Povrv-155/2024-9 · Općinski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj: Povrv-155/2024-9

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji Marini Caren Smolčić, u pravnoj stvari tužitelja HEP-TOPLINARSTVO d.o.o., OIB: 15907062900, Miševečka 15a, Zagreb, koje zastupa punomoćnik Zoran Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika GRADEL d.o.o., OIB: 40100946455, Velikogorička cesta 10a, Velika Gorica, koje zastupa punomoćnik Antun Šagovac, odvjetnik u Velikoj Gorici, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 1. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 15. travnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Valentine Žugec, sa sjedištem u [adresa], poslovni broj Ovrv-3950/2024 od 25. lipnja 2024., kojim je naloženo tuženiku GRADEL d.o.o., OIB: 40100946455, u roku 8 dana, isplatiti tužitelju HEP-TOPLINARSTVO d.o.o., OIB: 15907062900, iznos od 1.628,33eura (slovima: jednutisućušeststotinadvadesetosameuraitridesettricenta) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate kao i naknaditi mu trošak ovršnog postupka u iznosu od 220,00Eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 25. lipnja 2024. do isplate te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju HEP-TOPLINARSTVO d.o.o., OIB: 15907062900, naknaditi tuženiku GRADEL d.o.o., OIB: 40100946455, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00Eur (slovima: jednutisućueura) u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj HEP-TOPLINARSTVO d.o.o., OIB: 15907062900 (ranije ovrhovoditelj; dalje u tekstu: tužitelj) je podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave - izvadak iz poslovnih knjiga, javnom bilježniku protiv tuženika GRADEL d.o.o., OIB: 40100946455 (ranije ovršenika; dalje u tekstu: tuženik) radi naplate novčane tražbine u iznosu 1.628,33Eur, uz naknadu troškova postupka, sve zajedno sa zateznim kamatama.

2. U povodu istog prijedloga javni bilježnik Valentina Žugec, sa sjedištem u [adresa], donijela je 25. lipnja 2024. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-3950/2024 od, protiv kojeg rješenja je ovršenik pravodobno uložio prigovor te je isto rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-155/2024 od 23. srpnja 2024. stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su provedene ovršne radnje i određeno je da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. U prigovoru, koji se sada smatra odgovorom na tužbu, tuženik osporava osnovu i visinu potraživanja u cijelosti te ističe prigovor zastare. Ističe i prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije jer je sklopio 17. studenoga 1997. Ugovor o isporuci i korištenju toplinske energije s trgovačkim društvom Hrvatska elektroprivreda d.d., Direkcija za proizvodnju, Sektor za toplinsku djelatnost kao davateljem usluga broj 7277, za objekt na adresi [adresa], koji se vodio pod šifrom krajnjeg kupca 2767710, a kojeg je 12. studenoga 2001. raskinuo. Dakle, tužitelj i Hrvatska elektroprivreda d.d. su dvije različite pravne osobe te je za prijenos Ugovora o isporuci i korištenju toplinske energije od 17. studenoga 1997. bila potrebna njegova suglasnost, a koju suglasnost nije dao. Navedeni Ugovor o isporuci i korištenju toplinske energije od 17. studenoga 1997. je raskinuo 12. studenoga 2001., a s tužiteljem nikad nije sklopio Ugovor o potrošnji toplinske energije. Ističe da tužitelj nema pravnu osnovu za potraživanje naknade za isporučenu toplinsku energiju jer tuženik ne koristi nikakve usluge tužitelja te da stoga tužitelj nema osnove za obračun usluge koji mora biti prema potrošnji. Nastavno iznosi da se i faktično izdvojio iz sustava toplinske energije koja činjenica proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka dipl. ing. Slavena Bitange, dok iz nalaza i mišljenja dipl. ing. OV proizlazi da je izdvajanje tuženika iz toplinskog sustava tužitelja tehnički izvedivo bez štete za ostale suvlasnike. Pored navedenog smatra da mu tužitelj neosnovano dostavlja račune za uslugu koju ne koristi te se poziva na status potrošača ukazujući da su ništetne klauzule ugovora o isporuci i općih uvjeta koje bi onemogućavale potrošaču da uslugu ne koristi i da se slobodnom voljom isključi iz sustava grijanja, a osobito da postoji obveza plaćanje usluge koja se ne koristi.

