I Kž-362/2001-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-362/01-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Zlate Lipnjak-Bosanac, Senke Klarić-Baranović i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnice u odjelu Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. V. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. ožujka 2001. godine broj K- 35/01, u sjednici održanoj 29. kolovoza 2001. godine, u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, a u odsutnosti odvjetnice S. G., braniteljice opt. J. V.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, te se opt. V.J. zbog kaznenog djela zbog kojeg je proglašen krivim u izreci pobijane presude, po čl. 90. KZ, utvrđuje kazna zatvora u trajanja od 7 (sedam) godina, a uzima mu se kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz čl. 217. st. 1. toč. 4. u vezi čl. 216. st. 1. KZ na koju kaznu je osuđen presudom i rješenjem VSRH od 17. siječnja 2001. godine broj I Kž-625/00, pa se uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c/ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se, po čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 25. ožujka 1999. godine, pa nadalje, a opt. K.G. zbog kaznenog djela radi kojeg je proglašen krivim u izreci presude, po čl. 90. KZ, osuđuje se na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se po čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 25. ožujka 1999. godine do 7. ožujka 2000. godine.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. V.J. i opt. K.G., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu presudom od 16. ožujka 2001. godine broj K-35/01 proglasio je krivim opt. V.J. zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ činjenično opisano u izreci te presude za koje mu je po istom zakonskom propisu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest godina, a uzeo mu je kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine na koju je osuđen zbog kaznenog djela teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 4. u vezi čl. 216. st. 1. KZ presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-625/00 od 17. siječnja 2001. godine, pa je po čl. 60. st. 2. toč. c/ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, u koju kaznu mu je, po čl. 63. st. 1. KZ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 25. ožujka 1999. godine, pa nadalje, dok je opt. K.G. oglasio krivim zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ činjenično opisano u izreci te presude te ga je po istom zakonskom propisu osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je, po čl. 63. st. 1. KZ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 25. ožujka 1999. godine do 7. ožujka 2000. godine.

Po čl. 76. st. 1. i 2. KZ opt. V.J. i opt. K.G. izrečene su sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti.

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP obojica optuženika oslobođeni su naknade troškova kaznenog postupka, a po čl. 132. st. 2. ZKP oštećena Đ.F. sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućena je na parnicu.

Opt. V.J. podni je žalbu osobno i putem svoje braniteljice S.G., odvjetnice iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Opt. K.G. podnio je žalbu putem svoga branitelja I.F., odvjetnika iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik je podnio žalbu zbog odluke o kazni u odnosu na obojicu optuženika, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i na taj način da se prvo i drugooptuženici osude na strože kazne zatvora.

Opt. V.J. podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kome predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa u svom pisanom očitovanju od 12. lipnja 2001. godine broj Kž-DO-788/01 predložio je da se žalba optuženika odbiju kao neosnovane, a žalba državnog odvjetnika usvoji prema žalbenom prijedlogu.

Sjednica vijeća ovog suda održana je u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D., a u odsutnosti braniteljice opt. V.J., S.G., odvjetnice iz Z., koja je o

sjednici uredno obaviještena, a istoj nije pristupila, te u odsutnosti opt. V.J. koji je u pritvoru, a predsjednik vijeća ili vijeće nisu smatrali da je njegova nazočnost svrhovita.

Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni je osnovana, dok su žalbe opt. V.J. i opt. K.G. neosnovane.

Na žalbu opt. V.J.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka K.P. koji ga u istrazi teško tereti, a na glavnoj raspravi je potpuno promijenio svoj iskaz, a sve radi toga da bi prikrio svoje sudjelovanje u krađi (osobna žalba optuženika), dok sud prvog stupnja u pobijanoj presudi “gaji simpatije“ za toga svjedoka pa za njegovo napuštanje glavne rasprave i odbijanje da dalje svjedoči nalazi mnogobrojna opravdanja, tvrdi se da je svjedok labilan, lomljiv i nesiguran, dok optuženike sud drukčije kvalificira, premda su i svjedok i optuženici, kao ovisnici o drogama, po psihičkoj strukturi jednaki, pa razlozi za tolike razlike u ocjenama ličnosti ne postoje (žalba braniteljice optuženika).

