Croatian Supreme Court dismisses appeal where contract termination due to missed deadline was upheld.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court judgment ordering the payment of $33,000 for a completed project. The lower courts ruled that the contract was automatically terminated because the appellant failed to deliver the required feasibility study within the agreed timeframe. The Supreme Court affirmed this decision, holding that the deadline for delivering the study was a material component of the contract under the Obligations Act, making the failure to meet it a valid ground for termination. Consequently, the appeal was rejected as unfounded, and the appellant remained liable for the contract termination and legal costs.
Legislator headnote
AI generatedčl. 125. st. 1. i 4. ZOO; čl. 386. ZPP; When the performance of an obligation within a specific time constitutes a material component of a contract, failure to fulfill it within that time results in automatic termination of the contract.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revt 151/05-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Petra Milasa, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Lj. D. iz S., zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku iz S., protiv tuženika P. S. d.d. S., zastupan po punomoćniku S. Č., odvjetnici iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 15. ožujka 2005. godine, br. Pž 6748/03, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu od 30. siječnja 2003. godine, br. P 2380/01, u sjednici održanoj 8. veljače 2006. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev, koji glasi:
„Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 33.000,00 USD u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje banke plaćaju na devizna sredstva po viđenju, a koja kamata teče od dana dospijeća plaćanja 1. ožujka 2001. godine pa do isplate.“
Istom presudom tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 34.978,42 kn.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je pravovremeno izjavio dopuštenu reviziju pozivom na revizijske razloge: bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložio je da preinakom nižestupanjskih presuda tužbeni zahtjev bude odbijen, podredno da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen
đenje.
prvostupanjskom sudu na ponovno su
Na reviziju nije odgovoreno, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.
Revizija nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da se obveže tuženika da mu isplati određenu novčanu svotu na ime ugovorene naknade za izvršeni rad za potrebe tuženika na izvedbenoj studiji primjenjive za softverska rješenja planiranja i praćenja ekonomskih i tehnoloških procesa u proizvodnim organizacijskim jedinicama tuženika.
Osporena presuda ispitana je u granicama odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01 – dalje: ZPP), koja se u ovom slučaju primjenjuje sukladno odredbi čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 117/03), te utvrđeno da u postupku nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
Odlučujući o sporu nižestupanjski sudovi su, u bitnom, utvrdili:
- da je tužitelj za tuženika izradio Projektni zadatak, kojeg su u prosincu 1997. godine potpisali tužitelj i ondašnji direktor tuženika B. T., a u kojem je navedeno koje sve radove će trebati obaviti za izradu izvedbene studije primjenjive za softversko rješenje planiranja i praćenja ekonomskih i tehnoloških procesa u proizvodnim organizacijskim jedinicama tuženika (dalje: Izvedbena studija), te cijene koštanja i izrade Izvedbene studije, kao i vrijeme potrebno za izradu te studije,
- da su tužitelj i spomenuti direktor tuženika dana 26. siječnja 1998. godine sklopili usmeni ugovor za izradu Izvedbene studije u skladu sa podacima navedenim u Projektnom zadatku, tako da se tužitelj obvezao da će izvedbenu studiju izraditi u roku od 16-18 mjeseci, s tim da taj rok može biti kraći, ali ne i dulji, a tuženik se obvezao da će tužitelju za Izvedbenu studiju isplatiti kunsku protuvrijednost iznosa od 33.000,00 USD,
- da su se kod tuženika u međuvremenu dogodile vlasničke promjene, a s tim u svezi i organizacijske promjene,
- da tuženik nije izradio Izvedbenu studiju u navedenom roku, niti je od tuženika zahtijevao produljenje ugovorenog roka za izradu studije.
Cijeneći izložena utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je, prema usmenom ugovoru sklopljenim između tužitelja i tadašnjeg direktora tuženika, za izradu Izvedbene studije određeni rok koji ne može biti dulji od 18 mjeseci, a koji rok ima značaj bitnog sastojka ugovora u smislu odredbe čl. 125. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), a budući da tužitelj u navedenom roku nije izradio Izvedbenu studiju, to se ugovor smatra raskinutim, pa su sukladno tome odbili tužbeni zahtjev, a tužitelja obvezali da tuženiku naknadi parnični trošak.
Suprotno onome što se navodi u reviziji, prema prosudbi ovog revizijskog suda, pobijanom presudom pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev.
U ovom stadiju postupka sporno je pravno pitanje je li rok u kojem se tužitelj obvezao izraditi studiju za tuženika ima značaj bitnog sastojka ugovora, i je li tužitelj u navedenom roku izradio Izvedbenu studiju.
Prema tvrdnji samog tužitelja za izradu studije ugovoren je rok od 16-18 mjeseci, a usmeni ugovor za izradu te studije uslijedio je 26. siječnja 1998. godine. Ukoliko se i prihvati tvrdnja tužitelja da rok za izradu studije počima teći nakon što se prikupe potrebni podaci od tuženika, a za prikupljanje tih podataka da je ugovoren rok od četiri mjeseca, to proizlazi da je krajnji rok za izradu studije bio 26. listopada 1999. godine, a iz dopisa tužitelja od 15. veljače 2001. godine (list 6-10 spisa) proizlazi da je tužitelj izradio studiju 30. studenog 2000. godine, da je Izvedbenu studiju ponudio tuženiku, ali da ju je ovaj odbio primiti.
Prema odredbi čl. 125. st. 1. ZOO propisano je: „Kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitni sastojak ugovora, pa tuženik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.“
A prema st. 4. istog članka, navedeno će se primijeniti i kad su ugovorne stranke predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim, tako i onda kada je ispunjenje ugovora u određenom roku bitni sastojak ugovora prema prirodi posla.
S obzirom na utvrđenja suda, da su prema usmenom ugovoru za izradu studije stranke uglavile rok od 16-18 mjeseci, s tim da taj rok ne može biti dulji, pravilnim se pokazuje zaključak nižestupanjskih sudova da je riječ o roku koji predstavlja bitni sastojak ugovora (st. 1. čl. 125. ZOO), a u svakom slučaju da je riječ o roku kao bitnom sastojku ugovora po prirodi posla (st. 4. čl. 125. ZOO).
Kraj izloženog nije od odlučnog značaja činjenica što je tužitelj određeno vrijeme bio bolestan, i što je došlo do promjene vlasničke strukture kod tuženika. Tužitelj nije zahtjeva da se, vezano za njegovu bolest, produlji rok, a iz navoda revizije proizlazi da bolest nije imala bitnog utjecaja na to što studija nije izrađena u ugovorenom roku.
Prema prosudbi ovog revizijskog suda ni promjena vlasničke strukture kod tuženika ne može opravdati produljenje roka, jer je prema navodima u reviziji promjena vlasničke strukture kod tuženika uslijedila u ožujku 1998. godine, a tužitelj nije zahtijevao da se s obzirom na tu okolnost produlji rok.
Prema ocjeni ovog suda nema proturječja između razloga presude, glede odlučnih činjenica, kako se to uopćeno navodi u reviziji, pa nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.
Budući da se prema izloženom revizija ne pokazuje osnovanom, to je valjalo presuditi kao u izreci (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 8. veljače 2006. godine
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.