Rev-1826/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1826/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Stanka Jesenkovića, Vladimira Drakulića i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R.S. iz Z., koju zastupa D.G., odvjetnik iz Z., protiv tuženika D.S. iz Z., te umješača na strani tuženika C.N. iz Z., B. br. …, koju zastupaju dr. Z.Z. i Z.Z. , odvjetnici iz Z., radi zadržavanja stanarskog prava i iseljenja, odlučujući o reviziji umješača na strani tuženoga protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 14. rujna 1993. godine broj Gž-96/93-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 3. lipnja 1992. godine br. Ps-781/91, u sjednici održanoj dana 25. listopada 1995. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija umješača na strani tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom utvrđeno je da tužiteljica R.S. zadržava stanarsko pravo na stanu u Z., D. br. … uz nalog tuženiku da iz toga stana iseli i da taj stan slobodan od svojih stvari i osoba preda na korištenje tužiteljici, uz naknadu parničnog troška u iznosu od 17,40 kn, sve u roku od 15 dana.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavila N.C., vlasnik spornog stana, umješač na strani tuženika iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova preinače i zahtjev tužbe odbije, ili pak obje odluke ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno niti se o izjavljenoj reviziji državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revident nalazi, da odluke sudova nemaju logički slijed, da nedostaju nužne premise za donošenje zaključka, kao i razlozi o odlučnim žalbenim navodima, pa se pobijane odluke i ne mogu ispitati, što da je imalo za posljedicu i pogrešnu primjenu propisa materijalnog prava. Sunositeljstvo stanarskog prava postoji samo onda ako su supružnici živjeli zajedno, a to po tvrdnji revidentice ovdje nije slučaj. Tužiteljica je stan napustila upravo u namjeri da tu ne stanuje. Sve stvari iz stana je odnijela, a tako ne postupa osoba koja stanovanje privremeno napušta. S druge strane svjedoce svoje zapažanje crpe samo iz pričanja tužiteljice, a parnice za smetanje posjeda nisu podrška zahtjevu tužbe, gdje posjed i stanovanje nije isto, u čemu revidentica i vidi osnovanost izjavljene revizije.

Nije sporna važna činjenica, da je brak stranaka razveden i da je njihovo zajedničko dijete mldb. M. povjerena na odgoj i čuvanje majci, ovdje tužiteljici, zbog čega je temeljem odredbe st. 3. čl. 65. Zakona o stambenim odnosima i odlučeno da tužiteljica na spornom stanu zadržava stanarsko pravo. Sporno je, da li je tužiteljica napustila zajedničko stanovanje i na taj način izgubila mogućnost da nakon razvoda braka sa tuženikom, na koga glasi stanarsko pravo, zadrži stanarsko pravo na spornom stanu.

Bitnih povreda postupka na koje je revidentica upozorila nema, jer odluke sudova nemaju takovih nedostataka zbog kojih se sa sigurnošću ne bi mogle ispitati, jasne su i razumljive, pa otuda i nepostojanje povreda procesnog prava propisanih u odredbi čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP ("NN" br. 53/91). U postupku je utvrđeno, da je tužiteljica zbog ozbiljnih prijetnji tuženika, agresivnog ponašanja i fizičkih napada bila prisiljena stan privremeno napustiti. Doduše, revidentica je osporila vrijednost kazivanja svjedoka, koji svoja zapažanja crpe iz kazivanja same tužiteljice. Međutim, revidentica gubi iz vida važne činjenice, da je tužiteljica zbog tuženikovih ataka bila prisiljena nekoliko noći prespavati u tuđem stanu (iskaz Z.K.), da je zbog fizičkih napada tuženika dobivala pomoć od svoga oca upravo u cilju njene osobne zaštite, a pored toga tužiteljica je bila prisiljena u tri navrata zatražiti i posjedovnu zaštitu stana zbog toga što je tuženik mijenjao brave na ulaznim vratima stana i takovu zaštitu je i ishodila, što očito nema i ne može imati značenje dobrovoljnog napuštanja stana, pa stoga drugačija revizijska razmišljanja kao i upozorenje o bitnoj razlici posjeda stvari i korištenja stana s obzirom na istaknute razloge, utvrđenja sudova i samu prirodu spora ne daju mogućnost donošenja drugačije odluke o sporu.

Kako su odluke sudova donesene uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava i kad u provedenom postupku nema ni onih povreda procesnog i materijalnog prava na koje povrede revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), to je reviziju umješača na strani tuženika kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 25. listopada 1995.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)