I Kž-286/2015-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 286/15-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika G. Š. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04 i 84/05 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama opt. G. Š. i opt. F. S. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 12. prosinca 2014. broj K-105/10, u sjednici održanoj 19. studenog 2015. u nazočnosti opt. G. Š. osobno te branitelja opt. F. S., odvjetnika mr. sc. Ž. G. iz S.,

p r e s u d i o j e:

Žalbe opt. G. Š. i opt. F. S. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašeni su krivima opt. G. Š. i opt. F. S. da su iste prilike počinili kaznena djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ/97 jedan na štetu drugoga, pa su im, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, izrečene svakom kazna zatvora u trajanju od po jednu godinu, dok je opt. G. Š., temeljem čl. 62. st. 1. KZ/97, još uzeta kao utvrđena i kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca izrečena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-251/10 od 16. rujna 2010., pa je opt. G. Š. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.

Opt. G. Š. je, sukladno čl. 63. st. 1. KZ/97, uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 3. siječnja 2005. do 4. siječnja 2005., te vrijeme od 3. srpnja 2014. do pravomoćnosti presude. Međutim, uvidom u spis utvrđeno je da je ovom optuženiku ukinut istražni zatvor dana 13. siječnja 2015., te je pušten uz polaganje jamstva od 60.000,00 kn.

I Kž 286/15-6

Temeljem čl. 80. KZ/97, od optuženika su oduzeti predmeti uporabljeni za počinjenje kaznenog djela.

Optuženici su, temeljem čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), obavezani na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od po 2.375,00 kn svaki, dok će se o troškovima branitelja po službenoj dužnosti opt. G. Š., odlučiti naknadno. Protiv te presude žale se obojica optuženika.

Opt. G. Š. se žali osobno i po branitelju B. B., odvjetniku iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, odnosno da se optužba odbije, a podredno da se ta presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Opt. F. S. se žali po svom branitelju mr. sc. Ž. G., odvjetniku iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i taj optuženik oslobodi od optužbe, odnosno da se preinači u pravnoj oznaci djela i oglasi krivim za kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Odgovor na žalbu opt. F. S. podnio je državni odvjetnik u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije. Odgovor na žalbu opt. G. Š. nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Sjednici drugostupanjskog vijeća nazočili su opt. G. Š. te branitelj opt. F. S., odvjetnik mr. sc. Ž. G., koji su izložili navode žalbe i ostali kod žalbenih prijedloga. Uredno obaviješteni branitelj opt. G. Š., odvjetnik B. B., te opt. F. S., kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08.

Žalbe nisu osnovane.

Uvodno treba reći da je ranija prvostupanjska presuda ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-251/10 od 16. rujna 2010. u odnosu na kazneno djelo iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ/97, zbog počinjenih apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok je u odnosu na kazneno djelo iz čl. 129. st. 2. KZ/97 prvostupanjska presuda potvrđena i opt. G. Š. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

I Kž 286/15-6

U ponovljenom suđenju pred izmijenjenim sudskim vijećem prvostupanjski je sud otklonio sve nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te je osnovano zaključio da su oba optuženika počinili kaznena djela za koja se terete.

Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da su optuženici iste prilike pokušali jedan drugoga lišiti života s neizravnom namjerom, tako što je opt. F. S. sjekirom zamahnuo prema gornjem dijelu tijela G. Š. koja ga je zahvatila po leđima u području lijeve lopatice uslijed čega je zadobio laku tjelesnu ozljedu, dok je opt. G. Š. udario tupim dijelom građevinskog čekića u stražnji dio glave opt. F. S. i tako mu nanio tešku tjelesnu ozljedu. Stoga su oba optuženika bila svjesna da navedenim postupanjem mnogu lišiti jedan drugoga života te su na tu posljedicu pristali i tako ostvarili objektivne i subjektivne elemente bića kaznenog djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ/97.

Oba žalitelja ističu žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su u znatnoj mjeri proturječni te suprotni sadržaju izvedenih dokaza.

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama te nije zamijećena znatnija proturječnost između navoda presude i sadržaja dokaza izvedenih u postupku. Ovim žalbenim osnovom žalitelji, u stvari, pobijaju utvrđeno činjenično stanje o čemu će kasnije biti riječi.

Također nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08 istaknuta u osobnoj žalbi opt. G. Š. Naime, optuženik smatra da je izmjenom optužnice u završnoj riječi državnog odvjetnika povrijeđeno pravo obrane, jer je postupljeno "suprotno čl. 411. st. 1. ZKP/08". Također, tvrdi se da je prvostupanjski sud daljnjom izmjenom činjeničnog opisa iz optužnice prekoračio optužbu te je "konstruiranjem oblika krivnje" optuženika oglasio krivim za drugo kazneno djelo od onog za koje se tereti.

