Rev-x-1168/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1168/13-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja te Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. K. iz S., koju zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u S., protiv I-tuženika I. P. iz S., II-tuženika Grada Splita, III-tuženice K. Š. iz S., i IV-tuženice A. Š. iz S., s tim da I-tuženika te treće i četvrtotuženicu zastupa punomoćnik N. I., odvjetnik u Odvjetničkom društvu I. i p. iz S., radi utvrđenja prava vlasništva, te u pravnoj stvari I-tužitelja I. P., II- tužiteljice K. Š. i III-tužiteljice A. Š., protiv tuženice G. K., svi zastupani po prije naznačenim punomoćnicima, radi predaje, odlučujući o revizijama tužiteljice i prvo, treće te četvrtotuženika, protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžx-412/2013 od 20. lipnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-1131/06 od 8. veljače 2013., u sjednici od 27. siječnja 2015.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Revizija tuženika I. P., K. Š. i A. Š. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužiteljica suvlasnica nekretnine i to č.zem. 4006/5 zk.ul. 14754 k.o. S. za 125/357 dijela te č.zem. 4013/4 zk.ul. 20508 k.o. S. za 70/120 dijela, uz zahtjev za upis tog prava u zemljišnim knjigama. Točkom II. i III. izreke utvrđeno je da je tužiteljica jedina i isključiva vlasnica za cijelo realnog dijela č.zem. 4006/5 zk.ul. 14754 k.o. S. u nalazu vještaka označen slovima C-H-I-J-NJ-LJ-C, površine 125 m , na kojem su položene tužiteljičina kuća i okućnica pa je tužiteljica ovlaštena zatražiti i postići upis prava vlasništva navedenog dijela nekretnine na svoje ime uz brisanje tog prava s imena prvo, treće i četvrtotuženika. Točkom IV. izreke u odnosu na drugotuženika odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva realnog dijela č. zem. 4013/4 zk.ul. 20508 k.o S. uz zahtjev za uknjižbu tog prava u zemljišne knjige. Točkom V. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev na predaju u posjed slobodne od osoba i stvari kuće izgrađene na č.zem. 4006/5 i č.zem. 4013/4 obje k.o. S. i zabranu takvog ili sličnog uznemiravanja prvo, treće i četvrtotuženika na predmetnoj nekretnini. Točkom VI. izreke naloženo je I-tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 4.410,70 kn, a III. i IV-tuženici na jednake dijelove iznos od 4.410,70 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke te je u odnosu na II-tuženika Grad Split odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

Drugostupanjskom presudom u točkama I. i II izreke odbijene su žalbe tužiteljice te prvo, treće i četvrtotuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem nisu ostvarili uspjeh.

Protiv drugostupanjske presude (točke I. izreke) tužiteljica je podnijela reviziju iz članka 382. stavak 2. točka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP), predloživši preinačenje pobijane odluke prihvaćanjem glavnog tužbenog zahtjeva ili podrednog tužbenog zahtjeva u cijelosti, odnosno ukidanje nižestupanjskih presuda u pobijanom dijelu i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude (točke II. izreke) reviziju podnose prvo, treće i četvrtotuženik pozivajući se na odredbu iz članka 382. stavak 2. točku 2. ZPP-a. Predlažu prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane odluke na način da se i podredni tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti.

Odgovori na revizije nisu podneseni.

Revizije nisu dopuštene.

Na temelju članka 382. stavak 2. ZPP-a, stranke mogu podnijeti (izvanrednu) reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema odredbi iz stavka 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Podnoseći izvanrednu reviziju tužiteljica je određeno naznačila nekoliko pravnih pitanja.

U odnosnu na razloge iz članka 382. stavak 3. ZPP-a, navodi da su nižestupanjski sudovi zauzeli shvaćanje koje je u suprotnosti s dosadašnjom sudskom praksom, odnosno da je riječ o pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Za slučaj da nije tako, ističe da o postavljenim pravnim pitanjima revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u daljnjoj praksi drugostupanjski sudovi o tome mogli imati različita shvaćanja.

