Croatian Supreme Court voids lower court judgments for failing to fully examine statutory facts regarding land lease contracts.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia voided the first and second instance judgments regarding a dispute over unpaid land rent. The lower courts had partially confirmed a claim for rent while declaring a conversion agreement void, but failed to fully investigate specific statutory obligations and facts concerning the land's usage and the transfer of shares. The court ruled that the lower courts incorrectly applied the law by not thoroughly examining whether the state was entitled to rent despite the company's status change, leading to the case being remitted for a complete factual review.
Legislator headnote
AI generatedArticles 394(1) and 395(1) of the Civil Procedure Act; The Supreme Court must void lower court judgments if they fail to fully examine statutory facts and legal prerequisites, such as the entitlement to rent under specific land use regulations, before making a final decision on the merits.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev 838/12-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja O. D. iz D., …, zastupane po punomoćniku D. O. odvjetniku u O., …, protiv I. tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Belom Manastiru, Građansko-upravni odjel i II. tuženika B. d.d. D. iz D., …, zastupanog po punomoćniku G. P., radi utvrđenja ništavog ugovora i isplate stečenog bez osnova, odlučujući o reviziji tužitelja i o reviziji I. tužene protiv presude Županijskog suda u Osijeku, posl. broj Gž-582/10-2 od 26. siječnja 2012. kojom je djelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru posl. broj P-382/09-35 od 20. listopada 2009., u sjednici održanoj 28. siječnja 2014.,
r i j e š i o j e:
I. Ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž-582/10-2 od 26. siječnja 2012. i presuda Općinskog suda u Belom Manastiru posl. broj P-382/09-35 od 20. listopada 2009. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o naknadi troška revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"Namirenje I. tuženika Republika Hrvatska za tražbinu po osnovu zakupnine za poljoprivredno zemljište u iznosu od ukupno 55.856,151,31 kn po Ugovoru o pretvaranju potraživanja u udjel – dionice sklopljenog s II. tuženikom B. d.d. D. dana 07. veljače 2002. godine i podmirenje te tražbine po II. tuženiku prijenosom udjela – dionica i. tuženika utvrđuje se djelomice ništavim za iznos od 2.139,355,66 kn.
I. tuženik Republika Hrvatska i II. tuženik B. d.d. D. dužni su solidarno isplatiti tužitelju O. D. iznos od 2.139,355,66 kn sa zateznom kamatom počam od dana 7. veljače 2002. godine do isplate i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 243.659,00 kn, sve u roku 15 dana."
Drugostupanjskom presudom suđeno je:
"I. Žalbe I. tužene Republike Hrvatske i II. tuženika B. d.d. D. se uvažavaju kao djelomično osnovane i odbijaju kao djelomično neosnovane, pa se presuda prvostupanjskog suda:
a) potvrđuje u pobijanom dosuđujućem dijelu u odnosu na I. tuženu Republiku Hrvatsku kojim je naloženo I. tuženoj Republici Hrvatskoj da tužiteljici isplati iznos od 2.139,355,66 kn, te joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 243.659,00 kn u roku 15 dana,
b) preinačava u pobijanom usvajajućem dijelu oduke o ništavosti Ugovora (stavak I. izreke), kao i u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev usvojen u odnosu na II. tuženika B. d.d. D. (stavak II. izreke) i sudi:
"Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi koji glase:
"Namirenje I. tuženika Republika Hrvatska za tražbinu po osnovu zakupnine za poljoprivredno zemljište u iznosu od ukupno 55.856,151,31 kn po Ugovoru o pretvaranju potraživanja u udjel – dionice sklopljenog s II. tuženikom B. d.d. D. dana 07. veljače 2002. godine i podmirenje te tražbine po II. tuženiku prijenosom udjela – dionica i. tuženika utvrđuje se djelomice ništavim za iznos od 2.139,355,66 kn.
I. tuženik Republika Hrvatska i II. tuženik B. d.d. D. dužni su solidarno isplatiti tužitelju O. D. iznos od 2.139,355,66 kn sa zateznom kamatom počam od dana 7. veljače 2002. godine do isplate i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 243.659,00 kn, sve u roku 15 dana."
Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbe i dopunu žalbe."
Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kome je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 – dalje: ZPP), a koja se odredbe u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.
