Rev-2237/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2237/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničara, Tome Gložinića i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja K. Z. iz K., protiv tužene M. R.-R. iz K., radi isplate duga, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 30. travnja 1998. godine broj Gž- 267/98 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini od 20.10.1997. godine broj P-604/93-17, u sjednici održanoj 26. studenog 1998. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Kutini od 20. listopada 1997. godine broj P-604/93-17 suđeno je:

"Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženoj M.R.-R. iz K., da isplati tužitelju K.Z. iz K., H. …, na ime izvršenih građevinskih radova na njezinoj kući iznos od 1.890 DEM u kunskoj protuvrijednosti ovog iznosa na dan 25. veljače 1992. godine zajedno sa važećim zakonskim kamatama na ovaj iznos počev od 25. veljače 1992. godine pa do isplate u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženoj da preda tužitelju pismeni ugovor o građenju zaključenog između tužitelja, kao izvođača radova i J.B., kao naručioca radova dana 16. svibnja 1990. godine i to original ugovora te da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."

Presudom Županijskog suda u Sisku od 30. travnja 1998. godine broj Gž-267/98 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini od 20.10.1997. godine broj P-604/93- 17.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se revizija prihvati i preinači pobijana presuda u pravcu razloga revizije.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Nije osnovan revizijski prigovor da je učinjena bitna povreda parničnog postupka jer da je u ovom sporu odlučivao sudac pojedinac, budući da je na isti prigovor u žalbi pravilno odgovorio drugostupanjski sud da su stranke sklopile sporazum u tome pravcu temeljem odredbe čl. 43. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 -dalje ZPP).

Nije osnovan niti revizijski prigovor u odnosu na zastaru potraživanja, jer je zakonito odlučeno da je za sva potraživanja tužitelja do 1988. godine, nastupila zastara (protekao zastrani rok od 5 godina) temeljem odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 - dalje ZOO).

Pravilno su nižestupanjski sudovi primjenili materijalno pravo kada je odbijen zahtjev tužitelja kojim traži od tužene na ime naknade za izvršene radova na njezinoj kući 1.890 DEM u kunskoj protuvrijednosti kao i zahtjev kojim traži od tužene Ugovor o građenju pobliže označen u izreci prvostupanjske presude.

Naime, u postupku je utvrđeno da su stranke od 1981. do 1991. godine bile u korektnim odnosima te da je u to vrijeme važio usmeni dogovor između stranaka da tužitelj po potrebi za račun tužene obavalja određene građevinske radove na njenoj kući i garaži, a da tužena, kao odvjetnik, određene pravne usluge pruža tužitelju, također, prema potrebi.

Utvrđeno je, također, da je tužena tužitelju napisala žalbu u predmetu Kio-921/93, da ga je zastupala u ostavinskom predmetu iza roditelja tužitelja kod suda u Slavonskoj Požegi te da ga je zastupala u predmetu kod Općinskog suda u Kutini P-147/91, odnosno da niti tužitelj nije naplaćivao svoje građevinske radove od tužene, niti da je tužena naplaćivala svoje odvjetničke usluge od tužitelja upravo zbog postojanja usmenog dogovora među strankama, odnosno da stranke u svom usmenom dogovoru nisu precizno ugovorile koliko treba iznositi vrijednost pojedinih usluga tj. da protuvrijednost ovih usluga mora biti strogo jednaka.

Budući da su svi radovi na kući tužene za koju tužitelj traži naknadu izvedeni u periodu od 1988. do 1991. godine kada je postojao usmeni dogovor među strankama "usluga za uslugu" i po ocjeni ovog revizijskog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj nije u pravu kada traži naknadu od tužene, jer iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da ne postoji pravna osnova na temelju koje tužitelj traži isplatu od tužene utuženog iznosa.

Nije u pravu tužitelj kada u reviziji želi prikazati da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, jer se revizija zbog tih razloga ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP).

Pravilna je odluka nižestupanjskih sudova u odnosu na zahtjev tužitelja da mu tužena vrati predmetni ugovor, jer je u postupku utvrđeno da je tužena isti predala tužitelju sa svom dokumentacijom u predmetu P- 147/91.

Iz navedenih razloga reviziju tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 26. studenog 1998.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.