z., protiv tuženika RO. I. iz Z., radi 131.607 HRD, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Privrednog suda Hrvatske od 11. VIII 1992. br. Pž-2000/92, kojom je potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu od 16. listopada 1992. br. P-11491/89, u sjednici održanoj dana 4. svibnja 1993.

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Odlukom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 118.561 HRD, sa odgovarajućom kamatom i parnični trošak u iznosu od 35.935 HRD, sve u roku od 15 dana, dok je dio zahtjeva tužbe iznad prihvaćenog dijela odbijen. Ta je presuda potvrđena odlukom Privrednog suda Hrvatske od 11. kolovoza 1992. br. Pž-2000/92.

Protiv pravomoćne odluke suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, obje odluke preinače i zahtjev tužbe odbije, ili pak ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni javni tužitelj izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tuženik nalazi, da su u provedenom postupku ostvarene bitne povrede postupka, jer sudovi nisu postupili u skladu s njegovim prijedlogom da se o nastalom sporu obavijeste kao umješači na njegovoj strani određene radne organizacije (kooperanti) kojima je trebalo dostaviti i nalaz vještaka, a na taj bi se način dokazalo da zahtjev tužbe nije osnovan, čime je tuženiku onemogućeno dokazivanje. Pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo, jer je obveza postavljanja skele bila na strani tužitelja, a ne i tuženika i s druge strane tužitelj nije uredno plaćao određene avanse, a nema ni odgovora od strane vještaka na temeljno pitanje, da

II Rev 20/1993-2

li je u ponudi tuženika bila ukalkulirana izrada skele i da li je troškove postavljanja skele tužitelj naplatio od SIZ-a Centar ili ne.

U postupku nisu ostvarene takove povrede postupka koje bi utjecale na pravilnost i zakonitost odluke o sporu, a nema ni onih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP-a, "NN" br. 53/91). Jednako tako prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sudovi na štetu tuženika nisu pogrešno primijenili propise materijalnog prava.

Naime, nije sporna činjenica da su stranke zaključile ugovor (29. travnja 1988. godine), prema kojem se tuženik kao izvođač radova obvezao da će na stambenim zgradama u Zagrebu, do 20. lipnja 1988. godine izvršiti određene limarske i krovopokrivačke radove. Rok izvršenja radova dopunskim ugovorom stranaka pomaknut je na 22. rujna 1988. godine. Te radove tuženik nije izvršio, zbog čega je došlo do raskida ugovornog odnosa i povjeravanja poslova drugom izvođaču.

Predmet nastalog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja je nastala uslijed raskida ugovornog odnosa i neizvršenja obveze od strane tuženika. U tom pogledu cijena iz- vršenih i neizvršenih radova kao obim i visina nastale štete utvrđena je kako u ovoj parnici, tako i u postupku osiguranja dokaza (R1-11/89). Stoga u tom pogledu neobrazloženi prigovori tuženika utvrđenja sudova ne dovode u pitanje, niti je to takav razlog koji bi se u revizijskom postupku mogao sa uspjehom isticati (čl. 385. st. 3. ZPP). Vještak je suprotno tvrdnjama revidenta, kako to sudovi utvrđuju, odgovorio na pitanje tuženika tko je bio u obvezi da izradi i postavi skelu i bila je na strani tuženika kako je to i ugovorom utvrđeno (točka III ugovor br. 133/88).

Svaka strana u postupku je ovlaštena da traži obavijesti putem posredovanja suda sve do pravomoćnog dovršenja spora. U konkretnoj parnici u tom pogledu izostala je aktivnost su- da, što je tuženik ocijenio kao bitnu povredu postupka. Tuženik nije u pravu. Neobavještavanje kooperanata tuženika (O. V. i O.) o nastalom sporu nema značenje bitne povrede postupka, jer ni specifičnost ugovornog odnosa nije to zahtijevala. Naime, odgovornost izvođača radova prema naručiocu za izvršenje posla je nepromijenjena i u situacijama kada posao nije izvršio osobno i uvijek naručiocu odgovara kao da ga je sam izvršio (čl. 610. i 611. ZOO, "NN" br. 53/91). Zato propust na koji revident upozorava nije ni imao utjecaja na pravilnost i zakonitost donesene odluke.

Kako na štetu tuženika nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo prihvaćanjem većeg dijela tužbenog zahtjeva i kako nema povreda postupka na koje je tuženik ukazivao, kao ni onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (S1.386.ZPP), to je reviziju tuženika kao neosnovanu trebalo odbiti.

U Zagrebu, 4. svibnja 1993.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.