Takvim i drugim navodima u žalbama žalitelj nije s uspjehom osporio činjenična utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja. Žalitelj ustvari preocjenjuje izvedene dokaze na osnovu svog subjektivnog viđenja i ocjene vrijednosti pojedinih dokaza, napose iskaza svjedoka P. iz istrage, za koji smatra da ga nije trebalo prihvatiti i na temelju njega donijeti osuđujuću presudu.

Razmotrivši izložene žalbene navode, kojima se u suštini ne iznosi ništa novoga što optuženik nije naveo u svojoj obrani tijekom postupka i što nije bilo predmetom raspravljanja i ocjene od strane suda prvog stupnja, pa ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, našao je, da optuženik navodima svoje žalbe ni najmanje nije doveo u sumnju razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, jer je sud prvog stupnja u pogledu svih odlučnih činjenica, pa tako i onih koje se odnose na subjektivnu stranu kaznenog djela, a o čemu će u nastavku više biti govora, a što se žalbom također pokušava dovesti u pitanje, u obrazloženju svoje presude naveo veoma uvjerljive, iscrpne i u svemu prihvatljive razloge, na koje se upućuje žalitelj, a kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

U pobijanoj presudi prvostupanjski sud nije pogriješio kada je prihvatio iskaz svjedoka P. iz istrage kada taj svjedok iskazuje da je prvooptuženik opalio šamar oštećeniku i doslovce ga polegao na tlo, pa su ga zatim obojica optuženika nastavili tući nogama po glavi i tijelu, a da bi na kraju prvooptuženik podigao oštećenika u sjedeći položaj, udario ga nogom u prsa, od toga udarca oštećenik je pao niz padinu, nakon čega su se optuženici udaljili, a po dolasku u bolnicu Vrapče o cijelom događaju nikome ništa nisu rekli.

Obojica optuženika, žalitelj i drugooptuženik G. poriču da bi oštećenika udarali nogama i međusobno se terete.

Ne samo da svjedok P. nije imao stvarnog razloga da tereti optuženika kada iskazuje kao u istrazi, već se taj njegov prvi iskaz, a što je osobito značajno, podudara s nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka u pogledu mehanizma nastanka ozljeda na glavi i tijelu oštećenika, ozljede glave su nastale s minimalno pet međusobno neovisnih udaraca, a radilo

se o izvanredno jakoj sili udarca, neke ozljede su u obliku paralelnih izvijuganih crta, poput otisaka potplata cipela ili tenisica, pa tvrdnja žalitelja da je oštećenika udarao samo rukama nije prihvatljiva, a sud prvog stupnja opravdano je te dijelove obrane žalitelja otklonio. Žalitelj nadalje osporava postojanje namjere da oštećenika usmrti, pa navodi da nije postojao motiv za lišavanje života, već je samo oštećeniku htio dati lekciju zbog toga što je krao odjevne predmet u bolnici, pa bi se jedino moglo raditi o teškoj tjelesnoj ozljedi sa smrtnom posljedicom iz nehaja (čl. 101. st. 3. KZ).

Nema ni govora o tome da bi optuženik kazneno djelo počinio iz nehaja, kako se u žalbi ističe. Optuženik je oštećenika, dok je ležao na zemlji, udarao nogama obuvenim u tenisicu ne samo po tijelu, već i po najvitalnijim dijelovima, po glavi, a udarci po glavi su upravo bili najsnažniji i bilo ih je najviše tako da su od tih udaraca žalitelja i drugooptuženika oštećeniku zadane mnogobrojne ozljede glave koje su bile apsolutno smrtnosne, pa je prvostupanjski sud ispravno postupio kada je zaključio da je optuženik, iako možda i nije želio, pristao u svakom slučaju na nastupanje smrtne posljedice, tako da je kazneno djelo ubojstva ostvario s neizravnom namjerom.

Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, je našao, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom kaznenom predmetu i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kada je optuženika oglasio krivim za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ, te se stoga žalba optuženika u tome pogledu ukazuje neosnovanom.

Na žalbu opt. K.G. (osim zbog odluke o kazni)

Optuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka koju žalbenu osnovu u uvodu žalbe naznačava, ali je ne obrazlaže, pa je drugostupanjski sud po službenoj dužnosti na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP ispitao i da li postoje povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 8.-11. i st. 2. ZKP i je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, te je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Pri tome nije nađeno da bi bile počinjene takve povrede zakona (čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP).

