Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to lack of uniform law application issue.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the Defense Ministry's appeal as inadmissible under Article 382(3) of the Civil Procedure Act. The lower courts had awarded overtime pay to a military officer by treating 8 hours of guard duty as regular work and the remaining 8 hours as overtime, while counting subsequent hours as daily rest. The court found this legal interpretation was already established in a prior decision, meaning the question did not require a uniform ruling to ensure equal application of the law.
Legislator headnote
AI generatedArticle 382(2) and Article 382(3) of the Civil Procedure Act; An appeal is inadmissible if the legal question raised does not concern a matter of significant importance for ensuring the uniform application of law and equal treatment of all parties.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 765/13-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. Ž. iz Ž., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske - Ministarstva obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-226/2012-2 od 6. veljače 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-663/11-16 od 31. listopada 2011. u sjednici održanoj 18. listopada 2016.,
r i j e š i o j e:
I. Revizija tužene odbacuje se kao nedopuštena.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju 92.657,97 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose pobliže označenim u izreci presude, te je naloženo tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.957,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, u roku od 8 dana.
Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužene te je potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude tužena je izjavila reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, predloživši preinačenje drugostupanjske presude, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tužena zahtjeva trošak podnošenja revizije.
U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže odbaciti istu kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu. Zahtjeva trošak podnošenja odgovora na reviziju.
Revizija tužene nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), koji se Zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.
Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Iz sadržaja revizije proizlazi da tužena postavlja materijalnopravno pitanje primjenjuju li se na djelatne vojne osobe, u razdoblju u kojem nisu bili na snazi provedbeni propisi kojima se regulira rad izvan redovnog radnog vremena (straža, dežurstvo, noćni rad, rad subotom i nedjeljom te blagdanom) opći propisi. Daljnja materijalnopravna pitanja se odnose na duljinu trajanja prekovremenog rada djelatnih vojnih osoba te uračunavanje osmosatnog odmora u obračun naknade plaće za prekovremeni rad i osmosatni odmor.
Obrazlažući važnost postavljenog pravnog pitanja tužena ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj je izraženo shvaćanje da nije životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje 24 sati dnevno.
Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe za isplatu dodataka na plaću po osnovi prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom, kojeg je tužitelj obavljao u razdoblju od 17. prosinca 2007. do 1. listopada 2009. Tužitelju je prvostupanjskom presudom, koja je potvrđena drugostupanjskom presudom, dosuđen iznos od 92.657,97 kn. Nižestupanjski sudovi utvrđuju da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada zbog rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima te zaključuju kako tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni osnovom odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR) te Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine", broj 27/01) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. ("Narodne novine", broj 92/04). Također je utvrđeno da je tužitelj faktički dobivao na korištenje slobodne dane koji su vještačenjem odbijeni od ukupnog fonda sati.
Na taj način nižestupanjski su sudovi rad od 8 sati tretirali redovnim radom, a daljnjih 8 sati prekovremenim radom, dok su daljnjih 8 sati računali kao dnevni odmor. U dane službe vikendom nižestupanjski su sudovi tužitelju obračunali naknadu za prekovremeni rad od 16 sati te opet daljnjih 8 sati računali kao dnevni odmor.
Odlučujući o dopuštenosti revizije tužene u ovoj pravnoj stvari ovaj sud je ocijenio da revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP. Iako je revidentica u reviziji postavila određeno materijalnopravno pitanje za koje tvrdi da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni prema ocjeni revizijskog suda navedeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U nižestupanjskim odlukama zauzeto je pravno shvaćanje da tužitelju, kao djelatnoj vojnoj osobi, za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva prilikom isplate plaće, s obzirom na specifičnost takve službe (nemogućnost napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu) pripada pravo na prekovremeni rad umanjen za osam sati dnevnog odmora. Stoga je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o postavljenom pravnom pitanju zauzeto u pobijanoj presudi podudarno s pravnim shvaćanjem ovoga suda izraženim u odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. na koju se revidentica poziva u reviziji.
Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.
Zagreb, 18. listopada 2016.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.