II Kž-137/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 137/10-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i Senke Klarić-Barnović, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Sande Janković, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. M. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbama opt. K. M., opt. B. M. i opt. A. P. podnesenima protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 5. veljače 2010. broj K-77/09 (Kv-76/10) o produljenju pritvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 1. ožujka 2010.,

r i j e š i o j e:

Žalbe opt. K. M., opt. B. M. i opt. A. P. odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv opt. K. M. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 218. st. 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08) produljen je pritvor protiv optuženih K. M., B. M. i A. P. na temelju osnove iz čl. 102. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06).

Protiv tog rješenja žalbu je podnio opt. K. M. putem branitelja T. V., odvjetnika iz S., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači, ukine pritvorska mjera te žalitelju omogući da se u nastavku postupka brani sa slobode uz primjenu mjere opreza. Žalbu je podnio i opt. B. M. osobno i putem braniteljice I. Š., odvjetnice iz S., s prijedlogom da se ukine pritvor a podredno da se mjera pritvora zamijeni nekom od mjera opreza. Opt. A. P. također je podnio osobno žalbu i putem branitelja V. L., odvjetnika iz S., te predlaže da se pobijano rješenje preinači i pritvor protiv optuženika ukine a podredno da se zamijeni nekom od mjera opreza.

Žalbe nisu osnovane.

Protivno žalbenim tvrdnjama i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ispravno je utvrdio sud prvog stupnja da i dalje protiv sve trojice žalitelja postoje razlozi za daljnju primjenu mjere pritvora po osnovi iz čl. 102. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku, pri čemu se okolnosti relevantne za ocjenu osnovanosti daljnje

II Kž 137/10-3

primjene mjere pritvora nisu bitno izmijenile od donošenja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. prosinca 2009. broj II Kž-791/09, pa budući da se niti sada u žalbi ne navode nove okolnosti relevantne za drugačiju prosudbu, i dalje protiv žalitelja postoje zakonske osnove za produljenje mjere pritvora iz osnove čl. 102. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku.

Naime, osobite okolnosti iz kojih proizlazi bojazan da bi optuženici puštanjem na slobodu nastavili s činjenjem imovinskih kaznenih djela proizlazi iz činjenice ranije osuđivanosti sve trojice optuženika ali i kriminalne količine za koju se terete pravomoćnom optužnicom te u odnosu na opt. B. M. i opt. A. P. i činjenicu izostanka redovnih prihoda kao dodatnog motiva za počinjenje novih kaznenih djela.

Optuženik K. M. se pravomoćnom optužnicom tereti za počinjenje četiri kaznena djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ i jedno kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u vezi s čl. 216. Kaznenog zakona, a kaznena djela počinjena su u kratkom vremenskom razdoblju uz identičan način izvršenja, uporabom maskirnih kapa i vatrenog oružja, pa navedene okolnosti upućuju na zaključak o upornosti kriminalne volje ali i većoj kriminalnoj količini u odnosu na ovog optuženika. Navedene okolnosti u korelaciji sa činjenicom da je opt. K. M. prema izvodu iz Kaznene evidencije (list 202) do sada dva puta pravomoćno osuđen, od toga jednom i zbog imovinskog kaznenog djela, kao i činjenicu da je osnovano sumnjiv da je djela koja su predmet ovog postupka počinio za vrijeme trajanja roka kušnje iz prijašnje osude, što znači da niti prijetnja izvršenjem zatvorske kazne nije imala preventivni utjecaj na optuženika, u svojoj ukupnosti i logičnoj povezanosti upućuju na zaključak o nužnosti daljnje primjene pritvorske mjere i unatoč činjenici zaposlenosti ovog optuženika te kooperativnosti tijekom postupka. Stoga je neosnovana tvrdnja žalitelja kojom osporava zakonitost pobijanog rješenja da u odnosu na njega ne postoje osobite okolnosti koje bi opravdavale daljnju primjenu mjere pritvora.

