Us I-742/2018-12 · Upravni sud u Zagrebu

Poslovni broj: UsI-742/18-12

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jasni Peroš Nikolić, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Zvjezdane Radošević, u upravnom sporu tužitelja M. B. iz Italije, T., kojeg zastupaju opunomoćenici I. Š. i V. Š., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. Š.&V. Š., R., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Z., radi zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo, nakon održane javne rasprave, dana 26. veljače 2019.,

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-224-02/17-01/1843, URBROJ: 511-01-203-17-8 od 23. studenoga 2017.

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za primitak u hrvatsko državljanstvo.

Tužitelj u tužbi i tijekom spora pobija zakonitost osporavanog rješenja, pri tome navodeći da je svoj zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo potkrijepio svim dostupnim dokazima pa je tako dostavio presliku identifikacijske isprave, životopis, izvadak iz matične knjige rođenih, uvjerenje o nekažnjavanju, rodni list bake po majci, domovnicu bake po majci, vjenčani list bake i djeda po majci, te izjavu o pripadnosti hrvatskom narodu ovjerenu kod javnog bilježnika. Navodi da iako je rođen i odgojen u Italiji, ali namjerava s obitelji doći živjeti i raditi u Republiku Hrvatsku.

Navodi da je odgojen u hrvatskom duhu i da osjeća pripadnost hrvatskom narodu iz kojeg razloga želi ishoditi hrvatsko državljanstvo, kao dijete hrvatskog iseljenika. Ističe da je priložio i potvrdu o članstvu u hrvatsko-talijanskoj udruzi u R., iz čega je vidljivo da kroz rad udruge pokazuje interes za društvene aktivnosti i hrvatsku kulturu. Navodi da je sin B. N., kćeri Hrvatice i Slovenca, te N. B., talijanskog državljana. Navodi da je njegova majka kćer V. B. koji ima slovensko, a kasnije talijansko državljanstvo te B. A., rođene M., Hrvatice iz P., Đ.

Napominje da je naknadno priložio i potvrdu o počasnom i potpornom članstvu u KUD-u „Z.“, s kojim je tijekom godina održavao kontakte, pratio njihov rad i tijekom boravka u Republici Hrvatskoj posjećivao probe i nastupe. Ističe da je priložio preslike bakinih svjedodžbi u kojima je u rubrici narodnost upisano da je Hrvatica, te bakinu potvrdu o upisu u matične knjige učenika, krsni list bake iz kojeg je vidljivo da je baka rođena u Hrvatskoj i da je rimokatolkinja. Priložio je i presliku iskaznice Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Z., u koju često odlazi kada se nalazi u Republici Hrvatskoj, kako bi što bolje upoznao povijest i književnost svoje domovine Hrvatske.

Naglašava kako je odrastao u Italiji te da nije imao prilike posjedovati dokumente kojima bi dokazao svoju nacionalnu pripadnost hrvatskom narodu, budući da je ta kategorija u Italiji nepoznata. Ističe da članak 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu ne propisuje na koji način se dokazuje svojstvo pripadnika Republike Hrvatske te ne spominje niti javne niti privatne isprave kojima bi se ta pripadnost utvrdila. Ističe kako tuženik u obrazloženju rješenja navodi pojam isprava, ali ne navodi o kakvoj bi ispravi trebalo biti riječi. Poziva se na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj:

Us-12293/2009 te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj:U-III-2820/10 od 10. prosinca 2010. Ističe da je dao izjavu da pripada hrvatskom narodu, te da je razvidno da štiti prava i promiče interese hrvatskog naroda kroz rad KUD-a Z. u kojem je svojim radom, zalaganjem i promicanjem hrvatske kulture stekao i status počasnog člana, da aktivno sudjeluje i da je sudjelovao u kulturnim udrugama u inozemstvu, a što proizlazi iz članstva u hrvatsko- talijanskoj udruzi iz R., te kroz rad udruge pokazuje interes za društvene aktivnosti i hrvatsku kulturu.

