I Kž-308/1999-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-308/1999-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vrhovnoga suda Zlate Lipnjak Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa, Ane Garačić, Milana Gudelja i Marijana Ramušćaka, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zlatka Gledeca, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. R. i dr. zbog kaznenog djela iz 127. st. 1. i 2. KZ RH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 17. veljače 1999. godine, br. K-10/98, u sjednici održanoj dana 30. siječnja 2003. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Laze Paića,

presudio je i riješio je:

I Prihvaća se žalba optuženih N.R. i optuženog M.B., ukida se presuda suda prvog stupnja u osuđujućem dijelu u odnosu na ove optuženike, i u tome dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

II Žalba državnog odvjetnika u odnosu na optuženog Ž.A. odbija se kao neosnovana, dok u odnosu na optužene N.R. i M.B., uslijed odluke pod I žalba državnog odvjetnika je bespredmetna, te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašeni su krivim N.R. i M.B., što su počinili kazneno djelo iz čl. 127. st. 1. i 2. KZ RH, te su temeljem istog zakonskog propisa osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po 1 godinu, svaki. U ove kazne uračunato im je vrijeme provedeno u pritvoru od 18. prosinca 1994. godine do 30. prosinca 1994. godine.

Također, optuženi N.R. i M.B. obavezani su na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećeniku platiti iznos od 3.000 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjeva ošt. upućen u parnicu.

U odnosu na troškove kaznenog postupka optuženi N.R. i M.B. obavezani su na platež troškova kaznenog postupka na ime svjedoka svaki po 200 kn., te na ime paušalne svote svaki iznos od 600 kn.

Istom presudom oslobođen je optužbe Ž.A., da bi zajedno sa optuženima N.R. i M.B. počinio kazneno djelo iz čl. 127. st. 1. i 2. KZ RH. U odnosu na ovog optuženika odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu su podnijeli optuženi N.R. i M.B., po svome branitelju odvjetniku Z.D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. U žalbi su predložili da ih se obavijesti o održavanju sjednice vijeća.

Žalbu je podnio i državni odvjetnik, u odnosu na optužene N.R. i M.B. zbog odluke o kazni, a u odnosu na optuženog Ž.A. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobjana presuda preinači na način da se Ž.A. oglasi krivim za počinjeno kazneno djelo, te da se svoj trojici optuženika izrekne stroža kazna zatvora.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Sukladno čl. 373. st. 1. ZKP, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Sjednici vijeća nisu pristupili uredno obaviješteni optuženi N.R. i M.B. kao niti njihov branitelj odvjetnik Z.D.

Žalbe optuženih N.R. i M.B. su osnovane, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

U odnosu na žalbe optuženih N.R. i M.B.

Nisu u pravu optuženici kada tvrde da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka tvrdeći da se "presudu temelji na činjenicama i dokazima iznesenim tijekom istražnog postupka".

Naime, točno je da se presuda može temeljiti samo na dokazima izvedenim na glavnoj raspravi. Međutim, pri izvođenju dokaza na glavnoj raspravi sud je dužan voditi računa i o iskazima koji su izneseni tijekom istražnog postupka, te ukoliko se pojavi razlika, ispitivanoj osobi predočiti te razlike i upitati za razlog različitog iskazivanja, a zatim ocjenjujući iste dokaze navesti koji smatra istinitim i zašto. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je postupio na opisani način i vrednujući iskaze u istrazi i na glavnoj raspravi, prihvatio kao isitnite i točne upravo one iz istrage.

Međutim, upravo u tijeku tako provedenog vrednovanja iskaza, prema mišljenju ovog Vrhovnog suda pogrešno je utvrđeno činjenično stanje, kako to s razlogom ističu u svojoj žalbi optuženi N.R. i M.B.

Naime, prvostupanjski sud prihvaćajući iskaze oštećenog I.B. i svjedoka F.G., koje su oni naveli u istrazi, te povezujući iste sa utvrđenim postupanjem redarstvenih vlasti, sud utvrđuje da su upravo optuženi N.R. i M.B. osobe na koje su oni ukazali djelatnicima redarstvenih vlasti kao na osobe koje su počinile kazneno djelo razbojništva, kako je ono opisano u optužnici.