U odnosu na činjenično stanje na kojem je utemeljena pobijana presuda žalitelj obrazlaže da je prvostupanjski sud zaključio da se u slučaju dva konkurirajuća uzroka smrti ne može isključiti postojanje uzročne veze između nesporno utvrđenih apsolutno smrtonosnih ozljeda koje su optuženici zadali oštećeniku i konačnog smrtnog ishoda, međutim, pri tome sud u potpunosti zanemaruje načelo “in dubio pro reo” prema kojem se dvojbe glede postojanja činjenica koje tvore obilježje kaznenog djela rješavaju na taj način da sud prihvaća ono što je za optuženika povoljnije.

U prilog takvog viđenja stvari u žalbi se polemizira sa razlozima navedenim u obrazloženju pobijane presude, međutim, ako se izostave dijelovi žalbe u kojima se prepričava obrazloženje presude suda prvog stupnja ili ponavljaju odnosno reproduciraju dijelovi nalaza i mišljenja preslušanih vještaka, sadržaj žalbe u dijelu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svode se ustvari na tezu da je smrt oštećenika

nastupila zbog konkurirajućih uzroka smrti; zbog krvarenja unutar tvrde i meke moždane ovojnice s edemom i uklještenjem mozga i zbog intoksikacije fenotijazinima. Sud je savjesno i temeljito proveo saslušanje čak pet medicinskih vještaka te pribavio mišljenje čitavog kolegija Zavoda za sudsku medicinu koji se sastoji od sedam stručnjaka, međutim, i nakon toga nije uspio utvrditi da smrt pokojnog N.F. nije nastupila kao posljedica predoziranosti fenotijazinima, već je taj uzrok smrti i dalje ostao konkurirajući kao što je naprijed navedeno. Žalitelj nadalje sudu prvog stupnja prigovara što nije primijenio načelo “in dubio pro reo” koji je procesno-pravni institut a ima prednost pred materijalno-pravnom teorijom ekvivalencije, jer bi sud u tome slučaju, presuđujući u dvojbi u korist optuženika, morao zaključiti da se u ovom slučaju ne radi o kaznenom djelu ubojstva za koje djelo je optuženika oglasio krivim.

Naime, sud će doći u priliku da primijeni načelo “in dubio pro reo “ kao univerzalno načelo u situaciji kada u pogledu postojanja odnosno nepostojanja neke činjenice egzistira dvojba, koja se onda uklanja na taj način da se uzima da postoji, odnosno ne postoji ona činjenica koja je za optuženika povoljnija. U konkretnoj situaciji takva dvojba ne postoji, povrede koje su optuženici zadali oštećeniku apsolutno su smrtonosne, nikakva liječnička pomoć ne bi smrt kao posljedicu otklonila, a potpuno je drugo pitanje kako tumačiti činjenicu da bi do posljedice došlo djelovanjem i same žrtve uzimanjem fenotijazinskih preparata, mada je mogućnost smrtnog ishoda uslijed trovanja fenotijazinima mala, ali se ipak ne može potpuno isključiti (str. 10/V i 11/I obrazloženja pobijane presude).

Uzročnost je objektivni tok zbivanja u vanjskom svijetu pa se problemi uzročnosti ne smiju miješati s krivnjom, kako iz žalbe proizlazi, već se oba ova elementa moraju rješavati zasebno, neovisno jedan o drugome.

Na načelo “in dubio pro reo” žalitelj bi se mogao pozivati jedino onda kada bi bilo sporno da li je oštećenik uopće bio živ u času kada su mu optuženici zadali apsolutno smrtonosne tjelesne ozljede, a to u konkretnom slučaju nije sporno, ne samo da je oštećenik u času povređivanja bio živ, već je nakon povređivanja još živio više sati kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja preslušanih vještaka.