Optuženik B. M. se pravomoćnom optužnicom tereti za jedno kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona čime je ostvaren relevantan stupanj osnovane sumnje da je optuženik i počinio terećeno kazneno djelo, pa su neosnovani žalbeni navodi optuženika kojima osporava činjenični supstrat pravomoćne optužnice. Ova okolnost u korelaciji sa činjenicom ranije osuđivanosti opt. B. M. zbog dva kaznena djela i to kaznenog djela teške krađe i kaznenog djela zlouporabe čeka i kartice kojom prilikom mu je u dva navrata izrečena uvjetna osuda kao mjera upozorenja uz prijetnju kaznom, očito nije utjecala na ovog optuženika da uskladi svoje ponašanje sa pozitivnim pravnim propisima, tim više što je terećeno kazneno djelo počinio u roku provjeravanja iz ranije osude. Stoga te okolnosti u svojoj ukupnosti, uz činjenicu da je isti nezaposlen i loših imovinskih prilika, govore u prilog nužnosti daljnje primjene pritvorske mjere. Iako optuženik u osobno izjavljenoj žalbi ističe teške obiteljske prilike (bolest oca, nedostatak prihoda za uzdržavanje obitelji) što smatra razlozima za ukidanje pritvora ili zamjenu pritvorske mjere mjerom opreza, za sada nisu razlozi zbog kojih bi mjeru pritvora trebalo zamijeniti mjerom opreza, budući se s obzirom na konkretne okolnosti za ovog optuženika i neposrednu opasnost od ponavljanja djela mjera pritvora ukazuje kao neophodna.

Suprotno žalbenim navodima opt. A. P. kojim osporava osnovanost sumnje te ukazuje na nedostatak dokaza da je i počinio terećena kaznena djela, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, za procjenu osnovane sumnje relevantna je

II Kž 137/10-3

pravomoćna optužnica, a ovaj sud nije ovlašten ulaziti u pitanje kaznene odgovornosti optuženika već će o tome odlučivati prvostupanjski sud na glavnoj raspravi. Činjenica da je opt. A. P. do sada pravomoćno osuđivan u tri navrata zbog različitih kaznenih djela među kojima i jednom za istovrsno kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 2. toč. 1. u vezi čl. 216. st. 1. KZ, upućuje na zaključak o neusklađenosti njegovog ponašanja sa pozitivnim pravnim propisima. Osim toga, optuženik je osnovano sumnjiv da je i terećena kaznena djela počinio tijekom roka provjeravanja iz ranije presude. Navedene okolnosti uz okolnost da je optuženik nezaposlen i bez redovnih prihoda u svojoj ukupnosti upućuju na zaključak o postojanju realne opasnosti od ponavljanja istih ili sličnih kaznenih djela boravkom na slobodi pa se daljnja primjena pritvorske mjere ukazuje kao nužna.

Optuženik u žalbi također upire i na načelo razmjernosti smatrajući da je njegovim dosadašnjim boravkom u pritvoru to načelo povrijeđeno, obzirom na visinu zapriječene kazne za terećena kaznena djela. No, suprotno toj tvrdnji, optuženikovim dosadašnjim boravkom u pritvoru (9 mjeseci) nije ugroženo načelo razmjernosti iz čl. 101. st. 3. ZKP jer se pri ocjeni eventualne povrede načela razmjernosti osim vremena provedenog u pritvoru valja imati na umu i razmjer između konkretne težine kaznenih djela za koje se optuženik tereti i kazne koja se prema stanju spisa može očekivati ako bude proglašen krivim kao i potrebe određivanja i trajanja pritvora.

Primjenu mjera opreza iz čl. 90. Zakona o kaznenom postupku kao zamjenu za pritvorsku mjeru predlažu sva trojica optuženika u svojim žalbama. Međutim, taj prijedlog za sada se ukazuje neprihvatljivim budući da se s obzirom na konkretne okolnosti za svakog optuženika i neposrednu opasnost od ponavljanja djela mjera pritvora ukazuje kao neophodna.

Međutim, sudu prvog stupnja se ukazuje na odredbu čl. 101. st. 4. ZKP prema kojoj će sudbena tijela u kojima je određen pritvor postupati posebno žurno, budući da iz stanja spisa proizlazi, da je optužnica postala pravomoćna 2. listopada 2009. a da do sada nije održana niti jedna glavna rasprava, na koju okolnost s pravom upire u svojoj žalbi opt. A. P.. Stoga će prvostupanjski sud, imajući u vidu zakonske odredbe o žurnom postupanju u pritvorskim predmetima,poduzeti potrebne mjere da se glavna rasprava odredi.

Slijedom svega navedenog, a temeljem čl. 398. st. 3. Zakona o kaznenom postupku, riješeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 1. ožujka 2010.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanda Janković, v.r.

Damir Kos, v.r.