Međutim, osim njihovog terećenja u istrazi ne postoji niti jedan materijalni trag ili drugi dokaz o optuženicima kao počiniteljima ovog kaznenog djela. Iako su djelatnici redarstvenih vlasti u kratkom vremenskom razdoblju nakon počinjenja kaznenog djela, pristupili ovim optuženicima kao mogućim počiniteljima kaznenog djela, od njih nije oduzet niti pištolj kojim bi navodno kazneno djelo bilo počinjeno, a niti predmeti navodno otuđeni od oštećenika, iako su oba ova optuženika, kako to proizlazi iz posebnog izvješća odmah informativno ispitana te iako je temeljem naloga istražnog suca obavljena pretraga njihovog doma. Također, optuženici su lišeni slobode, kako to proizlazi iz izvješća sa lista 18. i 19. spisa, zbog bojazni da će uništiti tragove krivičnog djela, odnosno ometati istragu, 19. prosinca 1994. godine i odmah predvedeni dežurnom istražnom sucu.

Sam oštećenik ispitan prvi puta na glavnoj raspravi, i to samo jednu godinu nakon počinjenja kaznenog djela, naveo je da optuženike koje je vidio na sudskom hodniku ne prepoznaje sa sigurnošću kao počinitelje kaznenog djela, a odstupa u odnosu na svoj iskaz pred istražnim sucem i u dijelu tko je prepoznao vozača Mercedesa kao mogućeg počinitelja kaznenog djela. Na istoj raspravi ovaj svjedok posebno navodi da osoba vozača Mercedesa, za koju je u istrazi tvrdio da mu je držala pištolj pod vratom, je bila obučena u teksas jaknu, dok je vozač tog Mercedesa, kada ga je pokazao policiji koja ga je i zaustavila, na sebi imao obučenu kožnu jaknu, što je daljnja razlika koja nije posebno u pisanom obrazloženju objašnjena.

Također i svjedok F.G., ispitan na glavnoj raspravi po uputi iz ukidnog rješenja ovoga suda, nije u mogućnosti bilo koga identificirati kao počinitelja kaznenog djela, a niti je u mogućnosti provesti radnju prepoznavanja.

Sve ove razlike u iskazima ispitanih kao svjedoka oštećenika i F.G. prvostupanjski sud nije cijenio u dovoljnoj mjeri, već je za sada nedovoljno kritički prihvatio iskaze oštećenika i svjedoka G. kako su oni iskazivali tijekom istražnog postupka, te se u tome dijelu za sada činjenično stanje ukazuje pogrešno utvrđenim u odnosu na oba optuženika, kako to oni s pravom ističu u svojoj žalbi.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika

Kako je osuđujući dio prvostupanjske presude u odnosu na optužene N.R. i M.B., povodom njihove žalbe ukinut zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, to se žalba državnog odvjetnika u odnosu na ove optuženike, zbog odluke o kazni ukazuje bespredmetnom.

U odnosu na optuženog Ž.A., nije u pravu državni odvjetnik da bi činjenično stanje bilo pogrešno utvrđeno.

Naime, sve indicijalne okolnosti koje ističe državni odvjetnik u svojoj žalbi, posredno ili neposredno analizirao je i prvostupanjski sud te i po mišljenju ovog Vrhovnog suda ispravno zaključio da nema dovoljno dokaza da bi Ž.A. počinio kazneno djelo, kako mu je ono stavljeno na teret optužnicom. Naime, sve indicijalne okolnosti koje se ističu u žalbi još uvijek ne tvore zatvoreni krug indicija koji bi nedvojbeno ukazivao upravo na ovog optuženika kao počinitelja kaznenog djela. I uz okolnost što je on bio redar u disco baru sa redarskom majicom, ne znači da je on jedini posjednik takve majice. Potpuno je proizvoljna tvrdnja državnog odvjetnika da svjedok koji je u emotivnom odnosu sa osobom o čijem alibiju svjedoči, već zbog samog emotivnog odnosa je pristran. Takav iskaz, kao i svaki drugi, sud podvrgava analizi i ocjeni, te utvrđuje njegovu uvjerljivost ili neuvjerljivost, što je prvostupanjski sud i ispravno učinio prihvativši iskaz svjedokinje V.M. kao istinit i točan, koju ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud.

Slijedom svega izloženog valjalo je prihvatiti žalbe optuženih N.R. i M.B. i pobijanu presudu u osuđujućem dijelu ukinuti te spis predmeta vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, ali sada pred potpuno izmijenjeno vijeće, dok je žalbu državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio presude i optuženog Ž.A. valjalo odbiti kao neosnovanu.

U ponovljenom postupku sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano u odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na osuđujući dio presude, te će provesti sve do sada izvedene dokaze, pa će nakon provedenog postupka pažljivo i savjesno analizirati kako svaki dokaz posebno tako i obranu optuženika, te zatim sve dokaze u njihovoj ukupnosti povezujući ih s obranom optuženika, nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano i potpuno obrazložiti.

Iz svega izloženog, na temelju čl. 384. i čl. 388. st. 4. i 5. Zakona o kaznenom postupku odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Zagrebu, 30 siječnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlatko Gledec, v. r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v. r.