Nadalje navodi da je iz izjave M. Ć. vidljivo kako je aktivno doprinosio održavanju hrvatske tradicije, pa tako i nastupao na manifestaciji Đakovački vezovi. Kao pomoćni pilot aviokompanije A. kolege i putnike upoznaje s hrvatskom poviješću i znamenitostima, te im preporučuje putovati u Hrvatsku. Također navodi da održava obiteljske veze u Republici Hrvatskoj te ima namjeru vratiti se s obitelji u Hrvatsku. Nastavno ističe da je u svom podnesku od 9. prosinca 2015. naveo kako smatra da je njegov zahtjev u prvom redu trebalo sagledati u smislu odredbe članka 11. stavka 1.

Zakona o hrvatskom državljanstvu, budući da je njegova baka A. M., udana B., kao Hrvatica iz tadašnje Jugoslavije preselila u Italiju, gdje se trajno nastanila i tamo živjela do svoje smrti 7. lipnja 2009. Stoga navodi da je on direktni potomak iseljenika, pa time ostvaruje pravo na hrvatsko državljanstvo prirođenjem, iako ne udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavak 1. točka 1. do 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje te ga primi u hrvatsko državljanstvo.

Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora navodi da nije sporno da je tužiteljeva baka A. M. rođena u P., u Republici Hrvatskoj, pripadnica hrvatskog naroda, dok je djed pripadnik slovenskog naroda, a kasnije je stekao i talijansko državljanstvo. Napominje da je tužiteljeva majka također podnijela zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva i njezin zahtjev je odbijen. Naime, tužiteljeva majka je rođena u Sloveniji i kao dijete je odselila u Italiju, dok u Republici Hrvatskoj nije živjela niti radila, a udala se za talijanskog državljanina, oca tužitelja. Napominje da tužitelj prilikom podnošenja zahtjeva nije priložio niti jedan dokaz da je pripadnik hrvatskog naroda, dok vjenčani list njegove bake ne utječe na donošenje drukčije odluke, jer je osobna pripadnost hrvatskom narodu odlučna činjenica za primitak u hrvatsko državljanstvo po članku 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, pa se u ovom slučaju ocjenjuje isključivo njegova nacionalna pripadnost, a ne drugih osoba, bez obzira na njihovu obiteljsku povezanost. Također ističe da je njegova baka podrijetlom hrvatska državljanka, a što je vidljivo iz priložene domovnice. Tužiteljeva izjava dana u Đ.

31. siječnja 2017. da su on, njegova baka i majka po narodnosti Hrvati i da je on dijete iseljenika, nije potkrijepljena dokazima u odnosu na njega i njegovu majku. Također napominje da je navedena izjava dana nakon podnošenja zahtjeva te da je na njezino formiranje tužitelj imao izravan utjecaj i interes izjasniti se o hrvatskoj nacionalnoj pripadnosti i nije dokaz da se u pravnom prometu deklarirao kao Hrvat, kao što to navodi u tužbi. Napominje da je tužitelj u nedostatku dokaza dostavio potvrdu hrvatsko-talijanske udruge O. od 22. travnja 2016., a koja potvrđuje da se tužitelj nakon podnošenja zahtjeva 2015. učlanio u navedenu udrugu, pa je i na taj novoformirani dokaz imao izravan interes i utjecaj te navedena potvrda nije dovoljna i nije dostatna te kao takva nije dokaz njegove pripadnosti hrvatskom narodu.

Glede potvrde KUD-a „Z.“ iz P., kojom se potvrđuje da je tužitelj počasni i potporni član njihovog društva i da je posjećivao probe i nastupe tijekom svog boravka u Republici Hrvatskoj, kao i neovjerena izjava M. Ć. nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, budući da se sukladno članku 16. stavku 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu pripadnost hrvatskom narodu dokazuje osim dokazivanjem u javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda te aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu, a ne u Republici Hrvatskoj.

Nadalje, napominje, da stavljanje međunarodne oznake Republike Hrvatske na vozilo talijanskih registarskih oznaka je nedozvoljeno i kažnjivo i takvim činjenjem se ne može dokazati pripadnost hrvatskom narodu, kao ni preslikama fotografija prilikom posjete Republici Hrvatskoj, iskaznicom Nacionalne i sveučilišne knjižnice i navodima da kao pomoćni pilot putnike i kolege upoznaje s hrvatskom poviješću i znamenitostima te da im preporučuje putovanje u Republiku Hrvatsku. Nadalje, napominje da niti upisani podatak „Hrvatsko“ u rubrici nacionalnost u upitniku uz zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva se ne može ocijeniti vjerodostojnim i iskrenim izrazom stvarnog nacionalnog opredjeljenja.

