Gzz-58/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 58/05-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Marijana Ramušćaka, Ivana Mikšića, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Š. iz P., Z. P. iz P., J. J. iz P., A. P. iz P., Ž. T. iz R., I. Ž. iz P., i I. Č. iz P., zastupanih po M. N. i I. V., odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda u V., protiv tuženika Hrvatska elektroprivreda d.d. Z., zastupanog po M. R., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o Zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 10. svibnja 2004. broj G-DO-539/04 protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 17. ožujka 2004. (pogrešno navedeno 17. ožujka 2003.) broj Gž-45/04, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi od 29. rujna 2003. broj P-713/03, u sjednici održanoj 07. prosinca 2005.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti, te se ukidaju: presuda Županijskog suda u Požegi od 17. ožujka 2004. (pogrešno navedeno 17. ožujka 2003.) br. Gž-45/04 i presuda Općinskog suda u Požegi od 29. rujna 2003. broj P – 713/03 u odbijajućem dijelu i odluci o troškovima postupka (toč. II. i III. prvostupanjske presude) i u tom dijelu predmet vraća sudu

I. stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Požegi od 29. rujna 2003. br. P-713/03 obvezan je tuženik isplatiti tužiteljima 1/12 razlike plaće s naslova porasta troškova života za 2000. godinu, platiti na te iznose zakonsku zateznu kamatu tekuću od 01. siječnja 2002. do isplate, dok su toč. II. presude tužitelji obvezani naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.380,59 kuna, a toč. III. presude odbijeni s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Požegi od 17. ožujka 2004. br. Gž- 45/04 navedena presuda je potvrđena.

Protiv odbijajućeg dijela pravomoćne drugostupanjske presude i odluke o troškovima postupka (točka II. i III. prvostupanjske presude) Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjavilo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje drugostupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

Pogrešnu primjenu materijalnog prava podnositelj zahtjeva nalazi u razlozima pobijanih presuda, u kojima se sudovi pozivaju na pravomoćnu presudu Županijskog suda u Zagrebu od 18. veljače 2003. br. Gžr-1734/02, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 06. svibnja 2002. br. Pr-845/01, a kojim presudama je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje otkaza kolektivnog ugovora sklopljenog između HEP-a i sindikata (Nezavisni sindikat radnika HEP-a, Hrvatski elektro-gospodarstveni sindikat HEP-a i Nezavisni sindikat operativnih radnika HEP-a "Tehnos"), smatrajući neosnovanim pozivanje na navedene presude, budući da su iste preinačene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. ožujka 2004. broj Revr-17/04 poništenjem otkaza Kolektivnog ugovora HEP-a, s daljom posljedicom da se prijeporni Kolektivni ugovor i dalje primjenjuje kao pravno pravilo temeljem članka 195. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – u daljnjem tekstu: ZR), i članka 139. st. 3. Kolektivnog ugovora.

Primjerak pravovremenog, potpunog i dopuštenog zahtjeva prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 408. u svezi s čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio strankama na odgovor.

U odgovoru na zahtjev tuženik predlaže njegovo odbijanje kao neosnovanog. Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Predmet spora je isplata jednokratnih naknada: božićnice, uskrsnice, regresa, poklona za djecu i isplatu razlike plaće zbog porasta troškova života, a sve temeljem odredaba čl. 57. st. 2., čl. 63., čl. 64. i čl. 84. Kolektivnog ugovora sklopljenog između HEP-a i navedena tri sindikata od 22. prosinca 1999. na vrijeme od godinu dana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama povreda koje su istaknute u zahtjevu za zaštitu zakonitosti (članak 408. st. 1. ZPP-a) utvrđeno je da je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz slijedećih razloga.

U prosuđivanju spornog odnosa među strankama bilo je potrebno je odgovoriti na pitanje je li Kolektivni ugovor prestao važiti istekom vremena na koje je sklopljen, ili otkazom tuženika. Kako je u međuvremenu presudom ovog Vrhovnog suda broj Revr-17/04 od 31. ožujka 2004. to pitanje riješeno poništenjem otkaza Kolektivnog ugovora, to se Kolektivni ugovor i dalje primjenjuje temeljem odredbe članka 195. ZR-a kao pravno pravilo i članka 139. st. 2. Kolektivnog ugovora.

Kolektivni ugovor sklopljen je 22. prosinca 1999. na određeno vrijeme od jedne godine, koje vrijeme je, prema tome, isteklo 22. prosinca 2000. U dopisu od 27. prosinca 2000. tuženik izjavljuje da taj Kolektivni ugovor otkazuje, dakle to čini u vrijeme kad je on ionako prestao istekom roka na koji je bio sklopljen. Shodno tome, Kolektivni ugovor nije mogao prestati važiti otkazom od 27. prosinca 2000, jer je već prije toga prestao važiti istekom vremena na koje je bio sklopljen.

Kako je, dakle, navedeni Kolektivni ugovor prestao istekom roka na koji je bio sklopljen, to se u njemu sadržana pravila, kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, i dalje primjenjuju do sklapanja novoga kolektivnog ugovora, kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu, kako je to propisano odredbom članka 195. ZR-a. Kad je, povrh toga, još i člankom 139. st. 2. istog Kolektivnog ugovora propisano da će se sve odredbe ovog Kolektivnog ugovora primjenjivati i nakon proteka vremena na koji je sklopljen, sve do sklapanja novog kolektivnog ugovora, odbijanjem tužbenog zahtjeva pogrešno je primijenjeno materijalno pravo.

Sudovi su stoga, zbog pogrešnog pravnog pristupa, da je odlučna činjenica za pravo tužitelja na isplatu prema spomenutom Kolektivnom ugovoru ta što je taj ugovor otkazan 27. prosinca 2000, pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su djelomično odbili tužbene zahtjeve, jer – kako je iznijeto – otkaz Kolektivnog ugovora nakon isteka vremena na koji je sklopljen, nije od utjecaja na pravo tužitelja ostvariti traženu naknadu pozivom na odredbu članka 195. Zakona o radu, kao i na odredbu članka 139. st. 2. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999.

Kako, međutim, zbog iznijetog pogrešnog pravnog pristupa, sudovi nisu utvrđivali visinu potraživanja tužitelja, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, te nema uvjeta za preinaku pobijanih presuda, valjalo je primjenom odredbe članka 408. st. 2. u svezi s člankom 395. st. 2. prihvatiti zahtjev za zaštitu zakonitosti, ukinuti obje nižestupanjske presude i vratiti predmet sudu I. stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku I. stupanjski će sud utvrditi visinu potraživanja tužitelja, odlučiti o zakonskim zateznim kamatama na dosuđene iznose te o cjelokupnim troškovima parničnog postupka.

U Zagrebu, 07. prosinca 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.