4. U daljnjem tijeku postupka nastavljenom po pravilima parničnog postupka tužitelj se u podnesku očitovao na navode iz prigovora te istaknuo da je 7. srpnja 2015. sklopio Ugovor o potrošnji toplinske energije broj 267077201401 s vlasnicima samostalnih uporabnih cjelina nekretnine te zajedničkih dijelova nekretnine na adresi [adresa], O [adresa] zastupanima po ovlaštenom predstavniku suvlasnika. U odluci suvlasnika o sklapanju ugovora o potrošnji toplinske energije s kupcem toplinske energije tuženik je naveden kao krajnji kupac pod šifrom 2767710 te je time određen i kao obveznik plaćanja računa za isporučenu toplinsku energiju. Svi prethodno sklopljeni ugovori koji uređuju isporuku i opskrbu toplinskom energijom za navedena obračunska mjesta su stavljeni izvan snage (članak 29. Ugovora). Ističe da je tuženik vlasnik poslovnog prostora na adresi [adresa] pa je stoga kao krajnji kupac obveznik plaćanja utuženih iznosa. Nadalje navodi da tuženik nije ispunio uvjete za izdvajanje iz zajedničkog toplinskog sustava koji su propisani odredbom članka 45. Zakona o tržištu toplinske energije („Narodne novine“ broj 80/13, 14/14, 102/14, 95/15, 76/18, 86/19) te dodaje da i u slučaju kada je izdvajanje provedeno krajnji kupac koji je izdvojen iz toplinskog sustava plaća sve troškove osim troškova toplinske energije za svoj poslovni prostor. Tarifne stavke za snagu i naknada za djelatnost kupca toplinske energije te naknada za opskrbu toplinskom energijom su fiksni elementi računa i naplaćuju se krajnjim kupcima neovisno o količini potrošene toplinske energije. Tužitelj osporava istaknuti prigovor zastare.

5. Radi utvrđivanja odlučnih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu i to: izvadak iz poslovnih knjiga (str. 17 spisa), Ugovor o isporuci i korištenju toplinske energije br. 7277 od 17.11.1997. (str. 26-28 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (listovi 29-55 spisa), dopis tuženika o otkazu ugovora br. 7277 od 12.11.2001. uz dostavnicu (list 56-57 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Marija Cirakija i sudskog vještaka Slavena Bitange (listovi 76-77), Ugovor o potrošnji toplinske energije br. 267077201401 od 07.07.2015. (listovi 101- 105 spisa), Odluka suvlasnika zgrade o sklapanju ugovora o potrošnji toplinske energije s popisom stanara sa sastanka održanog 06.11.2014. (listovi 106-108, 109 spisa), zk izvadak (str. 110-116 spisa), račune (listovi 133-150 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem zz tuženika ZV (list 158 spisa).

5.1. Dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka ĆV odbijen je rješenjem donesenim na ročištu 12. ožujka 2025. obzirom okolnost (da tuženik nije u obveznopravnom odnosu s tužiteljem jer nije potpisao Ugovor od 07.07.2015.) na koju je izvođenje istog dokaza predloženo nije odlučna.

5.2. Stranke su se suglasile da se u ovom postupku kao dokaz koristi nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. stroj. Marija Cirakia i nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. stroj. Slavena Bitange, izrađeni za potrebe parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj P-4106/2009 i Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj Povrv-1574/2018.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.628,33Eur na ime troškova toplinske energije za poslovni prostor na adresi [adresa].

8. Između stranaka nije sporno da je tuženik vlasnik nekretnine na adresi [adresa], u naravi poslovni prostor. Također između stranaka nije sporno da tuženik nije proveo izdvajanje iz sustava toplinske energije na način na koji je to određeno odredbom članka 20. Ugovora o potrošnji toplinske energije, a u skladu s odredbom članka 45. Zakona o tržištu toplinske energije ("Narodne novine" broj 80/13., 14/14., 102/14., 95/15., 76/18., 86/19., 118/19.; dalje: ZTTE).

9. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija tužitelja i pasivna legitimacija tuženika. Također je sporno je li tuženik u svom poslovnom prostoru koristio uslugu tužitelja, odnosno je li mu tužitelj isporučivao toplinsku energiju, posljedično tome sporna je i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara potraživanja.