Stoga tuženik prema slobodnom uvjerenju tako upisani podatak ocjenjuje izrazom nastojanja tužitelja da stekne hrvatsko državljanstvo na olakšan i privilegiran način koji je namijenjen za pripadnike hrvatskog naroda koji žive u inozemstvu. Napominje da iako je u pobijanom rješenju tužitelje zahtjev preispitao i u smislu odredbe članka 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu i utvrdio da tužitelj nije potomak hrvatskog iseljenika bez obzira što je njegova baka rođena u Republici Hrvatskoj, još jednom navodi da je člankom 11. stavkom 1. i 2.

Zakona o hrvatskom državljanstvu propisano da hrvatsko državljanstvo može steći iseljenik kao i njegovi potomci, iako ne udovoljavaju pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 1. do 4. ovog Zakona te da se iseljenik ne smatra osoba koja je iselila iz Hrvatske u namjeri da u inozemstvu stalno živi. Napominje da je stavkom 3. navedenog članka Zakona propisano da se iseljenikom ne smatra osoba koja se iselila s područja Republike Hrvatske na temelju međunarodnog ugovora ili se odrekla hrvatskog državljanstva te osoba koja je promijenila prebivalište u druge države koje su u to vrijeme bile u sastavu državne zajednice kojoj je pripadala Republika Hrvatska.

Napominje da je iz spisa tužiteljeve majke razvidno da je ona rođena u K., u Sloveniji i da je kao dijete iz Slovenija odselila u Italiju. U Republici Hrvatskoj nije živjela niti radila. Dakle, njegova baka, udana za slovenskog državljanina, otišla je sa suprugom u Sloveniju, gdje je rodila njegovu majku, neko vrijeme živjela u Sloveniji, a potom zajedno s obitelji iselila u Italiju. Dakle, ističe kako je tužiteljeva majka u Italiju iselila iz Slovenije, a ne iz Republike Hrvatske. Stoga ona nije hrvatska iseljenica, slijedom čega niti tužitelj nije potomak hrvatske iseljenice u smislu odredbe članka 11.

Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika te je održao javnu raspravu u prisutnosti stranaka. Strankama je, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

Člankom 16. stavkom 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj: 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94. i 130/11.) propisano je da pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.

Stavkom 2. toga članka Zakona propisano je da se pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu.

Odredbom članka 8. stavka 1. točke 5. istog Zakona propisano je da prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo ako udovoljava ovim pretpostavkama da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj.

Člankom 11. stavkom 1. toga članka Zakona propisano je da se iseljenik, njegovi potomci do 3. stupnja srodstva u ravnoj liniji i njihovi bračni drugovi mogu prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljavaju pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 1., 2. i 3. ovoga Zakona.

Prema stavku 2. toga članka Zakona iseljenik iz stavka 1. ovoga članka je osoba koja se iselila s područja Republike Hrvatske u namjeri da u inozemstvu stalno živi. Stavkom 3. toga članka Zakona propisano je da se iseljenikom ne smatra osoba koja je iselila s područja Republike Hrvatske na temelju međunarodnog ugovora ili se odrekla hrvatskog državljanstva te osoba koja je promijenila prebivalište u druge države koje su u to vrijeme bile u sastavu državne zajednice kojoj je pripadala i Republika Hrvatska. Prema podacima spisa predmeta, dostavljenog ovom Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je tužitelj dana 29. kolovoza 2014. podnio zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva temeljem pripadnosti hrvatskom narodu, a koji zahtjev je preispitan i u smislu odredbe članka 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu jer tužitelj tvrdi da je potomak hrvatskog iseljenika.

