I Kž-350/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-350/1997-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana i Jelić Katice, kao članova vijeća i više savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. R., zbog kaznenog djela iz čl. 223. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 9. travnja 1997. godine broj K-126/97, u sjednici održanoj 18. kolovoza 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vidić Pavla,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP/93 opt. P.R. oslobođen je optužbe da je počinio kazneno djelo pronevjere iz čl. 223. st. 1. KZRH, činjenično opisano u izreci te presude.

Protiv te presude državni odvjetnik je podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Nakon razmatranja spisa državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, istovjetno kao u žalbi državnog odvjetnika.

Žalba nije osnovana.

U žalbi se ističe da je optuženik odgovoran za poslovanje kioska i osoba koje su u kiosku zaposlene, te da je mogao kontrolirati poslovanje i usklađivati stanje gotovine sa prodanom robom, pa da je prema tome znao da dio novaca nije plaćen H. lutriji. U prilog takvom shvaćanju žalitelj ukazuje na činjenicu da je optuženik na ime manjka odmah uplatio čak i veći iznos nego je knjigovodstvenim vještačenjem taj manjak utvrđen.

Protivno izloženim žalbenim navodima, kojima se u stvari uopće ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da nije dokazano da je optuženik u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi u iznosu utvrđenog manjka prisvojio novac koji mu je bio povjeren na radu u privatnom poduzeću, prvostupanjski sud na temelju savjesne i svestrane ocjene svih izvedenih dokaza s pravom je utvrdio da nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo zbog kojeg je optužen.

Naime, samo iz činjenice što je utvrđen manjak, a pogotovo iz okolnosti što je optuženik taj manjak odmah kad je utvrđen podmirio, ne može se izvoditi zaključak da je optuženik prisvojio novac u iznosu utvrđenog manjka, napose kad nije sporno da su u kiosku zapravo radile druge osobe. Žalitelj očigledno ne razlučuje krivično-pravnu od materijalne odgovornosti kad ističe da optuženik "u cijelosti odgovara za poslovanje kioska, pa i osoba koje su tamo zaposlene".

Međutim, protivno stajalištu izraženom u žalbi državnog odvjetnika, s obzirom na rezultate provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud izveo je jedini mogući i logičan zaključak, tj. da nije dokazano postojanje radnje izvršenja kaznenog djela pronevjere, odnosno prisvajanje novca od strane optuženika, kao uostalom ni njegov umišljaj u tom pravcu, tj. namjera prisvajanja i svijest da ostvaruje protupravnu imovinsku korist.

Prema tome, usvajajući kao pravilne razloge na kojima je utemeljena pobijana oslobađajuća presuda, u situaciji kada se žalbom državnog odvjetnika zapravo i ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja bilo koje od činjenica odlučnih za postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti optuženika, već se, u stvari, neuspješno pokušava dovesti u sumnju primjena zakona na utvrđeno činjenično stanje, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP/97 odbiti kao neosnovanu žalbu državnog odvjetnika i potvrditi prvostupanjsku presudu, te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. kolovoza 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Zmajević mr. Branko v.r.