Rev-3399/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3399/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Davorke Lukanović-Ivanišević i Miljenke Vraničar kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. D. iz S., zastupanog po punomoćniku B. Š., odvjetniku u P., protiv tuženika P. d.d. iz P., zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 5. srpnja 1999. godine br. Gž-211/99, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Metkoviću od 21. prosinca 1998. godine br. P-385/95, u sjednici održanoj dana 4. travnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova naknade štete plati iznos od 70.000,00 kn (za tjelesne boli 11.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti 50.000,00 kn i za strah 9.000,00 kn) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen (ukupno je traženo 80.000,00 kn).

Tuženik je ujedno obvezan tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 7.123,00 kn. Drugostupanjskom presudom, a povodom žalbe tuženika preinačena je djelomično prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na način da je tužitelj odbijen i s daljnjim iznosom od 15.000,00 kn, dok je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana.

Preinačena je ujedno i odluka o trošku na način da je tuženik dužan tužitelju isplatiti parnični trošak u iznosu od 6.200,00 kn.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj iz svih revizijskih razloga navedenih u čl. 385. st. 1. ZPP s prijedlogom da se revizija prihvati, a pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

Tužitelj u stvari prigovara prenisko dosuđenoj naknadi za nematerijalnu štetu smatrajući da odlučne okolnosti a posebice one koje su specifične za profesionalnu bolest - azbestozu opravdavaju prihvaćanje tužbenog zahtjeva u cijelosti (i to za fizičke bolove 16.000,00 kn, za strah 9.000,00 kn i za smanjenje životnih aktivnosti 55.000,00 kn).

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 386. ZPP.

O svim ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija, revizijski sud je ovlašten voditi računa jedino, kad se revident na postojanje takvih povreda određeno i poziva.

Tužitelj ne obrazlaže posebno ni jednu od takvih bitnih povreda niti ih konkretno naznačuje pa ovaj sud ocjenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Kako je tužitelju dosuđena naknada za strah u iznosu koji je tražio (9.000,00 kn) to je predmet revizijskog razmatranja i ocjene pravilnost primjene odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - ZOO) u odnosu na dosuđenje naknade za pretrpljene fizičke boli i duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj bio izvrgnut štetnom utjecaju azbestne prašine na radnom mjestu, obolio od profesionalne bolesti - azbestoze pluća pa tuženik odgovara za štetu tužitelju temeljem odredbe čl. 6. Zakona o zaštiti na radu (NN, br. 19/83) budući je bolest kod tužitelja nastala a prema nalazima liječnika vještaka znatno prije nego što je dijagnosticirana.

Kako se oblici i opseg štete utvrđuju temeljem odredbe iz čl. 200. ZOO to su nižestupanjski sudovi u smislu citiranog propisa utvrdili sve relevantne okolnosti.

Naime, utvrđeno je:

- da je bolnost mišića za disanje i u predjelu prsnog koša trajna, čak i u stanju mirovanja, a pojačava se uslijed manjih napora te uslijed vremenskih prilika,

- da svako saznanje o bolesti izaziva kod bolesnika zabrinutost, opterećenje i strah od njenog daljnjeg razvoja i konačnog ishoda,

- da fizički napori pa i manji kod bolesnika koji boluju od te bolesti uzrokuju otežano disanje i kašalj pa su takvi bolesnici zbog toga lišeni brojnih životnih aktivnosti ili ih pak mogu obavljati s izrazitim teškoćama,

- da je tužiteljeva životna aktivnost smanjena za 20%.

Stoga cijeneći sve gore navedene okolnosti, a imajući dakako pritom u vidu i životnu dob tužitelja (rođen 1949. godine), kao i osobitosti konkretnog slučaja, po mišljenju ovog suda dosuđene naknade štete od strane drugostupanjskog suda su primjerene i pružaju satisfakciju tužitelju za sve utvrđene tegobe.

Stoga naznačene okolnosti ne opravdavaju dosuđenje naknade štete u visini iznad onih kako ih je cijenio sud drugog stupnja a to je za fizičke boli 11.000,00 kn i za smanjenje životnih aktivnosti 35.000,00 kn.

Suprotno tvrdnji tužitelja i odluka o parničnom trošku je zakonita.

Preinačavajući prvostupanjsku presudu drugostupanjski sud je preinačio i odluku o parničnom trošku sadržanu u prvostupanjskoj presudi na način da je odlučio o cjelokupnom trošku.

Odluka o trošku temelji se na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 2. ZPP u vezi s čl. 155. ZPP time da su troškovi zastupanja obračunati na vrijednost predmeta spora od 80.000,00 kn, te je tužitelju s obzirom na uspjeh u parnici od 70% dosuđen iznos od 3.800,00 kn plus troškovi vještačenja od 2.400,00 kn u cijelosti, dakle ukupno 6.200,00 kn.

Stoga se pozivanje u reviziji na žalbene navode u tom pogledu ukazuje bespredmetnim.

Kako se dakle nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 4. travnja 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.