I Kž-198/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 198/10-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te mr. sc. Marijana Svedrovića i mr. sc. Branka Brkića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. S., zbog kaznenog djela iz članka 35. Krivičnog zakona Republike Hrvatske u svezi s člankom 17. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 1. prosinca 2009. broj K-60/09, u sjednici održanoj dana 7. ožujka 2012.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba optuženog M. S. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku optuženi M. S. proglašen je krivim zbog počinjenja krivičnog djela protiv života i tijela, pokušaja ubojstva na mah iz članka 35. Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 32/93. i 38/93. – dalje u tekstu: KZ RH) u svezi s člankom 17. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 31/93. i 35/93. – dalje u tekstu: OKZ RH) te je na temelju tog propisa, uz primjenu članka 38. OKZ RH i članka 39. stavak 1. točka 3. OKZ RH osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci. Na temelju članka 47. OKZ RH optuženiku je izrečena uvjetna osuda pa kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće biti izvršena ako u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 45. stavak 1. OKZ RH optuženiku je u kaznu zatvora na koju je osuđen uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 30. siječnja 1993. do 26. travnja 1993. Na temelju članka 122. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06. – dalje u tekstu: ZKP/97) optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti naknade troškova postupka iz članka 119. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP/97, kao i troška branitelja postavljenog po službenoj dužnosti.

I Kž 198/10-4

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja S. B., odvjetnika iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona. Žalbom se predlaže preinačiti pobijanu presudu i optuženika osloboditi od optužbe, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti Županijskom sudu u Osijeku na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno članku 373. stavka 1. ZKP/97, spis predmeta dostavljen je na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbi na način da smatra da treba žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi u žalbi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP/97 jer da je „izreka presude … proturječna razlozima presude, a o odlučnim činjenicama ili nisu navedeni razlozi ili postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih zapisnika“. Ovo stoga jer je, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud, sukladno članku 359. stavak 7. ZKP/97, u obrazloženju presude izložio nesporne činjenice te određeno i potpuno izložio koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane, dajući pri tome osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza (u odnosu na dinamiku događaja). Također, obrazloženje presude sadrži utvrđivanja o postojanju kaznenog djela pokušaja ubojstva na mah iz članka 35. KZ RH u svezi s člankom 17. OKZ RH za koje se optuženik tereti, kao i o postojanju njegove krivnje. Takvo obrazloženje je jasno i bez proturječnosti (bilo u odnosu na izreku presude, bilo u odnosu na sadržaj zapisnika) te ga u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelj upućuje na razloge navedene u obrazloženju prvostupanjske presude.

Slijedom navedenog, budući da izreka presude nije proturječna razlozima te kako su u presudi prvostupanjskog suda jasno i razumljivo navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP/97 je neosnovana.

Optuženik presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona, smatrajući da je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, odnosno, optuženik smatra da je djelo počinjeno u nužnoj obrani, zbog čega da ga je trebalo osloboditi od optužbe.

Protivno navodima u žalbi, pravilno je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi otklonio mogućnost da je optuženik kritične zgode postupao u nužnoj obrani. Za takav svoj zaključak sud je dao valjane, potpune i jasne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na koje se zbog nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelj.

Naime, pitanje neophodne potrebe neke obrane mora se cijeniti s obzirom na konkretnu situaciji, a poglavito s obzirom na jačinu i intenzitet napada te koje sredstvo i mogućnosti napadnuti u tom trenutku ima na raspolaganju. S obzirom na to da oštećenik niti prilikom prvog, a niti prilikom drugog pucanja nije pogodio optuženika, dakle, nije došlo do njegovog povređivanja (prilikom drugog ispaljivanja hitaca, zrno je okrznulo naramenicu na optuženikovoj jakni) te da je optuženiku bilo poznato (što proizlazi iz stanja spisa predmeta)

I Kž 198/10-4

da je oštećenik i kritične večeri, kao i ranijih večeri, u alkoholiziranom stanju, optuženik je mogao i morao takav oštećenikov napad odbiti blažom obranom, a ne ispaljivanjem rafala u oštećenika, jer je za prijeko potrebnu obranu važno i načelo najveće moguće štedljivosti prema napadaču.

S obzirom na to da je kod kaznenog djela ubojstva na mah za koje je optuženik prvostupanjskom presudom proglašen krivim, napad do kojeg je nesporno došlo, uzrok nastanku psihičkog stanja (jake razdraženosti) iz kojeg proizlazi optuženikova radnja usmjerena na lišavanje života, ta njegova aktivnost nije u neposrednoj funkciji obrane od napada i nije joj to izvorni smisao, nego je ona samo neposredna reakcija na napad i smisao joj je zapravo u rasterećenju počinitelja od takvog afektivnog stanja. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da postupanje optuženika kritične zgode nije bilo u nužnoj obrani, dakle, nije bilo neophodno da bi od sebe odbio istodobni protupravni napad, već da su u postupanju optuženika ostvarena subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela pokušaja ubojstva na mah, za koja ga je osnovano i zakonito proglasio krivim. Slijedom navedenog, nije osnovana ni optuženikova žalba zbog povrede kaznenog zakona.

Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik u žalbi ističe da u ovom postupku nije dokazano da je do ranjavanja oštećenika došlo upravo zrnom iz optuženikove puške, zbog čega smatra da je u odnosu na njega trebalo primijeniti institutu „In dubio pro reo“ te ga, zbog nedostatka dokaza iz kojih bi se moglo nedvojbeno utvrditi da je on počinitelj predmetnog kaznenog djela, osloboditi od optužbe. No, protivno ovakvim navodima optuženika, prvostupanjski sud je na temelju iskaza svjedoka (M. R., B. D., D. N. te oštećenog G. A., ), nalaza vještaka balističara te dijelom i optuženikove obrane, pravilno utvrdio da je do ranjavanja oštećenika došlo upravo zrnom iz optuženikove puške. Stoga, imajući na umu da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, koje žalbenim tvrdnjama nisu dovedene u sumnju, nije osnovana ni optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 369. stavak 1. ZKP/97).

Iako optuženik u svojoj žalbi ne ističe žalbenu osnovu zbog odluke o kazni, sukladno članku 382. ZKP/97 ispitana je i osnovanost odluke o kazni te je ocijenjeno da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 37. stavak 1. OKZ RH od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja (neosuđivanost, vrlo značajan protek vremena od počinjenja kaznenog djela do presuđenja, u kojem vremenu optuženik nije niti prekršajno niti kazneno gonjen, smanjenu ubrojivost te značajno priznanje kaznenog djela). Imajući na umu okolnost da je djelo ostalo u pokušaju, primjenom članka 38. točka 1. OKZ RH (kad zakon predviđa da se počinitelj može blaže kazniti), sud je optuženiku opravdano ublažio kaznu ispod granice propisane zakonom te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, primijenivši u konačnici prema optuženiku uvjetnu osudu s rokom kušnje tri godine, smatrajući da će se svrha kažnjavanja izvršiti i samo prijetnjom kaznom kao mjerom upozorenja. Stoga je i po ocjeni ovog suda drugog stupnja upravo kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, uz primijenjenu uvjetnu osudu s rokom kušnje tri godine, kaznena sankcija koja je primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i društvenoj opasnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika i može utjecati na optuženika, a i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno. Izrečena kaznena sankcija sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a prigodom ispitivanja pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 379. stavak 1. ZKP/97 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu optuženog M. S.

I Kž 198/10-4

trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 387. ZKP/97 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 7. ožujka 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v. r.

Senka Klarić-Baranović, v. r.