IV Kž-28/2006-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 28/06-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Marijana Svedrovića, kao predsjednika vijeća, te Ranka Marijana i Ileane Vinja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osum. I. B., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. i 4. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja A. d.o.o. iz Z., zastupane po direktoru Z. B., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 18. siječnja 2006. godine br. Kv-559/05 (Kio-230/99) o obnovi kaznenog postupka, u sjednici održanoj 6. travnja 2006. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba oštećenika kao tužitelja A. d.o.o. iz Z. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijski sud u Zagrebu odbacio je temeljem čl. 409. st. 1. ZKP zahtjev oštećenika kao tužitelja A. d.o.o. iz Z., zastupanog po direktoru Z. B., za obnovu kaznenog postupka okončanog rješenjem Županijskog suda u Zagrebu br. Kv-1226/01 od 14. veljače 2002. godine i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. IV Kž 64/02 od 16. listopada 2002. godine tako što je kao neosnovan odbijen istražni zahtjev oštećenika kao tužitelja protiv osum. I. B., direktora trgovačkog društva V. d.d. iz Z., zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 294. st. 1. i 4. Kaznenog zakona.

Protiv navedenog rješenja žali se oštećenik kao tužitelj A. d.o.o. iz Z., po zastupniku i predlaže da se žalba uvaži, pobijano rješenje ukine i dozvoli obnova kaznenog postupka, te predmet vrati sudu prvog stupnja radi provođenja istrage protiv osumnjičenika u skladu s istražnim zahtjevom.

Žalba nije osnovana.

U pravu je sud prvog stupnja kada navodi da novi dokaz koji je podnio oštećenik kao tužitelj, presliku Ugovora o kupoprodaji nekretnina između trgovačkog društva V. d.d. Z. i Z. M. od 28. ožujka 1996. godine, ne predstavlja novi dokaz u smislu odredbe čl. 404. st. 1. ZKP, na temelju kojeg bi se sud mogao uvjeriti da su se stekli uvjeti za ponovno pokretanje kaznenog postupka.

IV Kž 28/06-2

Prije svega, osum. I. B. je u svome odgovoru na zahtjev za ponavljanje postupka porekao da bi 28. ožujka 1996. sklopio spomenuti Ugovor, već je podnio dokaz da je Ugovor o kupoprodaji nekretnina sa Z. M. bio sklopljen 30. listopada 1995. godine, ali je raskinut Ugovorom o raskidu kupoprodajnog ugovora od 20. ožujka 1996. godine koji je ovjeren kod javnog bilježnika 27. ožujka 1996. godine (potpis Z. M.) i 28. ožujka 1996. godine (potpis I. B.).

No, kada bi i postojao takav Ugovor, kako tvrdi oštećenik kao tužitelj, on ne bi ukazivao da je osumnjičenik izvršio kazneno djelo prijevare u odnosu na trgovačko društvo A. d.o.o. iz Z., već eventualno u odnosu na C. B. d.d. Z. koja se, u slučaju realizacije založnog prava na prodanoj nekretnini, ne bi mogla namiriti prodajom te nekretnine s obzirom da bi ona u vrijeme upisa hipoteke već bila u vlasništvu treće osobe. Kako spomenuta Banka, kao potencijalni oštećenik, nije podnosila kaznenu prijavu protiv osumnjičenika zbog prijevare, evidentno je da je predmetna nekretnina bila u vlasništvu trgovačkog društva V. d.d. Z. u vrijeme sklapanja trostranog Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu između Banke, osumnjičenika i oštećenika kao tužitelja od 20. studenog 1996. godine.

Konačno, istražni zahtjev protiv osum. I. B. nije odbijen zbog ocjene suda kako ne postoji osnovana sumnja da bi osumnjičenik počinio kazneno djelo prijevare protiv C. B. d.d. Zagreb, jer takvog zahtjeva nije ni bilo, već zbog toga što je ocijenio kako ne postoji osnovana sumnja da bi osumnjičenik počinio kazneno djelo prijevare time što je aktivirao sredstva osiguranja plaćanja, akceptne naloge i mjenice izdane od trgovačkog društva A. d.o.o. iz Z., bez razloga i protivno Ugovoru o poslovnoj suradnji od 05. kolovoza 1996. godine i Aneksu toga Ugovora od 6. studenog 1996. godine, sklopljenih između osumnjičenika i oštećenikia kao tužitelja. Osumnjičenik je navedena sredstva osiguranja plaćanja aktivirao upravo zbog toga što oštećenik kao tužitelj nije izvršio svoju obvezu vraćanja duga spomenutoj Banci u ugovorenom roku, zbog čega se osumnjičenik, kao jamac, našao u situaciji dužnika prema Banci, pa se njegovo aktiviranje sredstava osiguranja plaćanja prema oštećeniku kao tužitelju ne može okarakterizirati kao kazneno djelo prijevare već kao nužan potez u svrhu zaštite svojih poslovnih interesa.

Kako priloženi dokaz ne predstavlja novi dokaz na temelju kojeg bi se sud mogao uvjeriti da su se stekli uvjeti za ponovno pokretanje kaznenog postupka, na temelju čl. 398. st. 3. ZKP, valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 6. travnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Marijan Svedrović, v.r.