10. Na ročištu 1. travnja 2025. izveden je dokaz saslušanjem zz tuženika, ZV, iz kojeg proizlazi da je tuženik vlasnik posebnog dijela u nekretnini koja se nalazi na adresi [adresa], odnosno suvlasnik je u zgradi na predmetnoj adresi. Oko otprilike 2002. ili 2003., a možda i 2001., izdvojio se na ispravan način po tadašnjim propisima iz zajedničkog sustava grijanja u kojem je svoju uslugu i tada pružao sada tužitelj. Od tada se u poslovnom prostoru koristi toplinska energija putem električnih grijalica i klima, a razlog za tu odluku je bio što u tom prostoru uglavnom rade njihove zaposlenice, a budući tužitelj nije isporučivao toplinsku energiju valjalo je samostalno zagrijavati prostorije i stoga su odlučili grijati se na vlastito grijanje. O izdvajanju te godine, dakle prije danas više od 20 godina, zatražili su suglasnost predstavnika stanara koji im je istu suglasnost i izdao pa su o navedenom obavijestili i tužitelja, dakle da raskidaju ugovor jer su bile ostvarene sve pretpostavke za raskid. Niti ugovor iz 2015. nije potpisan od strane tuženika. Naime, tuženik je vlasnik 27% ukupnog prostora predmetne poslovne zgrade, a nije sudjelovao u potpisivanju novog ugovora s tužiteljem. Dodaje da je i dio instalacija tužitelja u poslovnom prostoru tuženika, koju činjenicu je utvrdio vještak, a koje se tamo ne bi trebale nalaziti. Konkretno, ekspanzivna posuda koja čak predstavlja i opasnost za zaposlenike tuženika. Tužitelj ne pruža svoju uslugu u prostoru tuženika, tuženik ne koristi navedenu uslugu, nema radijatora niti je moguće na drugi način koristiti uslugu tužitelja u prostoru tuženika. Uvjeti potrebni za izdvajanje kada je tuženik dobio suglasnost za izdvajanje od predstavnika stanara, otprilike 2000. godine su bili poznati tuženiku. Konkretni poslovni prostor tuženika je samostalna uporabna cjelina, ima svoje odvojene instalacije, brojila potrošnje struje, vode, ima svoj vlastiti ulaz i nema ništa s ostalim suvlasnicima te samo tuženik održava navedeni poslovni prostor i nitko drugi.

10.1. Iskaz tuženika sud prihvaća u cijelosti te ga ocjenjuje vjerodostojnim jer je suglasan izvedenim materijalnim dokazima, detaljan, životan i logičan.

11. Temeljem svih izvedenih, a po strankama predloženih dokaza, utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je tuženik vlasnik poslovnog prostora u zgradi na adresi O [adresa], u [adresa]

- da tužitelj suvlasnicima predmetne nekretnine pruža uslugu opskrbe toplinskom energijom na temelju Ugovora o potrošnji toplinske energije broj 267077201401 od 7. srpnja 2015. (dalje u tekstu: Ugovor od 7. srpnja 2015.) potpisan od strane ovlaštenog predstavnika suvlasnika zgrade, koji vrijedi do opoziva

- da je tuženik jedan od vlasnika odnosno suvlasnika posebnog dijela (poslovnog prostora) stambene zgrade koja je uključena u zajednički sustav grijanja preko zajedničke toplane

- da je tuženik dopisom 12. studenog 2001. otkazao Ugovor o isporuci toplinske energije broj 7277, a kao razlog za otkaz naveo da je tužitelj i u ljetnim mjesecima kada je toplinska stanica izvan pogona ostao kod obračuna toplinske energije, zatim da tuženiku obračunava i tereti ga za 21% ukupno isporučene toplinske energije što smatra previsokim i nerealnim te da tužitelj naplaćuje toplinsku energiju koju ne isporučuje jer se u zimskim mjesecima prostor tuženika mora grijati iz drugih izvora, kao i da je u prostoru tuženika montirana ekspanziona posuda koja je dio toplinske podstanice zbog čega mu je nastala šteta

