Rev-779/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 779/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, te Vjere Delić, dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić i mr. Andrije Erakovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske elektroprivrede d.d. Zagreb, DP "Elektra" Z., po punomoćnici D. K., dipl. pravnici, protiv tuženice Općine Pašman, po generalnoj punomoćnici D. V., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-900/00 od 30. siječnja 2002. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Biogradu na moru broj P-155/98 od 31. svibnja 2000., u sjednici održanoj dana 20. listopada 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom suda drugog stupnja tuženici je naloženo da sa osnova "javne rasvjete" plati tužitelju ukupno iznos od 153.011,31 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 18% godišnje od dospijeća pojedinog obroka pa do isplate.

Protiv ove presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavila je tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se presuda preinači na način da se odbije zahtjev tužitelja ili da se presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za plaćanje "javne rasvjete" i to za razdoblje od veljače do rujna 1997. godine za utrošenu električnu energiju i za razdoblje od veljače do srpnja 1997. za trošak održavanja uređaja.

Tuženica prigovara da se potraživanje tužitelja odnosi na razdoblje kad tuženica kao jedinica lokalne uprave niti po odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN, broj 36/95 i dr.) a niti temeljem ugovora (koji je zaključen tek 4. prosinca 1997.) nije bio u obvezi snositi troškove "javne rasvjete". U postupku je utvrđeno da je tužitelj za utuženo razdoblje isporučivao električnu energiju te je održavao objekte i uređaje. Tuženica nikada nije otkazala tužiteljici ugovor o isporuci električne energije za javnu rasvjetu i održavanje uređaja, a koji ugovor je tužitelj imao zaključen sa prednikom tuženice Fondom u stambenom i komunalnom gospodarstvu, koji je prestao s radom po odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine” br. 36/95, 70/97, 128/99 i 57/00 – dalje: Zakon) koji je snosio troškove javne rasvjete dok nije prestao s radom, a sa radom je prestao u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona s tim da su jedinice lokalne uprave i samouprave preuzele sredstva i prava Fonda.

Zakon o komunalnom gospodarstvu u čl. 15. određuje da je "javna rasvjeta" upravljanje, održavanje objekata i uređaja i potrošnja električne energije.

Za utuženo razdoblje "javna rasvjeta" Zakonom o komunalnom gospodarstvu nije bila utvrđena kao komunalna djelatnost odnosno kao komunalna djelatnost utvrđena je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN, broj 70/97) a koji je na snagu stupio 15. srpnja 1997.

Pravilan je zaključak nižih sudova da "javnu rasvjetu" treba smatrati komunalnom djelatnošću i u vrijeme kad nije izričitom zakonskom odredbom ili uredbom bila utvrđena kao komunalna djelatnost, jer to proizlazi iz sadržaja odredbe čl. 1. st. 2. navedenog zakona kojim je propisano da komunalna djelatnost predstavlja pružanje komunalnih usluga od interesa za fizičke i pravne osobe, održavanje objekata i uređaja komunalne infrastrukture i drugo. Osim toga, prema odredbi čl. 13. i 14. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (NN, broj 90/92) koji je stupio na snagu 30. prosinca 1992. godine jedinice lokalne uprave i samouprave između ostaloga moraju voditi brigu o uređenju naselja, a javna rasvjeta zasigurno predstavlja jedan od segmenata uređenja naselja jer se pod njom kao što je naprijed navedeno podrazumijeva upravljanje, održavanje objekata za rasvjetu javnih površina, kao javnih cesta koje prolaze kroz naselja i nerazvrstanih cesta.

Iz navedenih razloga i po pravnom shvaćanju ovog suda bez obzira što u spornom razdoblju odnosno do 15. srpnja 1997. "javna rasvjeta" nije izričito bila utvrđena kao komunalna djelatnost, tuženica kao jedinica lokalne samouprave kao pravna slijednica Fonda u stambenom i komunalnom gospodarstvu obvezna je na snašanje troškova "javne rasvjete", jer nikad nije ni otkazala tužitelju ugovor o isporuci električne energije za javnu rasvjetu i održavanje uređaja, a koji ugovor je bio zaključen sa prednikom tuženice, dok je prednik tuženice snosio te troškove.

Nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka kad tuženica ne navodi koja je bitna povreda u postupku počinjena a niti iz navoda revizije proizlazi da opisno ukazuje na neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Dakle, kako nisu ostvareni revizijski razlozi koje je tuženica istakla u svojoj reviziji, ovaj sud ne nalazi da bi u postupku bila počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč.

10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je reviziju tuženice trebalo odbiti kao neosnovanu a temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 20. listopada 2004. godine.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.