I. tužena u odgovoru na reviziju tužitelja osporava osnovanost te revizije.
II. tuženik u odgovoru na reviziju tužitelja osporava dopuštenost i osnovanost te revizije.
Protiv drugostupanjske presude u dijelu gdje je potvrđena prvostupanjska presuda reviziju je u smislu odredaba čl. 382. st. 1. ZPP podnijela I. tužena iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.
Tužitelj u odgovoru na reviziju I. tužene osporava osnovanost te revizije.
Obadvije revizije su osnovane.
Postupajući sukladno odredbi čl. 392. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Prvenstveno je za ukazati da nije u pravu II. tuženik kada smatra da je revizija tužitelja nedopuštena, jer da tužitelj nema pravni interes za podnošenje revizije. Naime, kada je pobijanom drugostupanjskom presudom odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja protiv I. tužene, te kada je tom presudom u cijelosti odbijen zahtjev tužitelja protiv II. tuženika, to tužitelj ima pravni interes pobijati drugostupanjsku presudu u tom dijelu.
Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomice ništavim namirenje I. tužene za tražbinu po osnovu zakupnine za poljoprivredno zemljište od ukupno 55.856,151,31 kn po Ugovoru o pretvaranju potraživanja u udjel – dionice sklopljenog s II. tuženikom 7. veljače 2002. i podmirenje te tražbine po II. tuženiku prijenosnom udjela – dionica na I. tuženika za iznos od 2.139,355,66 kn, te tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu od I. tužene i II. tuženika kao solidarnih dužnika 2.139.355,66 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2002. pa do isplate.
U postupku pred prvostupanjskim sudom počinjenja je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer prvostupanjska presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati, a s obzirom da ta presuda ne sadrži potpune razloge o odlučnim činjenicama, te s obzirom da su izneseni razlozi u obrazloženju te presude proturječni.
Naime, prvostupanjski sud prihvaća u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da je ugovor o pretvaranju potraživanja u udjel – dionice sklopljen između I. tužene i II. tuženika 7. veljače 2002. ništav, pa da su stoga I. i II. tuženici dužni tužitelju predati stečeno bez osnova, a sve u smislu čl. 210. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).
Ovdje je prvenstveno za ukazati da su posljedice ništavnosti ugovora određene odredbom čl. 104. st. 1. ZOO-a, a ne odredbama ZOO-a o vraćanju stečenog bez osnova (čl. 210. do čl. 219. toga Zakona).
Prema odredbi 104. st. 1. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon nešto drugo ne određuje.
Prema čl. 210. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu neke druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom postupku, u odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.
Dakle, i u slučaju iz čl. 104. st. 1. ZOO-a i u slučaju iz čl. 210. st. 1. toga Zakona, vračanje se vrši osobi od koje je izvršeno primanje.
Stoga, ostalo je nejasno iz kojih razloga prvostupanjski sud smatra da bi I. i II. tuženi bili u obavezi prema tužitelju za predmetno potraživanje kada oni nisu ništa primili od tužitelja.
I u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena je ista bitna povreda odredaba parničnog postupka i pobijana drugostupanjska presuda ima nedostatke radi kojih se ne može ispitati, jer su i u toj presudi izneseni razlozi o odlučnim činjenicama nepotpuni i proturječni.
Drugostupanjski sud naime, zaključuje da prije navedeni Ugovor od 7. veljače 2002. nije ništav, ali unatoč tome, zaključuje da bi I. tužena bila u obavezi isplatiti tužitelju utuženi iznos po pravilu vraćanja stečenog bez osnova (čl. 200. st. 1. ZOO-a), kao što je već rečeno, primjena pravila o vračanju stečenog bez osnova iz čl. 210. st. 1. ZOO-a dolazi samo u obzir kada je došlo do prelaska imovine jedne osobe u imovinu druge osobe. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud ničim ne ukazuje da bi imovina tužitelja prešla u imovinu I. i II. tužene, pa nije dakle jasno zbog čega bi I. tužena bila u obavezi prema tužitelju temeljem pravila vračanja stečenog bez osnova.
I prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno su primijenili materijalno pravo kada sporni odnos stranaka promatraju u svijetlu odredaba Zakona o obveznim odnosima o sjecanju bez osnova.
Kao što je već ukazano nižestupanjskim sudovima rješenjem ovoga suda posl. broj Rev-292/08 od 10. srpnja 2009. sporni odnos stranaka valja promatrati u svijetlu odredbe čl. 38. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine", broj 54/94, 48/95, 19/98 i 105/99) i odredbe čl. 25. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine", broj 44/96, 57/96 i 124/97).
