Gzz-117/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-117/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz P., koga zastupa Ž. D., odvjetnik iz P., protiv tužene R. H., MUP, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, radi isplate plaće, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti od 3. srpnja 2001. godine broj G-DO-774/01 podignutom protiv presude Općinskog suda u Pakracu od 4. travnja 2001. godine broj P-55/01, na sjednici održanoj dana 7. ožujka 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

Obrazloženje

Općinski sud u Pakracu je svojom presudom od 4. travnja 2001. godine broj P-55/01- 16 naložio tuženoj platiti tužitelju razliku neisplaćene netto plaće za vrijeme od 19. prosinca 1997. godine do 1. prosinca 2000. godine u ukupnoj svoti od 24.993,97 kn sa zateznim kamatama od dospjelosti do isplate i nadoknaditi parnični trošak u svoti od 3.555,00 kn. Protiv te presude državni odvjetnik je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrješne primjene materijalnog prava. Ostvarenje bitne povrede odredbe Zakona o parničnom postupku državni odvjetnik vidi u tome što je sud odlučio o tužbenom zahtjevu unatoč toga što prema čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti pravo na uvećanu plaću temeljem posebnih propisa predstavlja upravni akt, kojega donosi nadležno upravno tijelo. Sukladno tome, sud nije mogao odlučivati o tužiteljevom zahtjevu na utvrđenje prava na uvećanu plaću, pa je zbog toga i pogrješno primijenio čl. 12. st. 1. ZPP. Tek nakon što bi bio donijet spomenuti upravni akt sud bi mogao utvrđivati visinu tužbenog zahtjeva odnosno odlučivati o tužbi i tužbenom zahtjevu. Budući da sud nije postupao sukladno spomenutim zakonskim odredbama ostvario je bitnu povredu odredbe ZPP i pogrješno je primijenio materijalno pravo. Zbog toga predlaže da ovaj sud prihvati zahtjev za zaštitu zakonitosti, ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj, kojemu je dostavljen zahtjev za zaštitu zakonitosti u smislu čl. 390. u svezi sa čl. 408. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 408. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku pobijanom presudom nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP, a niti je pogrješno primjenjeno materijalno pravo kako to navodi državni odvjetnik u zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja za isplatu 25% uvećane plaće za vrijeme od 1. prosinca 1997. godine do 1. prosinca 2000. godine, tj. za vrijeme dok je tužitelj bio uposlen na području posebne državne skrbi. Svoj zahtjev tužitelj temelji na odredbi čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi (“Narodne novine”, broj 44/96, 57/96, 124/97 i 73/00, dalje ZPPDS), koja odredba glasi: “Plaće državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, plaće zaposlenika u upravnim tijelima i službama jedinica lokalne samouprave, te plaće službenika i namještenika u javnim službama, kojima se plaće osiguravaju u državnom proračunu ili odgovarajućim izvanproračunskim fondovima, a zaposleni su na područjima posebne državne skrbi se uvećavaju u odnosu na plaće u drugim dijelovima Republike Hrvatske: 1. za 50% na područjima prve skupine iz čl. 4. ovog zakona i 2. za 25% na područjima druge skupine iz čl. 5. ovog zakona.”

Prvostupanjski sud je utvrdio da su kod tužitelja ostvarene pravne pretpostavke za isplatu uvećane plaće za 25%.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske smatra da je sud pogrješno primijenio materijalno pravo, budući da za sada ne postoji valjani pravni osnov za prijepornu tražbinu tužitelja, jer je nadležna služba tužene trebala u upravnom postupku o tom uvećanju donijeti rješenje, koje bi imalo značaj upravnog akta.

Ovaj sud smatra da pravno shvaćanje izraženo u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije pravilno i nema temelja u odgovarajućim odredbama ZPP.

Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP propisano je, da kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Polazeći od navoda iznijetih u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, da odluka o plaći državnog službenika predstavlja upravni akt o kojem odlučuje nadležno tijelo tuženika, takva okolnost prema stajalištu ovoga suda ne sprečava sud da u situaciji, kad rješenje o uvećanoj plaći nije donijeto, o pitanju da li tužitelju pripada pravo na uvećanu plaću, kao o prethodnom pitanju, sud sam odluči u smislu čl. 12. ZPP, s učinkom ograničenim na parnicu u kojoj je to pitanje riješeno. Nema prema tome zapreke da o takvom pitanju, koje se svodi na ocjenu da li neko pravo tužitelju pripada temeljem samog zakona, u ovom slučaju čl. 19. ZPPDS, sud sam odluči kao o prethodnom pitanju u slučaju kad nadležno tijelo o tome nije odlučilo, kao što je to slučaj u ovom pravnom odnosu.

Prema tome, nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP na koju upućuje zahtjev za zaštitu zakonitosti, niti je pogrješno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je ovaj sud na temelju čl. 408. u svezi sa čl. 393. ZPP zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio kao neosnovan. Kod toga treba napomenuti da je sud u smislu odredbe čl. 408. st. 1. ZPP odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti ograničen samo na ispitivanje onih povreda prava na koje državni odvjetnik upućuje u zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

U Zagrebu, 7. ožujka 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.