- da je sudski vještak dipl. ing. stroj. Marija Cirakija u svom nalazu i mišljenju od 24. ožujka 2013. dao mišljene da je izdvajanje poslovnog prostora tuženika iz toplinskog sustava cijelog objekta tehnički izvedivo bez štete za ostale suvlasnike, a sudski vještak dipl. ing. strojarstva Slaven Bitanga u svom nalazu i mišljenju od 16. prosinca 2020. konstatirao da je tužitelj iz poslovnog prostora demontirao sva ogrjevna tijela (radijatore) te da su cijevi na koje su bila priključena ogrjevna tijela zabrtvljene te da tuženik nakon demontiranja ogrjevnih tijela više nije u mogućnosti koristiti toplinsku energiju podstanice dok je tehnički moguće da se tuženik bez većih problema izdvoji iz toplinskog sustava cijelog objekta bez posljedica za ostale korisnike

- da se računi dostavljeni u spis odnose na razdoblje 1./2021.-4./2022., a utuženo razdoblje je 4./2023.-2./2024.

- da se dostavljeni računi isti odnose na objekt u vlasništvu tuženika na adresi [adresa], kategorija potrošnje –industrija i poslovni prostori na CTS-u, Vrelovod, a sadrže tarifne stavke ,,energija'', ,,snaga'' i ,,naknada za''.

12. Odredba čl. 11. st. 3. Zakona o tržištu toplinske energije (Narodne novine br. 80/2013., 14/2014., 102/2014., 115/2014., 95/2015., 102/2015., 76/2018., 96/2018., 86/2019., 118/2019.; dalje u tekstu: ZTTE) propisuje da ovlašteni predstavnik suvlasnika podnosi odluku o sklapanju ugovora o potrošnji toplinske energije s kupcem pravnoj ili fizičkoj osobi iz stavka 1. ovog članka, za obavljanje djelatnosti kupca, isključivo temeljem odluke većine glasova suvlasnika koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika.

12.1. Stavkom 5. istog članka ZTTE propisano je da će ovlašteni predstavnik suvlasnika, na temelju odluke iz stavka 3., odnosno stavka 4. ovoga članka, sklopit ugovor o potrošnji toplinske energije s pravnom ili fizičkom osobom iz stavka 1. ovoga članka, koji se smatra sklopljenim sa svim krajnjim kupcima unutar zgrade/građevine.

12.2. Odredbom članka 45. ZTTE-a je uređeno pitanje izdvajanja iz toplinskog sustava te je između ostalog propisano da se krajnji kupac, na zajedničkom mjerilu toplinske energije može izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava uz ispunjavanja uvjeta kao što je ishođenje pisane suglasnosti za izdvajanje iz sustava toplinske energije temeljem odluke većine glasova suvlasnika koja se računa po suvlasnički dijelovima. Nakon pribave navedene suglasnosti ovlašteni predstavnik suvlasnika navedenu suglasnost je dužan ovjeriti i dostaviti kupcu.

12.3. Sud u postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a) te su stranke u postupku dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st. 1. ZPP-a).

12.4. Nadalje, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (čl. 220. st. 1. ZPP-a), a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice, zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221. a ZPP-a).

13. U smislu citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku, osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti. To znači da pravila o teretu dokazivanja, sadržana u odredbi članka 221.a ZPP-a, obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, a te je dokaze dužna predložiti sukladno odredbi članka 299. ZPP- a.

14. Budući iz Ugovora od 7. srpnja 2015. proizlazi da je ovlašteni predstavnik suvlasnika temeljem odluke većine glasova suvlasnika (koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika) sklopio ugovor o potrošnji toplinske energije s tuženikom kako to propisuje odredba čl. 11. st. 5. ZTTE, a krajnjim kupcima se smatraju svi suvlasnici zgrade na predmetnoj adresi pri čemu je nesporno da je tuženik jedan od suvlasnika to se isti Ugovor smatra sklopljenim sa svim krajnjim kupcima unutar zgrade/građevine dakle i s tuženikom, pa je prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije neosnovan. Naime, tuženik nije osporio sklapanje navedenog ugovora o potrošnji toplinske energije u odnosu na ostale suvlasnike, a budući se radi o poslu redovite uprave u smislu odredbe članka 86. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014.; dalje u tekstu: ZVDSP) to nije odlučno je li i sam tuženik kao jedan od suvlasnika (čiji suvlasnički dio čini 14,70% ukupnog vlasništva cijele nekretnine, odnosno 16109/109581dijela) potpisao navedeni ugovor već je dovoljno da su predmetni ugovor potpisali suvlasnici čiji suvlasnički dijelovi čine većinu u smislu odredbe članka 40. stavak 1. i 2. ZVDSP-a).