Nasuprot tome, uvidom u spis je utvrđeno da je državni odvjetnik u manje bitnim dijelovima izmijenio činjenični opis kaznenih djela i to prije dovršetka dokaznog postupka, nakon čega su oba optuženika ponovno iznosila svoju obranu, time što je opt. G. Š., osim upućenih prigovora u odnosu na izmjenu optužnice, ostao kod ranije obrane s prijedlogom da se rasprava nastavi i okonča. Stoga su državni odvjetnik i prvostupanjski sud postupili u svemu sukladno čl. 441. st. 1. i 2. ZKP/08.

Također, manje izmjene činjeničnog opisa od strane prvostupanjskog suda ne odnose se na okolnosti odlučne za postojanje kaznenog djela i način njegovog izvršenja, dok je izmjenom oblika krivnje na način da optuženici sada odgovaraju za učin kaznenog djela počinjenog s neizravnom namjerom, postupljeno u njihovu korist. Stoga se radi o dopuštenim intervencijama i usklađivanju činjeničnog stanja s rezultatima dokaznog postupka koje ne mijenjaju suštinu optuženog kaznenog djela niti je time povrijeđen objektivni identitet presude i optužbe.

Oba optuženika u žalbama pobijaju utvrđeno činjenično stanje tvrdeći da su se branili od napada onog drugog i time stekli pravo na nužnu obranu. Opt. Š. smatra da betoniranjem platoa ispred svoje kuće nije provocirao sumještane, pa niti opt. S., dok opt. S. tvrdi da mu je

I Kž 286/15-6

betoniranjem tog platoa opt. Š. svjesno onemogućio prolaz vozilom do njegove nekretnine zbog čega je imao pravo srušiti taj plato u okviru samopomoći. Svaki smatra da je fizički sukob započeo krivnjom onoga drugoga koji je prvi poduzeo radnju napada od kojeg su se imali legitimno pravo obraniti.

Iako, dakle, žalitelji smatraju da je svaki od njih postupao u nužnoj obrani, prvostupanjski sud zaključuje da su kritične prilike obojica bila spremna i željela fizički sukob te uzastopno napali na život i tijelo drugoga, zbog čega su obojica počinila predmetna kaznena djela na način kako ih tereti optužba.

Prije svega, nije sporno da su obojica optuženika kritične prilike u ruci imali opasno oruđe, i to opt. Š. građevinski čekić, a opt. S. sjekiru duljine drške oko 70 cm ("nađak" ili "dudla"). Iako obojica tvrde da je to oruđe bilo namijenjeno gradnji, odnosno rušenju betonskog platoa, činjenica je da su isto tijekom fizičkog sukoba uporabili kao sredstvo podobno za lišenje života.

Nadalje, obojica optuženika su na raspravi od 12. studenog 2014., osim namjere na međusobno lišenje života, potvrdili da se događaj zbio upravo na način opisan u optužnici, a kasnija izmjena te optužnice od strane državnog odvjetnika, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije bitnije izmijenila dinamiku događaja da bi to dovelo u pitanje prvotne izjave optuženika. Tome u prilog govori i činjenica da, osim što žalitelji prebacuju krivnju za početka sukoba jedan na drugoga, u svojim obranama na raspravi, u stvari, potvrđuju da je do međusobnog ozljeđivanja praktički došlo istovremeno. Tako opt. Š. tvrdi da je opt. S. zamahnuo sjekirom prema njemu koja ga je zahvatila po leđima, a gotovo u istom trenutku on je opt. S. udario čekićem po glavi. Opt. S., pak, ističe da se branio od opt. Š. i njegovog sina mašući sjekirom ispred sebe, pri čemu je osjetio da je udaren u glavu. Očevici događaja, svjedoci A. A. i J. A. potvrđuju da su čuli svađu i vidjeli međusobno naguravanje između optuženika, ali nisu vidjeli tko je koga udario.

U takvoj situaciji, neovisno o povodu fizičkog sukoba, jasno je da su obojica optuženika istovremeno bili napadači i branili se od napada onog drugoga. Pri tome, prvostupanjski sud pravilno uočava da je opt. Š. isprovocirao dolazak opt. S. na lice mjesta, jer je usprkos prethodnog sukoba sa bračnim parom A. i uredovanju djelatnika policije svega dva sata prije kritičnog događaja, nastavio s izgradnjom betonskog platoa na način da to sumještanima onemogućava prolaz mjesnim putem.

