Croatian Supreme Court dismissed a veteran's claim for unpaid pension arrears due to lack of state liability proof.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's revision against a lower court judgment confirming the denial of a claim for unpaid pension arrears. The plaintiff, a war veteran, argued for compensation for reduced benefits between 1995 and 2001, while the state contended that full payments were made based on subsequent administrative determinations of his disability status. The court ruled that the plaintiff failed to prove state liability for the administrative decisions regarding his disability grade, thereby lacking the legal basis for the claim.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku; The court must independently assess the existence of a legal right when it depends on a prior administrative decision, and a plaintiff bears the burden of proving state liability for administrative acts.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 573/14-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katarine Buljan predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz S., kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-206/13 od 14. studenog 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-522/05 od 18. rujna 2012., u sjednici održanoj dana 24. svibnja 2016.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-206/13 od 14. studenog 2013. se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Općinski sud u Splitu je presudom poslovni broj P-522/05 od 18. rujna 2012. odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud naloži tuženiku isplatiti tužitelju 218.981,62 kune sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose koji dospijevaju od srpnja 1995. do prosinca 2001. po stopama navedenim u presudi.
Županijski sud u Splitu je presudom poslovni broj Gžx-206/13 od 14. studenog 2013. odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu.
Tako su sudovi odlučili u sporu radi naknade štete koju tužitelj, koji je ratni vojni invalid, potražuje po osnovi manje isplaćene mirovine, osobne invalidnine, posebnog i osobnog dodatka za razdoblje od srpnja 1995. do prosinca 2001..
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tuženica nije odgovorila na reviziju.
Revizija je neosnovana.
Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
Iako tužitelj revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnosti koje su odlučne za odluku o prigovoru zastare. Međutim pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. st. 1. ZPP, a Vrhovni sud RH u donošenju odluke o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova. Također valja naglasiti da pogrešna primjena materijalnog prava u donošenju presude, kada i postoji, ne znači sama po sebi postojanje apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, ako je presudu unatoč tome moguće ispitati.
Revident neosnovano ukazuje i na revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Sporna je i u revizijskom stupnju postupka pravna osnova tužbenog zahtjeva za naknadu štete, dok je u odnosu na zastaru tražbine sporno od kada se računa početak tijeka roka zastare glede zahtjeva hrvatskog ratnog vojnog invalida Domovinskog rata za naknadu štete zbog manje isplaćene mirovine u slučaju kada je rješenje nadležnog tijela glede stupnja invalidnosti zamijenjeno kasnijim konačnim rješenjem Republike Hrvatske Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji Službe za društvene djelatnosti (od 11. veljače 2004.), odnosno je li pravilno prihvaćen prigovor zastare tražbine.
S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 13. Zakona o statusu državne uprave („Narodne novine“ broj 75/93) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava državnih upravnih organizacija (Narodne novine“ broj 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03, 199/03) u vezi s odredbom čl. 154. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 112/99.,88/01., dalje ZOO) koja se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05., 41/08).
U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno:
-da je tužitelj D. K. kao pripadnik … hrvatske vojske stradao 1. veljače 1994. ispred bojišnice K., kada je prilikom izvlačenja ranjenog izviđača nagazio na minu,
-da je tužitelju rješenjem Ureda za obranu Splita MORH klasa Up-1562-02/95-12/257 ur. br. 512-157-95-4 od 16. lipnja 1995. priznat status ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% oštećenja organizma, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem MORH-a od 12. srpnja 1995., klasa UP/II-562-02/95-01/1019, ur. br. 512-21-05-95-2,
-da je navedeno rješenje po upravnoj tužbi ukinuto presudom Upravnog suda RH broj Us-10292/97 od 25. ožujka 1999.,
- da je u novom postupku odbijen prijedlog tužitelja za utvrđivanje nove invalidnosti, a prvostupanjsko rješenje je potvrđeno rješenjem MORH od 23. rujna 1997., klasa UP/II-562- 02/01-170/152 , ur. br. 519-04-3-01-2,
-da je presudom Upravnog suda RH poslovni broj US-11419/99-5 od 15. siječnja 2000. to rješenje poništeno,
-da je novim privremenim rješenjem Ureda državne uprave Klasa Up-1562/02/01- 1701/152 ur. br. 2181-02-02-9 od 14. prosinca 2001. tužitelj stekao status hrvatskog ratnog vojnog invalida II skupine sa 100 % oštećenjem, s time što su privremenim rješenjem utvrđena prava i status tužitelja za razdoblje od 1. prosinca 2001. do 31. prosinca 2002.
