Rev-310/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 310/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović- Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mr. I. K. iz V., kojeg zastupaju punomoćnici mr. M. P. i S. M., odvjetnici u V., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 19. travnja 2004. godine poslovni broj Gž-562/04 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivancu od 18. veljače 2004. godine poslovni broj P-214/03, u sjednici održanoj dana 11. travnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja K. mr. I., da bi mu tuženik Republika Hrvatska, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu Ivanec, bila dužna isplatiti iznos od 105.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje, počam od 18. 2. 2004. g. do isplate, kao i prouzročeni parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II/ Naprotiv, tužitelj je dužan nadoknaditi tuženoj prouzročenoj parnični trošak u iznosu od 3.250,00 kn (tritisućedvijestopedeset kuna), a to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače ili ukinu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Neosnovano revident smatra da je u obrazloženju presude drugostupanjskog suda počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) na način da bi sud svoju presudu obrazložio "suviše općenito, a ne o konkretnom predmetu" i da bi se "pošlo od netočnih pretpostavki da tužitelj nije dobro postavio činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva". Drugostupanjski sud je u svom opširnom obrazloženju pobijane presude naveo više razloga zbog kojih smatra da su žalbeni prigovori neosnovani, pa se, između ostalog, pozvao i na dosadašnju sudsku praksu u primjeni odredbe čl. 67. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 3/94 i dr. – dalje: ZS) povezujući je s konkretnim slučajem. Time obrazloženje odluke nije postalo "previše općenito" već zajedno s ostalim razlozima čini jasnim stajalište drugostupanjskog suda o žalbenim prigovorima. Također, okolnost što revident smatra da stav drugostupanjskog suda o "činjeničnoj i pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva" pogrešnim, ne znači da je takvim stavom, ukoliko je pogrešan, počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka, već je upravo iznošenjem takvog stava omogućeno ispitivanje njegove pravilnosti. Pitanje pravilnosti ili pogrešnosti takvog stava spada u ocjenu primjene materijalnog prava.

Prema tome, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati – kako to navodi revident, pa nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U ovom predmetu je riječ o zahtjevu tužitelja za naknadu štete na temelju čl. 67. ZS.

Prema odredbi čl. 67. st. 1. ZS Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu svojim nezakonitim ili nepravilnim radom.

Tužitelj temelji svoj zahtjev na činjenici da je u kaznenom postupku, koji je tužitelj pokrenuo protiv I. B. radi više kaznenih djela uvrede, nastupila zastara, pa da je tužitelj morao povući tužbu u parničnom postupku koji je pokrenuo protiv navedenog I. B. radi naknade štete koju je pretrpio tužitelj zbog istih uvreda – jer je tuženik u tom postupku istakao prigovor zastare zahtjeva za naknadu štete. Tužitelj smatra da je zastara u kaznenom postupku nastupila zbog nepravilnog i nezakonitog rada sudaca u tom predmetu, pa da zbog toga nije ostvario naknadu štete od tamo okrivljenog I. B. u parničnom postupku i da je šteta u visini novčanog iznosa neostvarene naknade u parničnom postupku. Stajalište tužitelja je da bi, da nije nastupila zastara u kaznenom postupku, bila donesena osuđujuća presuda što bi produžilo zastarni rok tužitelju za podnošenje zahtjeva radi naknade štete.

U postupku je utvrđeno:

- da je pred Općinskim sudom u Varaždinu protiv I. B. kao okrivljenog po privatnoj tužbi tužitelja vođen kazneni postupak pod poslovnim brojem K-214/97 između ostalog i zbog kaznenih djela uvreda tužitelja počinjenih prije 25. 7. 1997. godine i da je u odnosu na ta djela u kaznenom postupku nastupila zastara,

- da je tužba tužitelja za naknadu štete zbog tih djela protiv I. B. kao tuženika podnesena 25. 7. 2000. godine, a postupak je vođen pred Općinskim sudom u Varaždinu pod poslovnim brojem P-191/05 (ranije P-1008/00),

- da je u tom predmetu tužitelj, nakon prigovora zastare, u tom dijelu povukao tužbu podneskom od 14. 2. 2003. godine.

Nižestupanjski sudovi temelje odluku na ocjeni da nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost Republike Hrvatske za štetu iz odredbe čl. 67. ZS.

Revident u reviziji ponavlja svoje stajalište iz postupka pred nižestupanjskim sudovima da je uzrok neostvarivanja naknade štete u parničnom postupku nastupanje zastare u kaznenom postupku do kojeg je došlo zbog nepravilnog rada sudaca.

Stajalište nižestupanjskih sudova je pravilno, jer revident pogrešno smatra da bi ishod parničnog postupka i zastara zahtjeva za naknadu štete bili uzrokovani nastupanjem zastare u kaznenom postupku, već je to posljedica postupanja i propusta samog tužitelja.

Prije svega, treba reći da je u konkretnom slučaju parnični postupak za naknadu štete, na koji se poziva tužitelj, završen povlačenjem tužbe, dakle dispozicijom samog tužitelja – a ne odlukom suda kojom bi njegov zahtjev bio odbijen zbog nastupanja zastare.

S druge strane, zastara zahtjeva za naknadu štete prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) nastupa protekom zastarnog roka iz čl. 376. ZOO neovisno od činjenice da li je pokrenut ili ne postupak.

Prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

Prema odredbi čl. 388. ZOO zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

Postojanje kaznenog djela nije od prethodnog značaja za osnovanost zahtjeva za naknadu štete, a pokretanje i vođenje kaznenog postupka samo po sebi ne prekida zastarijevanje potraživanja za naknadu štete, već je potrebno da je oštećenik u kaznenom postupku prije isteka roka iz čl. 376. st. 1. ZOO postavio imovinsko-pravni zahtjev. U konkretnom slučaju tužitelj nije podnio tužbu za naknadu štete u zastarnom roku iz čl. 376. st. 1. ZOO, pa je to razlog da je nastupila zastara njegovog zahtjeva za naknadu štete. Također, tužitelj nije niti u kaznenom postupku iskoristio mogućnost podnošenja imovinsko- pravnog zahtjeva u roku iz čl. 376. st. 1. ZOO, što bi, i u slučaju ishoda kaznenog postupka kakav je predmetni, u smislu čl. 390. ZOO dovelo do mogućnosti produženja zastarnog roka.

Dakle, između nastupanja zastare u kaznenom postupku i zastare potraživanja za naknadu štete djelom za koje je vođen kazneni postupak nema pravno relevantne uzročne veze, pa sukladno tome način postupanja sudaca u kaznenom postupku nije uopće od utjecaja na nastanak štete koju potražuje tužitelj u ovom predmetu. Zbog toga nema niti odgovornosti tuženice u smislu odredbe čl. 67. ZS.

Iz tih razloga nisu osnovani prigovori revidenta, jer su nižestupanjski sudovi odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo, pa nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog toga je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 11. travnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.