Rev-188/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 188/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. J. iz P., zastupanog po punomoćnicima M. K. i R. M.-B., odvjetnicima iz P., protiv I. tuženika I. d.o.o. iz P., i II. tuženika V. L. iz P., zastupanog po punomoćnici M. Ž., odvjetnici iz P., radi isplate, odlučujući o reviziji II. tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-1466/08-2 od 20. listopada 2008., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli posl. br. P-2062/03-67 od 5. prosinca 2007., na sjednici vijeća od 14. srpnja 2015.,

p r e s u d i o j e :

Revizija II. tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženicima je naloženo solidarno tužitelju isplatiti 101.758,34 kn s zakonskim zateznim kamatama računatim od 29. rujna 1998. do isplate i naknadom parničnih troškova od 23.930,30 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba II. tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu odluke o glavnom zahtjevu i parničnom trošku - dok je djelomično prihvaćena žalba II. tuženika te prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o zateznim kamatama na iznos glavnice i odlučeno da ova teče od 18. kolovoza 2003.

Protiv drugostupanjske presude II. tuženik je podnio reviziju „zbog svih razloga označenih u čl. 385. Zakona o parničnom postupku“. Prijedlog II. tuženika je da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu radi prekida postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 84/08) te odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji nisu u proturječju s sadržajem zapisnika u spisu i dokazima provedenim u postupku, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju revident revizijom ukazuje.

Navodi revidenta da je iz u postupku provedenih dokaza pogrešno utvrđeno da je i on (pored I. tuženika) u solidarnoj obvezi tužitelju isplatiti utuženi iznos, sve uz tvrdnju da iz tih dokaza (uz njihovu pravilnu ocjenu) nižestupanjski sudovi nisu imali razloga za shvaćanje o osnovanosti zahtjeva tužitelja - i o tome da je zloupotrijebio okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva te da je koristio društvo da bi oštetio tužitelja (kao vjerovnika), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana (jer se ova niti ne temelji na takvoj odgovornosti revidenta), te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu - primjenu kojih stavova sugerira, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) - niti ovaj sud ih ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga neke postupovne povrede.

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog i sadržaja ugovornog odnosa s tužiteljem, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

Konačno, revident nije u pravu niti kada ističe (i to u reviziji opširno obrazlaže) da je povreda postupka učinjena i time što nižestupanjski sudovi nisu prekinuli postupak koji se i protiv njega vodi - a sve zbog otvaranja stečaja nad I. tuženikom i (konačno) prestanka I. tuženika: obzirom da tužitelj svoj zahtjev prema II. tuženiku temelji na prema njemu uspostavljenom zasebnom (samostalnom) građanskopravnom odnosu, odnosno na činjenici da je ovaj prema njemu u obvezi osobno (kao fizička osoba) i neovisno od obveze I. tuženika (jer je bez osnove stekao dio njegove imovine), ta okolnost (otvaranja stečaja nad I. tuženikom i prestanka I. tuženika) nije od nikakvog utjecaja na pravni položaj II. tuženika - i pozivom na nju II. tuženik u ničemu ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora u revizijskom stupnju (nakon što je pravomoćnom postala presuda u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja prema I. tuženiku, a koja nije predmetom osporavanja i ispravnost koje revizijski sud sada ne može razmatrati) zahtjev je tužitelja na obvezivanje II. tuženika isplatiti mu 101.758,34 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj drži da je II. tuženik u obvezi isplatiti mu utuženi iznos obzirom da ga je podigao s njegovog računa i bez njegove ovlasti zadržao - čime (da) ga je stekao bez osnove.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (relevantno za odluku o predmetu spora u odnosu na revidenta):

- da je ugovorom o građenju sklopljenim 18. kolovoza 1998., tužitelj (kao investitor gradnje) ugovorio s I. tuženikom (kao izvođačem gradnje) "izvedbu stambene građevine" u P., na području G., i to prizemlja po sistemu "ključ u ruke" - a potkrovlja po sistemu "roh- bau", sve za cijenu od 1.000,00 DEM po m2 objekta, odnosno za ukupno 106.000,00 DEM u protuvrijednosti domaće valute,

- da je u vrijeme sklapanja navedenog ugovora II. tuženik bio zakonski zastupnik I. tuženika,

- da je II. tuženik, postupajući "osobno, kao fizička osoba" (a ne u ime i kao zastupnik I. tuženika), ugovorio s tužiteljem da "temeljem punomoći i naloga" podiže s računa tužitelja novčane iznose - koje bi potom imao ulagati u ugovorenu gradnju ("za podmirenje obavljenih radova i utrošenog materijala po I. tuženiku"),

- da je postupajući samo po tome ugovoru, kojeg je "osobno, kao fizička osoba" sklopio s tužiteljem, II. tuženik s računa tužitelja (štednog računa br. … kod H. d.d.) podigao 179.371,66 kn - i to (u ispunjenju ugovorene obveze) predao I. tuženiku (koji je taj iznos utrošio za izvođenje radova na ugovorenoj gradnji tužiteljevog objekta), ali je pored toga s istog računa (s štedne knjižice tužitelja) podigao i za sebe zadržao 101.758,34 kn,

- da je ugovor o građenju sklopljen između tužitelja i I. tuženika raskinut - i "I. tuženik je otišao s gradilišta", a tužitelj je "angažirao druge poduzetnike" i s njima završio gradnju ugovorenu s I. tuženikom.

Na temelju navedenih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu preispitivati (opet: argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio djelomično osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude, osim u djelu odluke o početku računanja kamata na iznos glavnice potraživanja) prihvatio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

Odredbama čl. 210. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koje se ovdje primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) - zbog trenutka u kojemu je sporan odnos nastao, propisano je: „Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu… Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.“.

S izloženim u svezi, a polazeći od toga da je II. tuženik podigao s računa tužitelja prijeporni iznos i bez ikakve osnove u ugovoru kojeg je osobno sklopio s tužiteljem, postupajući samostalno, a znajući da mu na to ne pripada pravo, zadržao ga za sebe - pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je II. tuženik i sada u obvezi postupiti u smislu navedenih odredaba čl. 210. ZOO-a: vratiti tužitelju ono što mu je bez osnove oduzeo - i to, a obzirom da nije utvrđena njegova nesavjesnost u postupanju, s kamatama računatim (u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a) od dana (18. kolovoza 2003.) kada je tužitelj podnio zahtjev za isplatu.

Revident, uostalom, u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji niti ne navodi određeno u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava - i u čemu bi navedeno pravno shvaćanje bilo pogrešno, već (pogrešno držeći da je o njegovoj obvezi suđeno na temelju instituta "proboja pravne osobnosti", i to sve iako osporena presuda nije niti donesena u svijetlu toga instituta - i to je čak u njoj izričito navedeno) osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje - a iz tog se razloga revizija (prema već navedenom: u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a) s uspjehom ne može izjaviti.

Stoga, a obzirom da iz svega izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju II. tuženika odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 14. srpnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.