Croatian Supreme Court dismisses appeal on drug trafficking conviction due to lack of evidence for mental state or social history.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a first-instance conviction for drug trafficking and upheld the one-year-six-month prison sentence. The appellant argued that the lower court failed to order a psychiatric examination and gather social history, claiming these were necessary for sentencing. The court rejected these claims, finding no real suspicion of mental impairment and noting the appellant provided no medical documentation to support his assertions.
Legislator headnote
AI generatedArticle 173 of the Criminal Law; Article 387 of the Criminal Procedure Act: The Supreme Court holds that a psychiatric examination and social history are not mandatory if the prosecution does not present concrete evidence of mental impairment or if the defendant fails to provide supporting medical documentation.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-417/02-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milivoja Mikora, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Damira Kosa, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. L., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 12. travnja 2002. godine broj K-13/02, u sjednici održanoj 17. srpnja 2002. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nade Kolak-Parfenjuk i branitelja i zz optuženika D. E., odvjetnika iz Z.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba opt. M.L. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Županijski sud u Zadru, presudom od 12. travnja 2002. godine broj K-13/02 proglasio je krivim opt. M.L. zbog kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ (“Narodne novine”, broj 129/00) i na temelju istih zakonskih propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju mu je na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 7. ožujka 2002. godine, pa nadalje.
Na temelju čl. 173. st. 7. KZ od optuženika se oduzima opojna droga heroin koja mu je privremeno oduzeta u količini od 17,38 grama, a prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta PU Z. od 7. ožujka 2002. godine, No 359277.
Optuženik je po čl. 122. st. 4. ZKP oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.
Protiv te presude žali se optuženik po branitelju G.N., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne kazna zatvora u kraćem vremenskom trajanju.
Traži da se optuženika i branitelja izvijesti o sjednici vijeća.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 21. lipnja 2002. godine broj KŽ-DO-870/02 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, te branitelja i zz optuženika D.E., odvjetnika iz Z., dok nazočnost optuženika koji je u pritvoru i ima branitelja nije osigurana budući vijeće i predsjednik vijeća nisu smatrali da bi bila svrhovita.
Žalba nije osnovana.
Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje optuženik nalazi u neprovođenju psihijatrijskog vještačenja optuženika i nepribavljanju socijalne anamneze, što bi svakako bilo od utjecaja na odmjeravanje kazne, prema navodima žalbe.
Protivno žalbenim navodima Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ne nalazi da bi činjenično stanje bilo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno. Naime, u tijeku postupka se nije pojavila sumnja da je isključena ili smanjena ubrojivost optuženika, te da bi optuženik bio ovisnik o drogi i iz tog razloga počinio kazneno djelo, kako to opravdano zaključuje prvostupanjski sud, a što bi bili razlozi za određivanje psihijatrijskog pregleda odnosno vještačenja optuženika.
Optuženik se poziva na svoja ranija liječenja u zdravstvenim ustanovama koja bi po specijalizaciji eventualno mogle ukazivati na neka stanja zbog kojih bi bilo potrebno provesti psihijatrijsko vještačenje, ali u prilog svojih navoda optuženik nije priložio bilo kakvu medicinsku dokumentaciju, niti je sada prilaže u žalbi, a niti je pobliže naveo kada se liječio, gdje i zbog čega. I medicinska dokumentacija koju je branitelj priložio na sjednici vijeća ne govori protivno.
Da bi se moglo raspravljati o pojavi sumnje u ubrojivost optuženika, intenzitet te sumnje mora biti realan, ozbiljan, za što nije dovoljna samo njegova izjava o ranijem liječenju koja je konstatirana i u zdravstvenom kartonu koji optuženik ima u zatvoru, a koji se prilaže uz žalbu.
S obzirom da u ponašanju optuženika nisu uočene pojave koje bi mogle izazvati sumnju u ubrojivost, da u prilog tome optuženik nije predočio bilo kakvu medicinsku dokumentaciju u tijeku postupka pa ni sada u žalbi, te na sjednici vijeća, opravdan je zaključak prvostupanjskog suda o nepotrebnosti provođenja predloženog vještačenja, što prihvaća i ovaj sud.
Isto se odnosi i na pribavljanje socijalne anamneze budući je prvostupanjski sud optuženiku, prilikom odmjeravanja kazne kao olakotno cijenio upravo okolnosti koje je sam istaknuo, obiteljske i materijalne prilike, te svoju i sinovljevu bolest, a što su ujedno i činjenice koje bi trebale biti potvrđene socijalnom anamnezom, kako to proizlazi iz žalbe optuženika.
Stoga činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno.
Prilikom odmjeravanja kazne, pored gore utvrđenih olakotnih okolnosti optuženiku je kao otegotno cijenjeno da je ranije osuđivan, a prvostupanjski sud je imao u vidu i vođenje kaznenog postupka za istovrsno kazneno djelo, iako nije pravomoćno dovršen, zbog žalbe državnog odvjetnika na prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni.
U pravu je žalitelj kada navodi da sama činjenica vođenja još jednog postupka ne može biti otegotna okolnost koja bi sama za sebe utjecala na određivanje vrste i visine kazne međutim, kada se uzme u obzir da je optuženik u konkretnom slučaju djelo priznao, isto ukazuje na činjenicu usklađenosti njegova ponašanja sa zakonom pa ju je stoga prvostupanjski sud opravdano cijenio prilikom odmjeravanja kazne.
Sve navedene okolnosti prvostupanjski sud je adekvatno cijenio izričući optuženiku kaznu koju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja smatrajući da će se njome ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja. Priloženom medicinskom dokumentacijom na sjednici vijeća samo se potvrđuju zaključci prvostupanjskog suda o lošem zdravstvenom stanju optuženika međutim, isto nije takvo da bi uvjetovalo blaže kažnjavanje s obzirom da se radi o zdravstvenom stanju primjerenom dobi optuženika.
Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe zbog odluke o kazni.
S obzirom da nisu nađene povrede odredaba kaznenog postupka niti povrede zakona na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. ZKP, na temelju čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 17. srpnja 2002. godine.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Snježana Mrkoci, v.r.
Milivoj Mikor, v.r.