I Kž-318/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 318/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Zmajević Branka kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Svedrović Marijana, mr. Frančula Rudolfa i Petranović Milana kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. R. M. zbog krivičnog djela iz čl. 236.f. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Bjelovaru od 3. travnja 1992. K 18/92, u sjednici održanoj 14. srpnja 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Pantlik Mladena,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. R. M., te se potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Vojnog suda u Bjelovaru oglašen je krivim opt. R. M. zbog krivičnog djela oružane pobune iz čl. 236.f. st. 1. KZH, pobliže činjenično opisanog u izreci te presude, za koje mu je po istom zakonskom propisu, uz primjenu čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) utvrdjena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, dok mu je na temelju čl. 49. KZJ uzeta kao utvrdjena kazna zatvora u trajanju od jedne godine izrečena pravomoćnom presudom Okružnog suda u Bjelovaru od 9. siječnja 1991. K-76/90 zbog krivičnog djela iz čl. 41. st. 3. KZH, te je primjenom čl. 48. st. 1. toč. 3. KZJ osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, u koju mu je temeljem čl. 50. st. 1. KZJ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. veljače 1992. godine, nadalje.

Na temelju čl. 98. st. 1. u vezi s čl. 95. st. 2. toč. 1. do 6. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl.1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike

I Kž 318/1992-3

Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) optuženik je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 600 HRD i plati paušalnu svotu od 2.000 HRD.

Protiv te presude optuženik je putem branitelja i na zapisnik kod suda podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, odluke o krivičnoj sankciji i troškovima krivičnog postupka, te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, odnosno da se preinači u odluci o krivičnoj sankciji i troškovima krivičnog postupka na način da mu se izrekne blaža jedinstvena kazna i da ga se oslobodi dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Dostavljajući spise, javni tužitelj Hrvatske je u smislu čl. 370. st. 2. ZKP predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Prije svega, unatoč opširnosti i brojnim argumentima i navodima u svojim žalbama, optuženik ustvari uopće ne dovodi u sumnju utvrdjenje od strane prvostepenog suda onih odlučnih činjenica što predstavljaju objektivni učin inkriminiranog krivičnog djela, tj. da je on u vrijeme i na način opisan u izreci prvostepene presude, naoružan poluautomatskom puškom, bio rasporedjen na osiguranju sela Mali Grdjevac i Gornja Kovačica. Medjutim, tvrdi da to nije učinio dobrovoljno, već da je na to bio prisiljen od strane pobunjeničkih kolovodja, te ističe da unatoč objektivno ostvarenim elementima djela nije krivično odgovoran zbog nedostatka voluntarističkog elementa umišljaja, tim više što u dokaznom postupku nije utvrdjena njegova indoktriniranost i prihvaćanje ciljeva veliko-srpske politike i same oružane pobune. U prilog tvrdnje da je na sve što je učinio bio prisiljen optuženik u žalbi predlaže izvodjenje dokaza saslušanjem svjedoka P. A., K. F. i Č. F., ističući da tijekom postupka nije predložio saslušanje ni jednog svjedoka zbog svoje neupućenosti, odnosno zato što je smatrao da će to učiniti njegov branitelj po službenoj dužnosti.

Izloženim žalbenim navodima u osnovi se ne iznosi ništa novog što optuženik nije naveo ranije tijekom postupka, jer se kod prvog ispitivanja u istrazi kao i na glavnoj raspravi, te konačno u završnoj riječi nakon provedenog dokaznog postupka, teza njegove obrane zasnivala na tvrdnji da nije dobrovoljno sudjelovao u oružanoj pobuni već da je na to bio prisiljen. Stoga žalbeni navodi, u suštini, predstavljaju ponavljanje obrane koju je optuženik dao tijekom postupka, a koju obranu je prvostepeni sud analizirao i temeljito ispitao, dovodeći je u vezu sa drugim izvedenim dokazima i nespornim činjenicama, prije svega onim odlučnim činjenicama što predstavljaju objektivnu stranu inkriminiranog krivičnog djela, te je s pravom zaključio da ta obrana, objektivno, nije istinita. Za takvu ocjenu obrane optuženika prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude dao u svemu uvjerljive, logične i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostepeni sud i na njih upućuje žalitelja.

Uz takvo stanje stvari ukazuje se posve suvišnim

I Kž 318/1992-3

inzistiranje žalitelja za dopunom dokaznog postupka saslušanjem navedenih svjedoka, jer ono što najočitije pokazuje da je optuženikova žalbena teza neistinita, jest činjenica da je on ženu i djecu poslao najprije u Bosnu a poslije u Srbiju i potom u Baranju, gdje je zajedno s ocem i sam kasnije krenuo i tek kada je bio suočen sa realnom mogućnošću da bude mobiliziran i upućen na bojište, vratio se kući i sam se prijavio organima hrvatske policije.

Naime, kad nije sporno da je optuženik uz ostale poslove vezane za pobunu bio angažiran i na čuvanju straže, uz činjenicu da je pobuna ne samo bila počela, čime je objektivna strana djela dovršena, već je ta pobuna imala i šire razmjere sa brojnim žrtvama nedužnih gradjana i ogromnim materijalnim razaranjima, deplasirano je tvrditi da je optuženik bio prisiljen na suradnju sa pobunjenicima, jer sama činjenica da je bio naoružan i da je čuvao stražu isključuje istinitost takve tvrdnje.

Zbog navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Činjenica da se optuženik sam prijavio hrvatskoj policiji, doduše tek nakon vojnog poraza pobunjenika u tom kraju, nije odlučna za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženika, jer je krivično djelo završeno samim izbijanjem oružane pobune, medjutim, tu okolnost prvostepeni sud pravilno je uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne, tako što je uvaženjem te i drugih olakotnih okolnosti, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne optuženiku za ovo krivično djelo utvrdio najmanju kaznu koja se i primjenom propisa o ublažavanju može utvrditi za ovo inače teško krivično djelo. Jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, izrečena po pravilima iz čl. 48. st. 2. toč.3. KZJ, tako što je uzeta kao već utvrdjena prije izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine za krivično djelo iz čl. 43. st.1. KZH, takodjer nije prestroga, kako ističe žalitelj, ako se ima u vidu težina učinjenih krivičnih djela i posebno činjenica da je za oba djela optuženiku izrečena najmanja kazna koja se i uz primjenu propisa o ublažavanju kazne može izreći za ta djela.

Stoga ovaj drugostepeni sud nije našao potrebnim da pobijanu prvostepenu presudu preinači izricanjem još blaže jedinstvene kazne optuženiku.

Konačno nije osnovana žalba optuženika ni u dijelu kad pobija prvostepenu presudu zbog odluke o troškovima krivičnog postupka.

S obzirom na imovinske prilike optuženika plaćanjem troškova krivičnog postupka u iznosu od 600 HRD i paušalne svote u iznosu od 2.000 HRD i po shvaćanju ovog Vrhovnog suda zasada neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika ili članova njegove obitelji, medjutim ako se to na pouzdan način ipak naknadno utvrdi, predsjednik vijeća prvostepenog suda može posebnim rješenjem osloboditi optuženika dužnosti naknade i tih troškova krivičnog postupka.

Budući da ne postoje razlozi iz kojih optuženik

I Kž 318/1992-3

pobija prvostepenu presudu, niti su utvrdjene povrede zakona iz čl. 376. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 384. ZKP presuditi kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 14. srpnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Mr. Zmajević Branko v.r.