-da je tužitelju konačno rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja Domovinskog rata Klasa: UP/II-562-02/01-1701/152, ur. br. 619-04-3-02-9 od 26. rujna 2002. priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida II skupine sa 100 % oštećenjem,
-da su tužitelju isplaćena davanja s osnove mirovine, osobne invalidnine, posebnog i osobnog dodatka prema utvrđenoj invalidnosti od 80%, dok bi u slučaju 100-tne invalidnosti u spornom razdoblju primio i daljnjih 218.981,62 kuna.
U odnosu na sporne činjenice sudovi su utvrdili da je tužitelju u razdoblju od 1. lipnja 1995. do 30. studenog 2001. isplaćen manji iznos do onoga koji bi primao s činom bojnika u statusu HRVI II skupine sa 100% oštećenjem organizma u ukupnom iznosu od 218.981,62 kune od čega po osnovi osobne invalidnine, posebnog i osobnog dodatka ukupno 86.300,04 kune te po osnovi mirovine ukupno 132.681,58 kuna.
Sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da je nastupila zastara tražbine. Odluka o prigovoru zastare je donesena primjenom odredbe čl. 372. st. 1. ZOO. U obrazloženju je navedeno da se u ovom slučaju glede zastare primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz navedene odredbe zato što posebni propisi i to Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata te Zakon o uvjetima za stjecanje, korištenje i prestanak tih prava ne sadrže posebne odredbe o zastari tražbina priznatih navedenim zakonima.
Imajući na umu da se tužbeni zahtjev odnosi na razliku izgubljenih primanja za razdoblje od 1. lipnja 1995. do 30. studenog 2001., a da je tužba podnesena sudu 29. ožujka 2005. po shvaćanju sudova, nastupila je zastara tražbine.
Sudovi su se izjasnili i glede pravne osnove tražbine te su ocijenili da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za naknadu štete jer u postupanju Republike Hrvatske nije bilo elemenata protupravnosti. Tužitelju su rješenjima nadležnog tijela priznata određena prava, a isplate su u spornom razdoblju vršene sukladno rješenjima. Po odredbi čl. 12. ZPP pravomoćna upravna rješenja nadležnog tijela obvezuju parnični sud, pa tužbeni zahtjev nije osnovan, i neovisno o zastari tražbine.
Tužitelj je revizijom osporio pravilnu primjenu materijalnog prava glede pravne osnove tražbine tako i glede odluke o prigovoru zastare.
U odnosu na pravnu osnovu tražbine tužitelj je osporio pravno shvaćanje da tužena nije odgovorna tužitelju za štetu, jer se u ovom slučaju radi o objektivnoj odgovornost tuženika, a tužitelj drži da je dokazao pravnu osnovu po kojoj tuženik odgovara za štetu.
Nadalje je revizijom osporena pravilna primjena odredbe čl. 210. ZOO. Tužitelj drži da je dokazao nezakonito postupanje tuženika zbog kojega mu je u razdoblju od 1. lipnja 1995. do 30. studenog 2001. isplaćivan manji iznos od onoga koji bi primao da je tužena donijela zakonita rješenja, da se tužena neosnovano obogatila na račun tužitelja, pa da tužitelj ima pravo tražiti od tužene povrat stečenog bez valjane pravne osnove.
U odnosu na prigovor zastare u reviziji je navedeno da su tužiteljevo zdravstveno stanje i njegov status 100 %-tnog invalida utvrđeni tek konačnim rješenjem RH Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji od 11. veljače 2004.. Stoga je tužitelj tek konačnim rješenjem saznao da je uskraćen u svojim pravima, pa je zastara tražbine po osnovi manje isplaćenih iznosa koji su predmetom tužbe u ovom sporu počela teći od toga dana, a ne od privremenog rješenja donesenog 14. prosinca 2001. Privremenim rješenjem su utvrđena prava i status tužitelja samo za razdoblje od 1. prosinca 2001. do 31. prosinca 2002.