Naime, prema odredbi čl. 38. st. ZPZ sredstva ostvarena od zakupnine i prodaje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države prihod su proračuna države, županije, općine i grada na čijem se području stječe pravo gospodarskog korištenja poljoprivrednog zemljišta. Tako ostvarena sredstva su se raspodjeljivala prema izmjenama i dopunama ZPZ iz 1995., na način da je 33% tih sredstava pripadalo državnom proračunu, 33% proračunu županije, a 34% proračuna općine ili grada na čijem se području poljoprivredno zemljište nalazi.
Prema odredbi čl. 24. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine", broj 105/99), ta sredstva se raspodjeljuju tako da 50% tih sredstava pripada proračunu županije, a 50% proračuna općine ili grada na čijem se području poljoprivredno zemljište nalazi, a koriste se za provedbu programa u poljoprivrednoj proizvodnji. Odredbom čl. 25. ZPPDS propisano je da su, iznimno od odredbe čl. 38. ZPZ, sredstva ostvarena od prodaje i zakupnine prihod Republike Hrvatske od kojih se 50% ustupa općini ili gradu, a 50% županiji na čijem se području stječe pravo gospodarskog korištenja poljoprivrednog zemljišta, a koriste se za gospodarski razvitak i zaštitu okoliša. Prema odredbi čl. 58. st. 1. ZPP društveno pravne osobe, koje na dan stupanja na snagu toga zakona koriste poljoprivredno zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske, nastavljaju koristiti to zemljište do njihove pretvorbe u poduzeća kojima je poznat vlasnik. U konkretnom slučaju to znači da je društveno pravna osoba B. iz D. nastavila koristiti ono poljoprivredno zemljište koje je koristila do 1991. s tim da je ona, odnosno njezini pravni slijednici, imala obavezu u roku 30 dana od objavljivanja pretvorbe odnosno izvršene statusne promjene izvijestiti o tome Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, a radi uređivanja odnosa u svezi s daljnjim korištenjem poljoprivrednog zemljišta.
Ugovor sklopljen između I. tužene i II. tuženika 1. travnja 1998. je Ugovor o zakupu, jer je ugovoreno da I. tužena kao zakupodavatelj daje poljoprivredno zemljište u zakup II. tuženika kao zakupoprimatelju, a ugovorena je i obaveza plaćanja zakupnine u godišnjem iznosu. Stoga, tužitelja u općini na čijem se području stječe pravo gospodarskog korištenja poljoprivrednog zemljišta ne može biti uskraćeno pravo na dio zakupnine koja joj pripada na temelju čl. 38. ZPZ samo zbog toga što su se ugovorne strane iz prije navedenog Ugovora u ugovoru pozvale na odredbu čl. 58. ZPZ i što ga nisu nazvale "Ugovor o zakupu", kraj činjenice da taj Ugovor po svom sadržaju (o pravima i obavezama ugovornih strana) predstavlja Ugovor o zakupu.
Radi pogrešnog pravnog pristupa u spornom odnosu stranaka nižestupanjski sudovi su propustili raspraviti i utvrditi u potpunosti činjenice vezane za netom navedene zakonske odredbe, odnosno propustili su sporni odnos među strankama raspraviti polazeći od toga da tužiteljici pripada dio zakupnine koja je I. tužena naplatila od II. tuženika odnosno nižestupanjski sudovi su propustili ispitati postoje li u konkretnom slučaju pretpostavke odgovornosti za štetu s obzirom na činjenicu da je I. tužena potraživanje po osnovu zakupnine unijela u društvo II. tuženika kao temeljni ulog (dio temeljnog kapitala), a na što su sve nižestupanjski sudovi bili upućeni prije navedenim rješenjem ovog suda.
S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. i odredbe čl. 395.st. 1. ZPP ukinuti obadvije nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem, te će raspraviti i utvrditi okolnost na kojemu je ukazano ovim rješenjem, kao po potrebi i sve daljnje odlučne činjenice, a posebno one vezane za tvrdnje I. i II. tuženih da je tužitelj obeštećen, jer da je na njega izvršen prijenos dionica odnosno udjela II. tuženika. Tek nakon toga prvostupanjski sud biti će u mogućnosti zakonito odlučiti o predmetnom tužbenom zahtjevu, a u kojoj odluci će da ti jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama.
Odluka o naknadi troška revizijskog postupka ostavlja se na čl. 166. st. 3. ZPP.
U Zagrebu, 28. siječnja 2014.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.