15. U odnosu na navode tuženika da je dopisom od 12. studenoga 2001. otkazao tužitelju Ugovor o isporuci i korištenju toplinske energije broj 7277 od 17. studenoga 1997. ukazuje se na odredbu čl. 29. Ugovora od 7. srpnja 2015. kojom je određeno da se svi prethodno sklopljeni ugovori koji svojim odredbama uređuju isporuku odnosno opskrbu toplinskom energijom za obračunska mjerna mjesta sadržana u ovom Ugovoru, potpisom ovog Ugovora stavljaju izvan snage.

16. Međutim, unatoč navedenoj činjenici provedenim postupkom je isto tako nesporno utvrđena činjenica da tuženik nije faktično pripojen na predmetni toplinski sustav grijanja, a proizlazi iz utvrđenja da je tuženik već puno ranije od utuženog razdoblja demontirao radijatore i da su cijevi zabrtvljene te da tuženik nakon demontiranja ogrjevnih tijela više nije u mogućnosti koristiti toplinsku energiju podstanice, koju činjenicu tijekom postupka tužitelj nije niti osporavao tek je isticao da činjenica što je tuženik sam demontirao radijatore ne znači da se on time izdvojio iz sustava toplinske energije s obzirom da je za isto potrebno udovoljiti zakonom propisanim uvjetima.

17. Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.; dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.

17.1. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

17.2. Odredbom čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato.

17.3. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

18. U konkretnom slučaju upravo odredba o propisanoj obveznoj proceduri izdvajanja tuženika iz sustava centralnog sustava grijanja tužitelja (čl. 20. Ugovora od 07.07.2015.) u situaciji kada je isti samo formalno postao obveznikom tužitelja zaključenjem Ugovora o potrošnji toplinske energije 7. srpnja 2015., odnosno koji nije stvarno spojen na toplinski sustav po mišljenju ovog suda je suprotna načelu savjesnosti i poštenja (bona fide) te predstavlja dodatni pretjerani formalizam čime ne samo da je ista odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja pa i svrsi sklapanja samog Ugovora, već dovodi u pitanje jednakost uzajamnih činidaba (gdje tužitelj nema činidbu (stvarno ne isporučuje svoju uslugu u prostor tuženika), a tuženik ima (plaćanje usluge koja mu nije pružena).

19. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da je odredba čl. 20. Ugovora u konkretnom slučaju pretjerana i protivna odredbi čl. 3., 4., 6. i 7. ZOO pa time ništetna temeljem čl. 322. ZOO u svezi čl. 324. ZOO.

20. U odnosu na odredbu čl. 45. st. 1. i 2. ZTTE na kojoj se temelji odredba čl. 20. Ugovora od 07.07.2015., ovaj sud nalazi da ista nije primjenjiva na konkretni slučaj uzimajući u obzir utvrđene posebne okolnosti istog odnosno primjena iste bi jednako tako predstavljala pretjerani formalizam o kojem i Ustavni sud RH u svojoj odluci broj U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. ukazuje: "… 45. Ustavni sud već godinama uporno ponavlja da su nadležna tijela, uključujući sudove, dužni tumačiti i primjenjivati mjerodavno pravo, uvijek i bez izuzetka, u svjetlu osobitih okolnosti svakog konkretnog slučaja. Ako je u nekom konkretnom slučaju mjerodavan jedan zakon, ali združeni učinci tog i nekog drugog ili više drugih zakona izravno utječu na zakonska prava ili obveze stranaka, onda su nadležna tijela, uključujući sudove, bez iznimke dužni tumačiti sve te mjerodavne propise u njihovoj ukupnosti, polazeći od združenih učinaka koje oni proizvode za stranku u svjetlu osobitih okolnosti samog slučaja, stalno imajući na umu da njihove odluke ne smiju dovoditi do nerazumnog i objektivno neopravdanog ishoda za samu stranku, a ponajmanje kršiti njihova ustavna prava ili objektivne vrijednosti hrvatskog ustavnog poretka. 46. Ustavni sud podsjeća: pravna sigurnost - zajedno s načelom supremacije prava - podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije. Iako je apstraktno vrednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarenje načela vladavine prava (što manjkavosti ZoRiRP-a/08-11 i ZObrt-a/93-10 u ovom slučaju jasno pokazuju), kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti. U svakom takvom slučaju uvijek će biti riječ o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu….".

21. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da je tuženik, u svjetlu osobitih okolnosti konkretnog slučaja u kojem je tek formalno postao strankom Ugovora od 07.07.2015., ali faktično nije spojen na zajednički toplinski sustav jer je (najmanje od 2020.- proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sud. vještaka dipl. ing. stroj. Slavena Bitange izrađenom u predmetu Općinskog suda u Zagrebu posl. broj P-1547/2018) u svom poslovnom prostoru demontirao radijatore i zabrtvio cijevi, a koja činjenica je tužitelju bila poznata iz sudskih postupaka koje je vodio protiv tuženika, već u trenutku zaključenja Ugovora o potrošnji toplinskom energijom od 07.07.2015. imao status izdvojenog krajnjeg kupca.

22. Nastavno na prethodno navedeno, a sukladno odredbi čl. 45. st. 3. ZTTE, krajnji kupci su dužni nakon izdvajanja, plaćati sve ostale troškove, osim troškova toplinske energije (tzv. varijabilne troškove), odnosno dužni su plaćati tzv. fiksnu naknadu za troškove održavanja postrojenja i distribucijske mreže te za grijanje zajedničkih dijelova zgrade, a u kojem pravcu je i Vrhovni sud RH izrazio svoj stav u brojnim svojim odlukama (Rev-285/2021 od 23. kolovoza 2022., Rev-41/2022 od 19. travnja 2023., Rev-811/21 od 06.06.2023., Rev-575/23 od 24.10.2023. i dr.).

23. Takav stav temelji se na shvaćanju Suda Europske unije u presudama od 05.12.2019. u spojenim predmetima C-708/17 i C-725/17 ( „EVN Bulgaria Toplofikacia“

EAD protiv OVB i „Toplofikacia Sofia“ EAD protiv ZVB ) prema kojem:

- čl. 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, u vezi s čl. 5. st. 1. i 5. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktive 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da su vlasnici stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svojem stanu,

- čl. 13. st. 2. Direktive 2006/32/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006. o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/76/EEZ i čl. 10. st. 1. Direktive 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se u zgradi u suvlasništvu računi koji se odnose na potrošnju toplinske energije unutarnjih instalacija svakom vlasniku stana u zgradi ispostavljaju razmjerno grijanom obujmu njegova stana.

24. Prema navedenom shvaćanju Suda Europske unije može se zaključiti:

- da se i propisi u Republici Hrvatskoj, a kojima je (ili bi bilo) propisano da su vlasnici stana u zgradi sa više stanova različitih vlasnika (kao vlasnici posebnih dijelova zgrade, povezanih sa suvlasništvom nekretnine) u zgradi priključenoj na mrežu područnog grijanja, dakle i oni vlasnici koji se izdvoje iz zajedničkog toplinskog sustava, dužni podmirivati troškove potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade

- iako pojedinačno ne koriste toplinsku energiju za grijanje u svojem stanu, ne mogu tumačiti kao protivni propisima ili direktivama Europskog parlamenta i Vijeća o pravima potrošača, onim propisima ili direktivama koje uređuju zabranu nepoštene poslovne prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu,

- da onaj vlasnik i korisnik stana, koji se (jer mu je to dopušteno) izdvoji iz zajedničkog toplinskog sustava i time ne koristi toplinsku energiju za grijanje svoga stana ili neke svoje prostorije, nije dužan plaćati naknadu za ono što ne koristi

- za troškove koji bi nastali da se njegov stan ili njegova prostorija grije, ali je dužan podmirivati drugo, ono čemu se daje značaj tzv. fiksnih troškova grijanja, uz ostalo i troškove toplinske energije potrošene u grijanju zajedničkih dijelova zgrade i unutarnjih instalacija zgrade.

