Rev-1386/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1386/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HEP d.d. Zagreb, DP "Elektrojug" Dubrovnik, protiv tuženika Grada Dubrovnika, radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 27. lipnja 2002. godine, br. Gž 830/00, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 22. svibnja 2000. godine, br. P 995/98, u sjednici održanoj 10. ožujka 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je tuženik obvezan da tužitelju isplati svotu od 142.382,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je pravovremeno izjavio dopuštenu reviziju pozivom na revizijske razloge: bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložio je da preinakom nižestupanjskih presuda tužbeni zahtjev u cijelosti bude odbijen.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se tuženika obveže da mu isplati određenu novčanu svotu iz osnova utroška električne energije za potrebe javne rasvjete za razdoblje od početka veljače 1996. godine do kraja veljače 1997. godine.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. ZPP, a na ostale se u reviziji određeno i ne upire.

Polazeći od neprijepornih utvrđenja da tužitelju nije isplaćena naknada za utrošak električne energije za potrebe javne rasvjete za područje Grada Dubrovnika, za razdoblje od početka veljače 1996. godine do kraja veljače 1997. godine, te visine potraživanja iz tog osnova, - nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev, kako je uvodno navedeno, a svoj zaključak da je tuženik u ovoj pravnoj stvari pasivno legitimiran temelje, u bitnome, na odredba čl. 1. i 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 36/95, 21/96 i 70/97), čl. 22. Zakona o elektroprivredi ("Narodne novine", broj 31/90), čl. 13. i 14. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", broj 90/92), te odredbama Općih uvjeta isporuke električne energije ("Narodne novine", broj 8/91).

Pravni zaključak nižestupanjskih sudova prihvaća kao pravilan i ovaj revizijski sud. Točno je da odredbom čl. 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 36/95) nije izrijekom propisano da javna rasvjeta predstavlja komunalnu djelatnost, te da su jedinice lokalne samouprave bile u obvezi plaćati tužitelju naknadu utroška električne energije za potrebe javne rasvjete. To, međutim, proizlazi iz sadržaja čl. 1. st. 2. toga Zakona kao i drugih propisa koji su bili u primjeni u odnosno vrijeme.

Tako je odredbom čl. 13. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi propisano da je obveza općina da u okviru samoupravnog djelovanja vode brigu o obavljanju komunalnih i drugih djelatnosti, te lokalnoj infrastrukturi, ako zakonom nije drugačije određeno. U vrijeme donošenja zakona o lokalnoj samoupravi bio je u primjeni Zakon o komunalnim djelatnostima ("Narodne novine", broj 15/79) a prema čl. 2. st. 1. toč. 5. tog Zakona u komunalnu djelatnost spada i "uređenje i održavanje javne rasvjete", dok je u čl. 26. istog Zakona propisano da se sredstva za financiranje takvih komunalnih djelatnosti osiguravaju plaćanjem komunalne naknade.

Temeljem odredbi Zakona o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 53/90) komunalna naknada se plaćala fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu. Nakon što su dana 9. lipnja 1995. godine fondovi u stambenom komunalnom gospodarstvu prestali postojati u dijelu koji se odnosi na komunalno gospodarstvo, njihova se prava i obveze, temeljem čl. 32. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu, preuzele jedinice lokalne samouprave, iz čega slijedi da su jedinice lokalne samouprave pravni slijednici fondova u komunalnom gospodarstvu.

Prema odredbi čl. 22. Zakona o elektroprivredi, uvjeti isporuke električne energije za potrebe javne rasvjete propisat će se Općim uvjetima o isporuci električne energije, a prema odredbi čl. 53. st. 3. Općih uvjeta, isporučitelj potrošačima na niskom naponu isporučuje električnu energiju na temelju ugovora o pristupanju. Smatra se da je ugovor o pristupanju zaključen kada isporučitelj priključi objekt potrošača na svoju mrežu (st. 2. čl. 58. Općih uvjeta).

Iz izloženog slijedi da nije utemeljena tvrdnja revidenta da u odnosno vrijeme javna rasvjeta nije bila komunalna djelatnost, te da utrošak struje za potrebe javne rasvjete u odnosno vrijeme nije bio u obvezi plaćati tuženik.

Budući da se prema izloženom revizija ne pokazuje osnovanom, to je presuđeno kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 10. ožujka 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.