Međutim, na takav je način tužiteljica samo ponovila sadržaj zakonskih odredbi, ali bez da je svoje navode potkrijepila konkretnim drugostupanjskim odlukama ili pozivanjem na određene revizijske odluke iz kojih bi bilo moguće zaključiti da u odnosu na postavljena pitanja postoji različita praksa drugostupanjskih sudova ili da je pobijana odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda.

Osim toga, tužiteljica u sadržaju revizije, osim što je istaknula da bi se moglo očekivati različitu praksu drugostupanjskih sudova, nije navela zbog čega bi se u ovom slučaju mogla očekivati različita shvaćanja, dakle, nije izložila razloge koji bi opravdali takve tvrdnje i ukazivali na potrebu intervencije revizijskog suda radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema tome, u reviziji tužiteljice nisu izloženi razlozi zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, stoga nisu ostvarene postupovnopravne pretpostavke o kojima ovisi dopustivost izvanredne revizije (članak 382. stavak 3. ZPP-a).

Zbog toga je reviziju tužiteljice, na temelju odredbe iz članka 392.b stavak 2. ZPP-a, valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

Reviziju su podnijeli i tuženici, osim II-tuženika Grada Splita, postavljajući slijedeća pravna pitanja:

„1. Je li osporavanje tužiteljičinog tužbenog zahtjeva na utvrđenje prava vlasništva putem dosjelosti od strane tuženika (u kojem tuženici tvrde da su oni isključivi vlasnici predmetne nekretnine te da tužiteljici ne pripada pravo na posjed iste) prekida tužiteljičino dosjedanje, odnosno da li tada tužiteljica prestaje biti pošteni posjednik?

2. Je li se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8 listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991.?“

Tuženici su istaknuli da je mjerodavno materijalno pravo sadržano u odredbama članka 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, u daljnjem tekstu: ZV).

Navode da je pobijana odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno pravnom shvaćanju u revizijskim odlukama Rev-720/05-2 od 19. listopada 2005., Rev-1227/97 od 10. siječnja 2001. i Rev-2227/10 od 22. svibnja 2012.

U postupku koji je prethodio reviziji nije bilo sporno da su prvo, treće i četvrtotuženik upisani kao suvlasnici č.zem. 4006/5 površine 357 m[2] . Međutim, utvrđujući da je otac tužiteljice još 1973/1974. kupio prizemnu kućicu (i okućnicu) na toj nekretnini kada je i uveden u posjed, koju je kućicu dogradio i oko nekretnine (1980.) podigao ogradu koja dijeli sporni dio nekretnine od onog dijela nekretnine koji koriste tuženici, odnosno da prednici tuženika, prema vlastitim iskazima, nisu kupili navedeni dio nekretnine, a niti su ikada bili u njegovom posjedu, nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužiteljica dosjelošću, dakle, na temelju zakona stekla pravo vlasništva spornog dijela nekretnine (članak 159. ZV-a).

Zbog toga su djelomično prihvatili (podredni) tužbeni zahtjev pod točkom II. izreke prvostupanjske presude i tužbeni zahtjev na upis u zemljišne knjige te u cijelosti odbili protutužbeni zahtjev tuženika na predaju u posjed.

Polazeći od ovakvog činjeničnog i pravnog stanja, vidljivo je da se u nižestupanjskim presudama nije raspravljalo o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na društvenom vlasništvu u odnosu na č.zem. 4006/5 k.o. S. (ne postoji utvrđenje iz kojeg bi proizlazilo da je ta nekretnina na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu), a niti je tijekom postupka osporavano ili po tuženicima uspješno dokazano nepoštenje tužiteljičina posjeda (iz utvrđenih odlučnih činjenica zapravo proizlazi da je taj posjed bio kvalificiran jer je bio zakonit, istinit i pošten). To sve tim više jer se poštenje posjeda po zakonu pretpostavlja (članak 18. stavak 5. ZV-a), stoga valja zaključiti da o rješenju postavljenih pitanja ne ovisi odluka u ovom sporu.

Zbog toga postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz tih je razloga revizija u izreci naznačenih tuženika nedopuštena pa ju je, na temelju odredbe iz članka 392.b stavak 3. ZPP-a, valjalo odbaciti i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 27. siječnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.