Objašnjavajući teoriju ekvivalencije žalitelj navodi da bi ona morala biti povezana s formulom “conditio sine qua non”, pa se onda ponašanje počinitelja smatra uzrokom ako bez njega ne bi došlo do posljedice. Na takav način se hipotetičkom teorijom eliminacije utvrđuje uzročnost, što bi, in concreto, značio odgovor na pitanje, da li bi kod ošt. N.F. nastupila smrtna posljedica i da ga okrivljeni nisu izudarali i nanijeli mu teške i po život opasne ozljede, međutim, po ovoj teoriji, kao najsvrhovitijoj teoriji uzročnosti svaki je uvjet uzrok, “conditio sine qua non” za posljedicu, svi uvjeti su istog kauzalnog značaja, a kada je istodobno s radnjom počinitelja djelovao i neki drugi uzrok, takvi uzroci ne isključuju uzročnost počiniteljeve radnje. Pri tome valja posebno navesti, a što žalba prešućuje, da utvrđena koncentracija fenotijazinskih preparata kod pok. N.F. je mogla biti smrtonosna, ali kako je već prošlo više sati od četiri do pet sati nakon uzimanja fenotijazinskih preparata i kako se radi o osobi koja u svojoj terapiji ima fenotijazinske preparate, vjerojatnost da su koncentracije pronađene u krvi uzrok smrti, je mala, ali se ne može isključiti, s tim da osobama koje su se predozirale fenotijazinima ipak je moguće pružiti medicinsku pomoć ako je ona pravovremena i time se može spriječiti smrtni ishod ukoliko se ne radi o vrlo visokim

koncentracijama koje nisu utvrđene kod oštećenika, a prema koncentraciji fenotijazina u mokraći, žuči i krvi vještaci su zaključili da su fenotijazini prešli u fazu eliminacije tako da je kritična faza djelovanja na srednji živčani sustav oštećenika prošla. S obzirom na izneseno, da je oštećeniku pružena odgovarajuća liječnička pomoć, postojala bi realna mogućnost da oštećenik preživi trovanje fenotijazinima, ali nikakva mogućnost nije postojala da oštećenik preživi ozljede koje su mu zadali optuženici jer se radi o apsolutno smrtonosnim tjelesnim ozljedama.

Žalitelj navodi i to da je sud, kada već nije primijenio načelo “in dubio pro reo” trebao primijeniti tzv. teoriju objektivnog uračunavanja koja govori da se u posljedici mora realizirati upravo ona opasnost koja je nastupila radnjom okrivljenika, a ukoliko bi posljedice nastupile i bez te radnje tada se uračunavanje ne može primijeniti, pa da bi sud zaključio kako se ovdje radi o kaznenom djelu ubojstva, a ne o kaznenom djelu teške tjelesne povrede, morao bi sa sigurnošću utvrditi da posljedica nije nastupila od predoziranosti oštećenog. Teoriju objektivnog uračunavanja sudska praksa primjenjuje samo u pojedinim slučajevima, da bi ograničila neželjene domete teorije ekvivalencije. Tu možemo navesti slučajeve u kojima nije stvorena protupravna opasnost za objekt radnje jer se radi o udaljenim radnjama, pravno irelevantnim radnjama ili pak o slučajevima neadekvatnog kauzaliteta, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, pa primjeni ove teorije, koja je nastala u okviru suvremene njemačke doktrine, nije bilo mjesta, već je prvostupanjski sud opravdano primijenio teoriju ekvivalencije kao teoriju koja je najrasprostranjenija u sudskoj praksi naših sudova, a dometi te teorije u konkretnom slučaju nemaju nikakva neželjena ograničenja.

Teoriju objektivnog uračunavanja sudovi primjenjuju samo u pojedinim slučajevima kod prometnih delikata, kada vozači svojom vožnjom stvore relevantnu opasnost za objekt radnje ali posljedicu ne realizira ta nego neka druga opasnost.

Žalitelj presudu suda prvog stupnja pobija i zbog povreda kaznenog zakona, ali konkretno ne obrazlaže koje bi to povrede iz čl. 368. ZKP bile učinjene, niti obrazlaže u čemu bi se one sastojale. Suština žalbe, međutim, pokazuje da je ova povreda istaknuta kao tzv. posredna povreda kaznenog zakona, dakle ona koja bi proizašla iz primjene kaznenog zakona na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u kom se slučaju zapravo radi o pobijanju presude samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalitelj pobija činjenično stanje s čime pokušava ishoditi ukidanje presude i utvrđivanje drugačijeg činjeničnog stanja, što bi tek onda povuklo i drugačiju primjenu zakona, kako je u konkretnom slučaju činjenično stanje potpuno utvrđeno i krivični zakon je u svemu pravilno primijenjen.