Tužitelj stoga drži da je u donošenju pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo kako glede pravne osnove tako i glede zastare tražbine.
Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje na kojemu se temelju pobijana presuda.
U odnosu na revizijski navod pogrešne primjene odredbe čl. 210. ZOO valja poći od sadržaja navedene odredbe koja glasi: Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Tužitelj tvrdi da bi trebao tek primiti navedeni iznos od tuženika.
Imajući na umu sadržaj tužbe i činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, slijedi da nema elemenata za zaključak da su bilo kakva novčana sredstva tužitelja prešla u imovinu tuženika. Tužbeni zahtjev se odnosi na isplatu 218.981,62 kuna, pri čemu tužitelj i ne tvrdi da je taj iznos iz njegove imovine prešao u imovinu tuženika, niti da je tuženik ostvario na račun tužitelja korist u navedenom iznosu izvršenjem kakve radnje, odnosno primanjem nečega za što se nije ostvarila osnova ili je osnova naknadno otpala.
Pravilno je i pravno shvaćanje u pobijanoj presudi da tužitelj nije dokazao pravo na naknadu štete. Tužitelj je teško ozlijeđen kao pripadnik 1. bojne brigade hrvatske 1. veljače 1994. O njegovim pravima po osnovi ranjavanja odlučilo je nadležno tijelo, pa mu je rješenjem Ureda za obranu Splita MORH klasa Up-1562-02/95-12/257 ur. br. 512-157-95-4 od 16. lipnja 1995. priznat status ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% oštećenja organizma, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem MORH-a od 12. srpnja 1995., klasa UP/II- 562-02/95-01/1019, ur. br. 512-21-05-95-2. Obveze tuženika prema tužitelju su u cijelosti ispunjene sukladno navedenom rješenju u razdoblju od srpnja 1995. do prosinca 2001., što se revizijom i ne dovodi u pitanje.
Novim (privremenim) rješenjem Ureda državne uprave od 14. prosinca 2001. privremeno su utvrđena prava tužitelja te je tužitelj stekao status hrvatskog ratnog vojnog invalida II skupine sa 100 % oštećenjem, a konačnim rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja Domovinskog rata od 26. rujna 2002. tužitelju je priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida II skupine sa 100 % oštećenjem. U razdoblju nakon prosinca 2001. tužitelju su vršene isplate s osnove mirovine, osobne invalidnine, posebnog i osobnog dodatka prema utvrđenoj invalidnosti od 100 %.
Tuženiku su dakle vršene isplate sukladno pravomoćnim i konačnim rješenjima nadležnih tijela. Glede tvrdnje tužitelja da je već nakon lipnja 1995. trebao primati naknade prema invalidnosti od 100 % nisu utemeljene jer visina mirovine, osobne invalidnine, posebnog i osobnog dodatka ovisi o utvrđenoj invalidnosti, a o stupnju invalidnosti, koje je u ovoj parnici prethodno pitanje, je odlučeno u upravnom postupku.
Prema odredbi čl. 12. st. 1. ZPP kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
U ovom slučaju pravo na naknadu štete izravno ovisi o tome je li tužitelju vršena isplata navedenih davanja sukladno njegovom stupnju invalidnosti, a o stupnju invalidnosti je donio odluku nadležno tijelo, i tužitelju su priznata sva prava sukladno odlukama donesenim u upravnom postupku. Rješenjem utvrđena prava tužitelj je ostvario primitkom odgovarajućih iznosa po osnovi mirovine, osobne invalidnine, posebnog i osobnog dodatka.
S druge strane tužitelj nije dokazao odgovornost Republike Hrvatske u donošenju rješenja kojima mu je utvrđen stupanj invalidnosti, niti je u tužbi iznio konkretne tvrdnje u tom pravcu.
Stoga je pravilno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude da tužitelj nije dokazao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Samim time nije odlučno je li nastupila zastara potraživati navedene iznose, pa za rješenje spora nije odlučna eventualna pogrešna primjena odredbe čl. 372. st. 1. ZOO glede prihvaćanja tuženikovog prigovora zastare tražbine.
Zbog iznijetih razloga je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.
Zagreb, 24. svibnja 2016.
Predsjednica vijeća
Katarina Buljan, v. r.