Rev-2852/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj. Rev-2852/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, mr. Jasne Brežanski i Stanka Jesenkovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.H. i M.H. oboje iz R. br. …, koje zastupa Centar za socijalni rad K., protiv tuženika J.H. iz K.S. br. …, kojega zastupa punomoćnik M.H. odvjetnik u K., radi povišenja uzdržavanja, rješavajući reviziju izjavljenu od tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 9. ožujka 1995. godine, br. Gž-419/95., kojom je odbijena žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda u Koprivnici od 30. prosinca 1994. godine, br. P-674/94. u sjednici održanoj dana 22. studenoga 1995. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika J.H. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Koprivnici od 30. prosinca 1994. godine, br. P-674/94. suđeno je:

"Tuženik H.J. iz K., S. …, dužan je tužiteljima mldb. H.M. i mldb. H.M. plaćati uzdržavanje u mjesečnom iznosu od 212,00 kn (dvjestodvanaest kn) za svakog tužitelja počevši od 1. srpnja 1994. godine, pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti i to tako da sve dospjele a neplaćene obroke uzdržavanja plati odjednom s zateznom kamatom po stopi iz čl. 277. st. 1. preuzetog Zakona o obveznim odnosima u pogledu svakog dospjelog a neplaćenog obroka računajući od dospijeća pa do plateža pojedinog obroka uzdržavanja a dospijevajuće obroke uzdržavanja dužan je plaćati mjesečno unaprijed, do svakog desetog dana u tom mjesecu, na ruke bake mldb. tužitelja F.D. iz R. …, sve u toku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja.

Svaka stranka će snositi svoje parnične troškove."

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 9. ožujka 1995. godine, br. Gž-419/95. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i navedena presuda suda drugog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog svih revizijskih razloga propisanih čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), te predložio da sud reviziju prihvati i pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, a revidentu dosudi parnični trošak, odnosno da pobijane presude ukine.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. ZPP na odgovor tužiteljima i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tužitelji nisu odgovorili na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Isto tako ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja uredno dostavio tuženiku poziv za ročište 19. listopada 1994. godine uz tužbu kako to proizlazi i iz povratnice potpisane po tuženiku od 6. srpnja 1994. godine, koja prileži predmetu. Pritom valja navesti da je tuženik u žalbi tvrdio da na ročište zakazano za dan 19. 10. 1994. godine, nije pristupio jer da je bio teško bolestan dok u reviziji navodi da nije bio uredno pozvan pri čemu niti jednu od iznesenih tvrdnji ničim nije dokazao. Tvrdnja tuženika da sud prvog stupnja nije proveo nikakve dokaze protivno je sadržaju predmeta (saslušan je svjedok D.F. izvršen uvid u predmet istog suda prvog stupnja br. P-612/88).

Zbog navedenih razloga u postupanju nižih sudova nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da su mldb. tužitelji rođeni 21. travnja 1984. godine (blizanci), te da polaze u osnovu školu u mjestu prebivališta,

- da su mldb. tužitelji prema odluci Centra za socijalni rad smješteni u obitelj D.F. - bake po majci,

- da je majka mldb. tužitelja duševno bolesna osoba koja je napustila djecu i odala se skitnji zajedno sa tuženikom,

- da je tuženik sklon asocijalnom ponašanju, nezaposlen i da nije podoban da preuzme brigu o čuvanju i odgoju djece,

- da je tuženik u više navrata do 21. prosinca 1992. godine radio u d.d. "P. " kao nekvalificirani radnik,

- da je tuženik rođen 1958. godine i da je radno sposoban,

- da dnevnica poljoprivrednog radnika koji obavlja poslove nekvalificiranog radnika iznosi oko 90 kn s tim da mu poslodavac osigurava hranu i piće,

- da postoji mogućnost da tuženik ostvari prihod i radom kod brojnih privatnih poduzetnika,

- da je tuženiku naloženo da plaća za uzdržavanje tužitelja i to svakog tužitelja po 23.000 dinara presudom Općinskog suda u Koprivnici od 18. 12. 1987. godine, br. P-1005/87.

Na tako utvrđeno činjenično stanje niži su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev za povišenje uzdržavanja.

Člankom 272. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", br. 51/89. pročišćeni tekst, 59/90 - dalje ZBPO), propisano je da osobe koje primaju uzdržavanje mogu tražiti da sud povisi uzdržavanje, ako su se promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ranija odluka. Kako su tužitelji od vremena posljednje odluke suda u kojoj je tuženiku naloženo da plaća uzdržavanje tužiteljima (1987. godine) porasli te polaze osnovnu školu to su im porasle i potrebe za uzdržavanjem pa su se promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ranija odluka. Zbog navedenog je postojala pravna osnova za donošenje odluke o uzdržavanju primjenom čl. 272. ZBPO.

Revident neosnovano smatra da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu za uzdržavanje tužitelja. Ovo zato što su nižestupanjski sudovi odlučujući o tužbenom zahtjevu za povišenje uzdržavanja u cijelosti postupili po čl. 260. i 261. ZBPO. Niži su sudovi s pravom zaključili da je tuženik u mogućnosti ostvarivati zaradu radom kao nekvalificirani radnik od privatnih poduzetnika ili na poljoprivrednim poslovima jer unatoč velikoj stopi nezaposlenih radnika postoji potražnja za nekvalificiranim radnicima pa postoji i mogućnost tuženika da takvim radom ostvari sredstva potrebna za svoje uzdržavanje i da izdvoji za uzdržavanje tužitelja sredstva dosuđena pobijanom presudom. Na tvrdnje revidenta da je nesposoban za rad valja odgovoriti da iz otpusnog pisma Medicinskog centra K. (iz 1993. godine) proizlazi da su svi traženi nalazi u granicama normale pa je iz te dokumentacije ne proizlazi da bi tuženik bio nesposoban za rad. Tuženik nije dostavio noviju medicinsku dokumentaciju iz koje bi proizlazila potrebitost provođenja medicinskog vještačenja na okolnost radne sposobnosti tuženika pa tvrdnja tuženika da nije radno sposoban nije ničim dokazano. Medicinska dokumentacija od 18. veljače 1992. godine, ne ukazuje na postojanje radne nesposobnosti tuženika pri čemu valja navesti da je 1992. godine tuženik kao nekvalificirani radnik radio u d.d. P. iz čega valja zaključiti da je i u to vrijeme bio radno sposoban. Prema čl. 67. ZBPO roditeljsko pravo sačinjavaju prava i dužnosti roditelja s time da je čl. 72. istog zakona propisano da roditelji imaju pravo i dužnost uzdržavati svoju malodobnu djecu. Člankom 76. spomenutog zakona propisano je da se roditelj može lišiti roditeljskog prava. Tvrdnja revidenta da bi lišenjem roditeljskog prava prestala njegova roditeljska dužnost da plaća uzdržavanje nije osnovana. Ovo iz razloga što je čl. 240. ZBPO izričito propisano da se roditelj koji je lišen roditeljskog prava ne oslobađa dužnosti uzdržavanja svoje djece.

Zbog navedenih se razloga, po ocijeni ovoga suda, u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni revizijski razlozi koje revident navodi u reviziji, te je revizija tuženika primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 22. studenog 1995.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.