Na žalbu državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni

Državni odvjetnik se žali zbog kazne u odnosu na oba optuženika pa navodi da je riječ o vrlo teškom kaznenom djelu, izrazito društveno opasnom, a prvooptuženik je prilikom počinjenja kaznenog djela iskazao veliku količinu upornosti, demonstrirajući odsustvo bilo kakve samilosti i obzira prema žrtvi, a jednako je postupio i drugooptuženik pa smatra da nije bilo mjesta da se drugooptuženiku primijene odredbe o ublažavanju kazne jer je i on demonstrirao odsustvo bilo kakve samilosti prema oštećeniku radi čega predlaže da se obojici optuženika izreknu strože kazne zatvora.

Opt. V.J. ne žali se zbog odluke o kazni, međutim, kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, kazna koja je izrečena ovom optuženiku ispitana je po službenoj dužnosti.

Opt. K.G. u uvodu svoje žalbe, žalbenu osnovu zbog odluke o kazni ne navodi, ali u obrazloženju žalbe ističe da sud prvog stupnja činjenicu da se optuženik vratio trošenju droge nije smio ocijeniti u tolikoj mjeri negativno niti ta činjenica može biti razlog za izricanje teže kazne jer se optuženik podvrgao liječenju, međutim to liječenje nije uspjelo. Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni koja je izrečena prvooptuženiku i drugooptuženiku je utemeljena, dok žalba optuženika ni u tome dijelu nije osnovana.

Za razliku od žalitelja ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nalazi da je sud prvog stupnja utvrdio sve okolnosti koje utječu na odmjeravanje kazne, cijenio je kao olakšavajuće opt. V.J. da je kroz život prošao niz teških, stresnih i potresnih životnih situacija, da je dragovoljac i sudionik Domovinskog rata još od 1. ožujka 1992. godine, da je praktički sudjelovao u svim ratnim operacijama u tijeku rata te činjenicu da za sada nije osuđivan, a kao otegotno društvenu opasnost počinjenog kaznenog djela, dok je opt. K.G. kao olakšavajuće sud cijenio da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio nešto stariji od 19 godina te da do sada nije osuđivan, a u vrijeme počinjenja kaznenog djela je bio smanjeno ubrojiv, dok je kao otegotno ovom optuženiku sud cijenio društvenu opasnost kaznenog djela, te činjenice iz njegovog života nakon ostvarenje kaznenog djela, a to je da je unatoč liječenja nastavio s uživanjem heroina, radi čega je već ranije završio u bolnici.

Kod odmjeravanja kazne opt. J. i opt. G. sud prvog stupnja, iako je dobro utvrdio otegotne okolnosti nije ih u dovoljnoj mjeri cijenio, a precijenio je i značaj olakotnih okolnosti. Optuženici su počinili jedno od najtežih kaznenih djela, usmrtili su oštećenika, teškog ovisnika o drogama, kao što su i sami, zbog beznačajnog povoda (krađe nekoliko odjevnih predmeta od strane oštećenika), pri čemu su postupili uporno i bez milosti, što ukazuje na povećanu društvenu opasnost optuženika, pa je zato, usvajajući žalbe državnog odvjetnika, ovaj Vrhovni sud opt. V.J. za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ utvrdio kaznu zatvora u trajanju od sedam godina a uzeo mu je kao utvrđenu kaznu iz pravomoćne presude zbog kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. toč. 4. u vezi čl. 216. st. 1. KZ u trajanju od jedne godine pa mu je izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci, dok je opt. K.G. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, uz uvjerenje da će se izrečenim kaznama postići svrha kažnjavanja i opća svrha izricanja kaznenih sankcija koja se očekuje. Iz tog razloga nisu osnovane žalbe optuženika zbog odluke o kazni.

Opt. V.J. i opt. K.G. na temelju čl. 76. st. 1. i 2. KZ izrečena je sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, koja je zakonita i pravilna jer su obojica optuženika u vrijeme počinjenja kaznenog djela bili ovisnici o drogama, pa postoji opasnost da bi zbog te ovisnosti i nadalje činili kaznena djela.

U izrečenu kaznu optuženicima je pravilno uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. V.J. od 25. ožujka 1999. godine, pa nadalje, a opt. K.G. od 25. ožujka 1999. do 7. ožujka 2000. godine.

S obzirom na sve navedeno, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP trebalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 29. kolovoza 2001. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.