Slijedom naprijed navedenog, dakle, kada su oba učesnika spremna na fizičko razračunavanje i ravnopravno ulaze u sukob uporabljujući opasna oruđa – sjekiru i građevinski čekić, tada oni pristaju na moguće posljedice pa se niti jedan od njih ne može ekskulpirati stanjem nužne obrane, jer međusobni napadi nisu bili neskrivljeni u smislu čl. 29. st. 2. KZ/97.

Isto tako, nisu u pravu žalitelji kada poriču namjeru na lišenje života smatrajući da se, eventualno, radi o namjeri nanošenja teških tjelesnih ozljeda.

Prema postojećoj liječničkoj dokumentaciji, opt. Š. je tupim dijelom građevinskog čekića udario opt. S. u glavu silom zamaha srednje jakog do jakog intenziteta, kako potvrđuje medicinski vještak mr. sc. A. A., zadavši mu time prijelom lubanje s utisnutim područjem

I Kž 286/15-6

tjemena desno, koja ozljeda je teške naravi. S druge strane, opt. S. je zamahivao sjekirom prema gornjem dijelu tijela opt. Š., gdje su nesporno smješteni vitalni organi, ali je spretnošću opt. Š. frontalni udarac bio izbjegnut tako da je zahvaćen u području leđne strane lijeve lopatice gdje je zadobio laku tjelesnu ozljedu u vidu rezne rane dužine 6-7 cm i širine 1 cm nastalu kao posljedica tagencijalnog djelovanja mehaničkog sredstva što, prema mišljenju sudskog vještaka dr. sci. Š. A., može biti oštrica sjekire.

Uporabljena sredstva svakako su podobna da se njima drugoga liši života, pogotovo imajući u vidu vitalne dijelove tijela u koje su udarci bili usmjereni. Činjenica da je opt. Š. zadobio tek laku tjelesnu ozljedu, rezultat je dinamike kretanje njegovog tijela i instinktivne reakcije izbjegavanja udarca, a ne volje opt. S. koji u opisanoj situaciji objektivno nije mogao dozirati jačinu udarca, a nije isključeno i da su zimski uvjeti odijevanja ublažili ozljedu. Stoga niti za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nikakve dvojbe nema da su postupci optuženika, s obzirom na način uporabe opasnih oruđa i lokaciju ozljeda, bili usmjereni na lišenje života, čega su optuženici bili svjesni i na tu mogućnost pristali.

Pri tome, neosnovano opt. S. u žalbi dovodi u sumnju porijeklo i karakter zadobivenih ozljeda opt. Š., budući iz medicinske dokumentacije sačinjene dana 5. siječnja 2005. po sudskom vještaku dr. sci. Š. A. proizlazi da je vještak, osim uvida u medicinski karton, i osobno pregledao optuženika te utvrdio postojanje i kvalifikaciju navedene ozljede, a s njim se suglasio i stalni sudski vještak mr. sci. A. A. u svom nalazu i mišljenju.

Kako se niti ostalim, posebno opširnim navodima žalbe opt. Š., činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda ne dovode s uspjehom u sumnju, to Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da su oba optuženika osnovano oglašeni krivima za kazneno djelo pokušaja ubojstva iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ/97.

Nisu osnovane žalbe optuženika niti zbog odluke o kazni.

Po sudu prvog stupnja odmjerene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine svakom optuženiku, predstavljaju minimum zapriječene kazne i po zakonu ne mogu biti blaže. Iako se u žalbi opt. Š. po branitelju predlaže primjena blažeg zakona i izricanje djelomične uvjetne osude, za to nema zakonskih uvjeta u smislu čl. 3. st. 2. KZ-a. Naime, Kazneni zakon koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. ("Narodne novine“ br: 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), nije za optuženike blaži budući da se prema čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11 za kazneno djelo pokušaja ubojstva iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11 kazna može ublažiti maksimalno do dvije godine zatvora, što je za optuženike strože, neovisno o mogućnosti primjene djelomične uvjetne osude.

Stoga su sve olakotne okolnosti, pa i one istaknute u žalbi, dostatno cijenjene i ne mogu dovesti do blaže osude.

Troškovi kaznenog postupka, koji se u žalbi samo paušalno pobijaju, u svemu su odmjereni sukladno čl. 148. st. 1. ZKP/08.

Kako time žalbe optuženika nisu osnovane, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, sukladno čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude

I Kž 286/15-6

Zagreb, 19. studenog 2015.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.