Tužitelj je u prilog ispunjavanja uvjeta iz članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu dostavio izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika da je po narodnosti Hrvat, vjenčani list bake i djeda po majci, bakin rodni i krsni list te bakinu domovnicu, presliku potvrde o upisu u matične knjige učenika za baku, potvrdu o članstvu u Hrvatsko-talijanskoj udruzi u R. od 22. travnja 2016., potvrdu Kulturno-umjetničkog društva „Z.“ P. o počasnom i potpornom članstvu od 17. listopada 2016., izjavu M. Ć. od 19. listopada 2016. da je tužitelj po nacionalnosti Hrvat, fotografije snimljene prilikom posjete Republici Hrvatskoj i fotografiju vozila talijanskih registarskih oznaka na koje je stavljena nacionalna oznaka Republike Hrvatske.

Naime, nije sporno da je tužiteljeva baka A. M., rođena u P. u Republici Hrvatskoj, pripadnica hrvatskog naroda. Međutim, ta činjenica sama za sebe nije dovoljna da bi se tužitelja smatralo pripadnikom hrvatskog naroda sukladno članku 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, budući da je osobna pripadnost hrvatskom narodu odlučna činjenica za stjecanje hrvatskog državljanstva po navedenoj pravnoj osnovi, a što tužitelj nije dokazao. Naime, tužitelj nije dokazao svoju pripadnost hrvatskom narodu ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu i navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, kako je to propisano člankom 16. stavkom 2.

Zakona o hrvatskom državljanstvu, a niti je tu pripadnost dokazao zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu. Tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju da se nije imao prilike izjašnjavati o svojoj nacionalnoj pripadnosti tijekom života, a u nedostatku javnih isprava kojima bi dokazao da se tijekom života izjašnjavao pripadnikom hrvatskog naroda, pravilan je zaključak tuženika da dostavljena potvrda Hrvatsko-talijanske udruge iz R. od 22. travnja 2016., a iz koje proizlazi da se tužitelj u istu učlanio neposredno prije podnošenja zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo, ne može predstavljati dostatni dokaz o pripadnosti tužitelja hrvatskom narodu u smislu odredbe članka 16. stavka 2.

Zakona. U odnosu na potvrdu KUD-a „Z.“ iz P., kojom se potvrđuje da je tužitelj počasni i potporni član njihovog društva i da je posjećivao probe i nastupe tijekom svog boravka u Republici Hrvatskoj, pravilan je zaključak tuženika da se sukladno članku 16. stavku 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu pripadnost hrvatskom narodu dokazuje aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu, a ne u Republici Hrvatskoj. Upisani podatak „Hrvatsko“ u rubrici nacionalnost u upitniku uz zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva također se ne može ocijeniti vjerodostojnim i iskrenim izrazom stvarnog nacionalnog opredjeljenja, već izrazom težnje za stjecanjem hrvatskog državljanstva na olakšan i privilegiran način koji je namijenjen za pripadnike hrvatskog naroda koji žive u inozemstvu.

Također, osim što je nedozvoljeno i kažnjivo, stavljanjem međunarodne oznake Republike Hrvatske na vozilo talijanskih registarskih oznaka ne može se dokazati pripadnost hrvatskom narodu, kao ni fotografijama snimljenim prilikom posjete Republici Hrvatskoj, iskaznicom Nacionalne i sveučilišne knjižnice te navodima da kao pomoćni pilot putnike i kolege upoznaje s hrvatskom poviješću i znamenitostima te da im preporučuje putovanje u Republiku Hrvatsku.

Nadalje, pravilan je zaključak tuženika da tužitelj ne ispunjava uvjete iz članka 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu jer nije potomak hrvatskog iseljenika bez obzira što je njegova baka rođena u Republici Hrvatskoj. Ovo stoga jer je u postupku utvrđeno da je tužiteljeva baka po majci, koja je bila udana za slovenskog državljanina, sa svojim suprugom i tužiteljevom majkom, koja je rođena u Sloveniji, iz Slovenije, gdje su živjeli, iselila u Italiju. Dakle, tužiteljeva majka i baka u Italiju su iselile iz Slovenije, a ne iz Republike Hrvatske pa tužitelj nije potomak hrvatskog iseljenika u smislu odredbe članka 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Valjalo je stoga, temeljem članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 26. veljače 2019.

Sutkinja:

Jasna Peroš Nikolić, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.