I Kž-430/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 430/04-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Vesne Vrbetić, Damira Kosa, Hajrije Novoselec i Lidije Grubić-Radaković, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. K., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi čl. 33. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagreb, od 2. veljače 2004. godine br. K-89/03, u sjednici održanoj dana 19. listopada 2005. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. S. K. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 2. veljače 2004. godine br. K-89/03, proglasio je krivim opt. S. K. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi čl. 33. KZ i na temelju istih zakonskih propisa uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, u koju mu je na temelju čl. 63. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 28. studenog do 29. studenog 2002. godine.

Na temelju čl. 76. u vezi čl. 75. st. 3. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Na temelju čl. 122 st. 4. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” br. 110/97,

đen dužnosti naknade

27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku ZKP) optuženik je oslobo troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP.

I Kž 430/04-3

Protiv ove presude žali se optuženik po branitelju F. B., odvjetniku iz Z., iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 1. lipnja 2004. godine br. KŽ-DO-983/04, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Optuženik je u uvodu žalbe naznačio da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. i čl. 367. st. 3. ZKP, međutim, taj žalbeni osnov ne obrazlaže.

U odnosu na postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP navodi da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i proturječni, u čemu međutim, nije u pravu budući je prvostupanjski sud za sva svoja utvrđenja dao iscrpne i jasne razloge, koji nisu proturječni, a niti žalitelj navodi u čemu bi se sastojala citirana postupovna povreda, kao niti ona iz st. 3. čl. 367. ZKP.

Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao niti da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga nije osnovana žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

U odnosu na žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ustrajava u tvrdnji da nije dokazano da bi on ubo oštećenika, sugerirajući da si je on sam zadao ubodnu ranu, u strahu da je prethodno nanio optuženiku tešku i po život opasnu ozljedu.

Opravdano prvostupanjski sud nije prihvatio takvu obranu optuženika, nalazeći je neuvjerljivom i neživotnom, protivnom iskazu oštećenika koji je za razliku od obrane optuženika potvrđen ostalim provedenim dokazima.

Oštećenikov opis načina zadobivanja ozljede, kada je stajao sučelice optuženiku, potvrđen je nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka o mehanizmu ozljeđivanja, a i svjedok K. je potvrdio da ga je oštećenik nazvao da ga odvede u bolnicu, jer ga je ubo optuženik.

Oštećenik je iskreno opisao i da je nakon uboda, kuhačom udario optuženika, koji udarac žalba nastoji prikazati kao jedini odnosno kao početak i završetak sukoba, a nakon kojeg se, po stavu žalbe, oštećenik sam ubada, pozivajući se pri tome na iskaz svjedoka T. D., koja nakon što čuje da se na stubištu nešto događa, izlazi iz stana i zatiče optuženika da sjedi na stubištu. Međutim, svjedok T. D. je iskazala i da je vidjela kada svjedok K. vodi oštećenika

I Kž 430/04-3

u bolnicu i koji joj tada govori da ga je ubo optuženik, čime potvrđuje iskaz svjedoka K., a posredno i iskaz oštećenika.

Naprosto je neprihvatljivo da žalba nastoji osnažiti uvjerljivom i učiniti je logičnom i životnom, svoju tezu da se oštećenik sam ubo, uz tvrdnju da je iskaz oštećenika neuvjerljiv i nelogičan, jer je trebao pobjeći u stan i zaključati se, a ne udariti optuženika kuhačom, a koji iskaz je za razliku od obrane optuženika potvrđen provedenim dokazima pa ga je prvostupanjski sud osnovano prihvatio, iz razloga navedenih u pobijanoj presudi, koje prihvaća i ovaj sud i upućuje žalitelja na njih, da se ne bi bespotrebno ponavljalo.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Povredu kaznenog zakona optuženik ne obrazlaže, a ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu po čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP, nije utvrđeno da bi bila počinjena povreda zakona na štetu optuženika.

Optuženik ne obrazlaže niti žalbu zbog odluke o kazni, a ovaj sud, kao sud drugog stupnja, je našao da je prvostupanjski sud pravilno i u potpunosti utvrdio sve činjenice koje utječu na odabir vrste i visine kazne, cijeneći optuženiku kao olakotno da je ranije neosuđivan iako u zrelijoj životnoj dobi, da je i sam povrijeđen, ranije ponašanje oštećenika o kojem je govorila svjedok D., smanjenu ubrojivost, te da je djelo ostalo u pokušaju, što je sve adekvatnom ocjenom rezultiralo ublažavanjem kazne i izricanjem kazne koju prihvaća i ovaj sud, nalazeći je podobnom za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 6. i 50. KZ, uz pravilno i zakonito izrečenu sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, budući je kazneno djelo počinjeno pod odlučujućim djelovanjem alkohola.

Stoga nije osnovana niti žalba zbog odluke o kaznenim sankcijama.

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 19. listopada 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

Katica Jelić, v. r.