Rev-1923/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1923/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljat, kao predsjednika vijeća, te Gordane Gasparini, Augusta Husinec, Vladimira Drakulić i Miroslave Vekić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.P. iz K., kojeg zastupa D.B., odvjetnik iz K., protiv tuženika I.B. iz P., kojeg zastupa V.J., odvjetnik iz S., radi raskida ugovora i isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Karlovcu od 7. travnja 1992. br. Gž-90/92, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 13. veljače 1992. br. P-518/91, u sjednici održanoj dana 24. studenog 1992. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika protiv presude Okružnog suda u Karlovcu br. Gž-90/92 od 7. travnja 1992. godine odbija se.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Karlovcu br. Gž-90/92 od 7. IV. 1992. godine odbijena je žalba tuženika i potvrdjena je prvostepena presuda Općinskog suda u Karlovcu br. P-518/91 od 13. II. 1992. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev za utvrdjenje da je raskinut ugovor o izradi staklene stijene i bočnih prozora od 14. i 16. listopada 1989. godine sklopljen izmedju tužitelja kao naručitelja i tuženika kao izvodjača, te tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 800 DEM spp.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista preinači i tužbeni zahtjev odbije ili da se prvostepena i drugostepena presuda ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju niti se o reviziji izjasnio javni tužilac. Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer u postupku nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), a zbog povrede propisa o mjesnoj nadležnosti, na koje ukazuje revident, revizija se ne može izjaviti (čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP).

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora jeste zahtjev za utvrdjenje da je raskinut ugovor o izradi staklene stijene i bočnih prozora od 14. i 16. listopada 1989. sklopljen izmedju tužitelja kao naručitelja i tuženika kao izvodjača. S obzirom na istaknuti prigovor tuženika da je ugovor u njegovo ime sklopila neovlaštena osoba, u reviziji je sporno pravno pitanje da li ugovor obvezuje tuženika.

Odlučujući o sporu, sudovi prvog i drugog stupnja utvrdili su ovo relevantno činjenično stanje:

1. da je sporni ugovor u ime tuženika sklopio jedan od radnika zaposlenih kod tuženika i da je na ispravi o ugovoru otisnut štambilj tuženika;

2. da je kod tuženika bio običaj da zbog njegove česte odsutnosti iz radnje ugovore sklapaju zaposleni radnici koji su bili ovlašteni u tu svrhu služiti se i štambiljom radnje;

3. da je tužitelj tuženiku, prilikom sklapanja ugovora, na ime predujma platio iznos od 800 DEM;

4. da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu, tj. da nije izradio staklenu stijenu i bočne prozore i da ovu obvezu odbija ispuniti tvrdeći da ga ugovor ne obvezuje, te

5. da je tužitelj obavijestio tuženika da raskida ugovor.

Na temelju ovog činjeničnog stanja, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev kao osnovan usvojili.

Iz činjenica navedenih pod 1. i 2. sudovi su pravilno, primjenom čl. 98. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91 i 73/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZOO), ocijenili da su radnici tuženika zaposleni u njegovoj radnji punomoćnici po zaposlenju, te da i sporni ugovor, prema odredbi iz čl. 85. st. 1. ZOO, obvezuje tuženika.

Budući da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu o roku, a iz okolnosti što poriče i samo postojanje ugovora proizlazi da je ne bi ispunio ni u naknadnom roku, tužitelj je bio ovlašten, temeljem odredbe iz čl. 124. u vezi sa čl. 127. ZOO, raskinuti sporni ugovor. Obveza tuženika da tužitelju vrati primljeni predujam u iznosu od 800 DEM temelji se na odredbi iz čl. 132. ZOO.

Proizlazi, dakle, da su sudovi prvog i drugog stupnja o sporu odlučili primjenom onih odredaba materijalnog prava koje su trebali primijeniti i da su te odredbe pravilno primijenili, tako da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP).

Iz ovih je razloga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, reviziju kao neosnovanu valjalo odbiti.

U Zagrebu, 24. studenog 1992.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat v.r.