25. Iz navedenog jasno proizlazi da je krajnji kupac dužan plaćati tzv. fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove snage tj. one troškove koji nisu u vezi sa (ne)grijanjem njihova stana ili poslovnog prostora (dakle troškove koji nisu u vezi sa troškovima isporučene toplinske energije za stan i troškovima isporučene toplinske energije za zagrijavanje tople vode), ali nastaju kao nužni.

26. Slijedom navedenoga, nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na naplatu utuženih računa za isporuku toplinske energije odnosno stavke na utuženim računima naznačene kao energija za proizvodnju toplinske energije i distribuciju toplinske energije te je u tom dijelu valjalo platni nalog ukinuti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

27. Tužbeni zahtjev tužitelja kojim isti potražuje ostale troškove konkretno trošak snage za proizvodnju toplinske energije i distribuciju toplinske energije te naknadu za djelatnost opskrbe toplinske energije i djelatnost kupca toplinske energije jest osnovan. Međutim, tužitelj nije dokazao visinu istog dijela zahtjeva budući isto ne proizlazi iz dostavljenih računa jer se odnose na ranije (2021.-2022.), a ne na utuženo razdoblje (2023.-2024.). Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe 221.a ZPP-a, valjalo je i u tom dijelu platni nalog ukinuti te tužbeni zahtjev tužitelja odbiti, pa je u konačnici temeljem čl. 451. st. 3. ZPP-a ukinut platni nalog u cijelosti i odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

28. Iako sada nije pravno odlučno, obzirom na prethodno odlučeno, ovaj prvostupanjski sud će se osvrnuti i u odnosu na istaknuti prigovor zastare. Naime, isti prigovor je neosnovan. U konkretnom slučaju primjenjuje se zastarni rok propisan odredbom članka 226. stavak 1. ZOO koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Imajući u vidu da je postupak pokrenut podnošenjem prijedloga za ovrhu javnom bilježniku 20. svibnja 2024., a najstarija utužena tražbina dospjela je 25. svibnja 2023., to je sukladno odredbi članka 226. stavak 1. ZOO-a tuženikov prigovor zastare ocijenjen neosnovanim jer nije protekao trogodišnji zastarni rok.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023.; dalje Tarifa) pri čemu se uzimao u obzir troškovnik te vrijednost predmeta spora (1.628,33Eur).

29.1. Tuženiku, kao strani koja je u cijelosti uspjela u sporu, su kao opravdani priznati troškovi:

- sastava odgovora na tužbu od 18. srpnja 2024. 100bodova - u iznosu 200,00Eur (Tbr. 8./1. u svezi Tbr. 7./1., 3., 6. Tarife i Tbr. 54. Tarife)

- zastupanja na ročištima 12. ožujka 2025. i 1. travnja 2025. 100bodova –svako, odnosno ukupno 200bodva – u iznosu 400,00Eur (Tbr. 9./1. u svezi Tbr. 7./1., 3., 6. i Tbr. 54.Tarife)

- sastava obrazloženog podneska od 7. ožujka 2025. 100bodova – u iznosu 200,00Eur (Tbr. 8./1. u svezi Tbr. 7./1., 3., 6. i Tbr. 54.Tarife)

koji trošak iznosi 800,00Eur, a uvećan za 25%PDV (čl. 46. Tarife) ukupno iznosi 1.000,00Eur.

29.2. Tuženik je potraživao naknadu troška sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu 33,18Eur, međutim, obzirom na neuspjeh tužitelja u postupku to tuženik nije obveznik plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu u ovom predmetu, a sukladno odredbi čl. 4. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, br. 118/2018., 51/2023.; dalje u tekstu: ZSP), to je u tom dijelu tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška ovog postupka neosnovan.

30. Obzirom na navedeno riješeno je kao u točki II. izreke ove odluke.

U Velikoj Gorici 15. travnja 2025.

Sutkinja:

Marina Caren Smolčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri (3) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1.,2., 4., 5., 6., 8., 9., 10., 11., 12., 13. i 14. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu.

Dn-a:

1. Tužitelju, po pun.

2. Tuženiku, po pun.