Rev-3265/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3265/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja K. i I. G., obojice iz B., koje zastupa B. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika L. V. iz B., koga zastupa M. B., odvjetnica u Z., radi uznemirenja, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Okružnog suda u Zadru od 14. travnja 1993, br. Gž 473/92 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadra od 10. rujna 1991. godine, br. P 147/90, u sjednici održanoj dana 15. ožujka 1995.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja obvezan je tuženik vratiti tužiteljima posjed prava služnosti prolaza pješice i progona stoke pravcem označenim u toč. 1. izreke te presude, kao i ukloniti s tog pravca postavljeni materijal i naknaditi im parnični trošak.

Sud dragog stupnja je glede služnosti prolaza pješice presudom potvrdio presudu suda prvoga stupnja, dok je u preostalom dijelu rješenjem tu presudu ukinuo, kao i u odluci o parničnom trošku i u tom dijelu predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv presude suda dragoga stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Protivno tvrdnji tuženika u reviziji izreke presude suda drugoga stupnja nije nerazumljiva stoga što su u toj izreci izostale dimenzije sporne pješačke staze koje su bile označene u izreci presude suda prvoga stupnja. Ovo stoga, što je u izreci pobijane presude navedeno preko kojih nekretnina tuženika prolazi ta staza i u korist kojih tužiteljevih nekretnina kao i pravac staze time da izreka upućuje na spisu priloženu skicu mjerničkog vještaka u koju je ta staza grafički prikazana i omeđena tamo označenim točkama. Na taj način je sporna staza određena, a time i izreka pobijane presude razumljiva. Opće je pak poznato činjenice kolika je širina pješačke staze. Ona je naime takva po kojoj može prolaziti čovjek pješice.

Budući da je sud drugog stupnja ocijenio da upravo dimenzije spornoga puta preko kojega po tužiteljevoj tvrdnji je on vršio služnost i progona stoke, a kako ih je označio sud prvoga stupnja nisu sasvim jasne, a također da činjenično stanje u pogledu tužiteljeva zahtjeva u odnosu na upravo spomenutu služnost nije pravilno utvrđeno, ukinuo je u tom dijelu presudu prvog stupnja i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj tvrdeći u tužbi da ga tuženik sprečava u vršenju stvarne služnosti pješačkog puta zahtjevom te tužbe traži da to sprečavanje prestane.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj zajedno sa svojim pravnim prednikom nesmetano vršio spornu služnost više od dvadeset godina.

Taj sud je također utvrdio da je tuženik na pravac spomenuta puta navezao kamenje ostavivši uski prolaz kojim je tužitelj i dalje prolazio time da ga je tuženik i u tome onemogućio 1988. godine, nakon čega tužitelj više nije tuda prolazio.

Na temelju tih činjenica sudovi nižega stupnja su zauzeli pravilan pravni stav o prethodnom pitanju da naime tužitelju pripada sporna služnost (čl. 56. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima), da ga je tuženik neosnovano spriječio u vršenju te služnosti (čl. 57. toga zakona), a kako nije od protivljenja tuženika vršenju služnosti proteklo tri uzastopne godine (tužba je predana sudu 1990. godine), u kojem vremenu tužitelj nije vršio svoje pravo, pravilno je i daljnje stajalište tih sudova da navedena služnost nije prestala (čl. 58. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima).

Tuženik u reviziji iznosi kao novu činjenicu da tužiteljeve nekretnine koje predstavljaju povlasno dobro nisu rješenjem o nasljeđivanju iza njegova prednika njemu uručene, pa u vezi s tim stavlja prigovor promašene aktivne legitimacije.

Po odredbi čl. 387. Zakona o parničnom postupku - ZPP stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti.

Kako se spomenuti prigovor ne odnosi na navedene bitne povrede to ga tuženik više u reviziji nije mogao iznijeti.

Ostali prigovori u reviziji odnose se na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, iz kojih razloga revizija nije dopuštena (čl. 385. st. 3. ZPP).

Iz navedenih razloga su sudovi nižega stupnja i materijalno pravo pravilno primijenili, pa stoga revizija nije osnovana, te ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 15. ožujka 1995.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.