Rev-357/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 357/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Borisa Guttmanna kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B.K. iz M.L., koju zastupa I.K., odvjetnik u M.L., protiv tuženika Odgojnog doma za mušku omladinu u M.L., koga zastupa M.K., odvjetnik u M.L., radi utvrđenja, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 29. rujna 1993. br. Gž- 778/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Malom Lošinju od 9. ožujka 1993. br. P-363/92, u sjednici održanoj dana 26. travnja 1994.,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija tuženika, preinačuje se presuda Okružnog suda u Rijeci od 29. rujna 1993. br. Gž-778/93 i presuda Općinskog suda u Malom Lošinju od 9. ožujka 1993. br. P-363/92 i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice kojim je tražila da sud utvrdi da je odluka tuženika od 10. svibnja 1990. godine br. 02-306/5-NM-1990 suprotna zakonu, budući da je tuženik odlukom od 9. studena 1989. godine zasnovao s njom radni odnos na određeno vrijeme protivno zakonu, te se ima smatrati da je tužiteljica zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme 5. veljače 1990. godine, pa joj je tuženik dužan priznati pravo na neisplaćeni osobni dohodak u razdoblju od 1. rujna 1990. do 21. listopada 1991. godine u visini osobnog dohotka kojeg bi ostvarila u ustanovi tuženika kroz navedeno razdoblje zajedno s kamatom od 21. listopada 1991. godine do isplate, kao i naknaditi joj parnični trošak.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je odluka tuženika od 10. svibnja 1990. godine suprotna zakonu zato što je tuženik odlukom od 9. studena 1989. godine zasnovao s tužiteljicom radni odnos na određeno vrijeme protivno zakonu, te da se ima smatrati da je ona zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme dana 5. veljače 1990. godine tj. danom kada je diplomirala, pa joj je tuženik dužan priznati pravo na neisplaćeni osobni dohodak.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužiteljica je odgovorila na reviziju poričući njezine navode i predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena istaknuvši da je tuženik u cijelosti ispunio svoju obvezu iz pobijane presude.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je 6. rujna 1989. godine tužiteljica zasnovala radni odnos s tuženikom na određeno vrijeme, i to na radnom mjestu profesora hrvatskog jezika, koji odnos je istekom određenog vremena produžen daljnjom odlukom tuženika od 9. studena 1989. godine. Taj sud je također utvrdio da je u vrijeme zasnivanja spomenutog radnog odnosa tuženiku imao stalnu potrebu za radom profesora hrvatskog jezika. Jednako tako je taj sud utvrdio da je tužiteljica diplomirala 5. veljače 1990. godine, da je tuženik 13. prosinca 1990. godine objavio natječaj za popunjenje navedenog radnog mjesta, na koji se javila i tužiteljica, da ju je povodom toga tuženik obavijestio 13. ožujka 1990. godine da prijavljeni kandidati ne odgovaraju potrebama i zahtjevima tog radnog mjesta, da je tužiteljica povodom toga tražila zaštitu u radnoj organizaciji, te da je tuženik donio odluku od 10. svibnja 1990. kojom je odbio njezin zahtjev za zaštitu prava.

Tužiteljica zahtjevom svoje tužbe traži da sud utvrdi upravo spomenutu odluku od 10. svibnja 1990. godine nezakonitom stoga što je tuženik svojom odlukom od 9. studena 1989. godine s njom zasnovao radni odnos na određeno vrijeme protivno zakonu, pa da se stoga ima smatrati da je ona zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme dana 5. veljače 1990. godine tj. kada je diplomirala, te da joj tuženik treba isplatiti osobni dohodak za vrijeme navedeno u izreci ove presude.

Nije osnovan prigovor prekluzije što ga je istakao tuženik u reviziji, i to iz razloga koje je naveo sud drugog stupnja u obrazloženju svoje presude.

U vrijeme kada je tužiteljica zasnovala radni odnos s tuženikom (6. rujna 1990. godine) bio je na snazi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radnim odnosima radnika u udruženom radu ("Narodne novine" br. 27/88). Tim zakonom izmijenjena je i prestala važiti odredba čl. 17. st. 2. Zakona o radnim odnosima radnika u udruženom radu, kojom je bilo predviđeno za slučaj da je zasnovan radni odnos na određeno vrijeme protivno zakonu ili samoupravnom općem aktu, odnosno ako radnik nastavi raditi nakon isteka vremena za koje je zasnovao radni odnos, da se smatra da je radni odnos zasnovao na neodređeno vrijeme.

Prema tome tužiteljica tada nije mogla na opisani način zasnovati radni odnos na neodređeno vrijeme. Ona to nije mogla ni kasnije tj. 9. studena 1989. godine u vrijeme kada je tuženik njoj spomenuti radni odnos produžio za daljnjih 90 dana, jer je tada već bio na snazi Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (stupio na snagu 14. listopada 1989. godine "Sl. list SFRJ" br. 60/90), koji također nije predviđao mogućnost da radni odnos na određeno vrijeme preraste u radni odnos na neodređeno vrijeme kao što je predviđao prije spomenuti izmijenjeni st. 2. čl. 17. Zakona o radnim odnosima radnika u udruženom radu.

Stoga tužiteljica u vrijeme oglašavanja slobodnog radnog mjesta profesora hrvatskog jezika nije bila s tuženikom u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, a kako povodom tog oglasa, na koji se i ona javila, nije izabran nitko od kandidata to time njezin radnopravni status nije promijenjen na njezinu štetu. Ona ne može s uspjehom pobijati odluku tuženika kojom ovaj nije izabrao bilo kojeg od prijavljenih kandidata (čl. 84. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa), jer je to autonomno pravo radne organizacije.

Tužiteljica prema tome nije bila s tuženikom u radnom odnosu u razdoblju za koje su joj sudovi nižega stupnja priznali pravo na osobni dohodak.

Iz svih navedenih razloga su sudovi nižega stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je stoga reviziju kao osnovanu trebalo prihvatiti, preinačiti presude obaju sudova nižega stupnja i tužbeni zahtjev kao neosnovan odbiti (čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske).

U Zagrebu, 26. travnja 1994.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.