Revr-318/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 318/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja A. Ž. iz Č., kojeg zastupaju punomoćnici N. K. i M. K., odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & K. u K., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o revizijama obje stranke protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 551/2015-2 od 14. listopada 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-2309/11-31 od 19. siječnja 2015., u sjednici održanoj 22. veljače 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja i revizija tuženice odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos 84.750,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose pobliže navedene u izreci presude od dospijeća do isplate, kao i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu 25.275,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je višak tužbenog zahtjeva do traženih 175.130,85 kn odbijen kao neosnovan. Drugostupanjskom su presudom odbijene žalbe tužitelja i tuženice te je potvrđena prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari, a preinačena je prvostupanjska odluka o troškovima postupka na način da je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznosu od 11.384,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Protiv dijela drugostupanjske presude s kojim svaka od stranaka nije uspjela u žalbenom postupku reviziju su podnijeli i tužitelj i tuženica, pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak drugostupanjskom sudu, dok tuženica predlaže prihvatiti reviziju na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje. Obje stranke traže trošak parničnog postupka i trošak revizije.

Odgovori na revizije nisu podneseni.

Revizije nisu osnovane.

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13

- dalje: ZPP) propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka zakona stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U st. 3. iste zakonske odredbe propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a ovaj sud je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg pitanja je revizija podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnosi.

Predmet spora je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe, za isplatom dodataka na plaću na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama, a kojeg je tužitelj obavljao i to za razdoblje od svibnja 2007. do kolovoza 2010.

Tužitelju je dosuđen iznos od 84.750,00 kn, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji utvrđuju da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada zbog rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima te zaključuju kako tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni osnovom odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01), te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08). Također je utvrđeno da je tužitelj faktički dobivao na korištenje slobodne dane koji su vještačenjem odbijeni od ukupnog fonda sati.

Na taj su način su sudovi rad od 8 sati tretirali redovnim radom, a daljnjih 8 sati prekovremenim radom, dok je daljnjih 8 sati računato kao dnevni odmor. U dane službe vikendom tužitelju je obračunata naknada za prekovremeni rad od 16 sati te opet daljnjih 8 sati računato je kao dnevni odmor.

Tužitelj u reviziji postavlja sljedeće pravno pitanje:

„Da li se vrijeme odmora od 2 sata između smjena straže može smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom kako to zaključuje drugostupanjski sud ili to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme koje čini osim efektivnog rada tužitelja i vrijeme obvezne prisutnosti na radu kako to zaključuje sud?“

Kao razlog važnosti tužitelj u reviziji navodi kako je riječ o pravnom pitanju koje se tiče prava radnika i koje se pojavljuje u velikom broju radnih sporova koji su u tijeku pred sudovima Republike Hrvatske te da o navedenom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske nije zauzeo pravno shvaćanje, a posebice ukazuje na različitu praksu drugostupanjskih sudova (Županijski sud u Bjelovaru broj Gž-212/12 od 6. rujna 2012., Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-651/12 od 30. kolovoza 2012. i Županijski sud u Zagrebu broj Gžr-1151/14 od 8. srpnja 2014.).

Tuženica, osporavajući shvaćanja nižestupanjskih sudova, u bitnom dovodi u pitanje shvaćanje da djelatna vojna osoba, i nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07), ima pravo na uvećanje plaće s osnove dežurstva, kao za prekovremeni rad te koliko je životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje dvadeset četiri sata.

Obrazlažući važnost postavljenog pravnog pitanja tuženica ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009., odluku broj Revr 466/07 od 5. rujna 2007. , na odluku broj Revr-791/07 od 6. veljače 2008. te na odluku Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1552/11 od 1. rujna 2011. navodeći da shvaćanje zauzeto u tim odlukama odudara od shvaćanja zauzetog u pobijanoj odluci.

Odredbom čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

Čl. 97. st. 2. ZSOSRH/07 propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima, dok je st. 3. istog članka propisano da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

St. 4. čl. 97. ZSOSRH/07 propisano je da rad iz st. 3. toga članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

Čl. 97. st. 5. ZSOSRH/07 propisano je da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

St. 6. čl. 97. ZSOSRH/07 određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

Čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/03, 175/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Propisano da djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme iznimno traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Prije navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbeno proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Taj posebni propis je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je pravilnikom raniji pravilnik izmijenjen tako da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su dodani i novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

Dakle, u spornom razdoblju, a imajući u vidu čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Budući da se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati, drugostupanjski je sud pravilno u razdoblju do 1. listopada 2009. primijenio odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR-a kao i čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora iz 2004., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, činjenica da država nije donijela provedbeni propis ne može ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. (paragraf 40.) naveo da rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države se ne smiju ispravljati na štetu građana.

Tuženica je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada, pa tako i za dežurstva ili stražu, priznavala slobodne dane, te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućila korištenje slobodnih dana niti mu je isplatila naknadu.

U odnosu na pitanja koja postavljaju u podnesenim revizijama, tužitelj i tuženica zapravo ističu da smatraju pogrešnim pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su mu u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad priznali 16 sati rada dnevno, a ne i više od toga (tužitelj), odnosno manje od toga (tuženica).

Pritom tužitelj smatra da se odmor za vrijeme obavljanja tih vrsti službi, koji je kod stražarske službe u trajanju od četiri puta po dva sata za vrijeme dvadeset četiri sata, ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već da i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme jer radno vrijeme ne čini samo efektivan rad nego i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata.

Stoga se, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može, u spornom razdoblju, vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, odnosno kao prekovremeni rad, a pod koji prekovremeni rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno ovaj sud je već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009.

S obzirom na to da drugostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe nije vrednovao kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata već je od cjelodnevnog rada oduzimao po osam sati odmora i na taj način prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.

Slijedom navedenog, revizije tužitelja i tuženice nisu osnovane pa ih je valjalo odbiti na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 22. veljače 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.