I Kž-191/2013-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 191/13-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Brkića i mr. sc. Marijana Svedrovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. F. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05 i 71/06 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. D. F. i opt. S. F., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj K-57/12 od 25. siječnja 2013., u sjednici održanoj dana 10. travnja 2013.,

p r e s u d i o j e:

Žalbe državnog odvjetnika, opt. D. F. i opt. S. F. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Osijeku broj K-57/12 od 25. siječnja 2013. opt. D. F. i opt. S. F. pod toč. 1. proglašeni su krivima svaki za dva kaznena djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ/97, za koja su im utvrđene kazne zatvora od po tri godine, da bi primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 2. toč. d. KZ/97 obojica bili osuđeni na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po četiri godine, u koje kazne im je temeljem odredbe čl. 63. KZ/97uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. kolovoza 2012. pa nadalje.

Temeljem odredbe čl. 158. st. 2. ZKP-a („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 143/12 - dalje u tekstu: ZKP/08) ova dvojica optuženika obvezani su ošt. T. V. i ošt. M. V. na ime naknade štete isplatiti 5.000,00 kuna dok su s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva oštećenice upućeni na građansku parnicu.

I Kž 191/13-4

Temeljem odredbe čl. 148. st. 5. ZKP/08 optuženici D. F. i S. F. oslobođeni su u cijelosti troškova kaznenog postupka.

Istom presudom opt. M. B. pod toč. 2. proglašeni krivim za kazneno djelo prikrivanja iz čl. 236. KZ/97 za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci te je prema istom primjenom čl. 67. st. 4. i 5. KZ/97 primijenjena uvjetna osuda s rokom kušnje od tri godine.

I opt. M. B. oslobođen je od troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik te opt. D. F. i S. F..

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni u odnosu na opt. D. F. i opt. S. F. te predlaže istima utvrditi strože pojedinačne kazne zatvora, a zatim i strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

Opt. D. F. po branitelju R. I., odvjetniku u O., žali se zbog odluke o kazni te predlaže blaže kažnjavanje.

Opt. S. F. po branitelju D. B., odvjetniku u O., žali se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kazni, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Izjašnjavajući se o žalbama Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, po zamjeniku Darku Klieru, podneskom broj KŽ-DO-392/13 od 28. ožujka 2013. predlaže prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, a žalbe optuženika odbiti kao neosnovane.

Žalbe državnog odvjetnika te opt. D. F. i S. F. nisu osnovane.

O žalbi opt. S. F. osim zbog odluke o kazni

Nije u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da je radnjama koje su činjenično opisane pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude počinio jedno kazneno djelo razbojništva, a ne dva, za koje ga je prvostupanjski sud proglasio krivim.

Naime, kazneno djelo razbojništva složeno je kazneno djelo koje se sastoji od napada na imovinu kao zaštiti objekt te napada na život i tijelo kao osobno pravo koje je zaštitnim objektom kaznenog zakonodavstva.

Kod kaznenih djela gdje je u pitanju napad na osobne vrijednosti kao što su život i tijelo nema konstrukcije produljenog kaznenog djela i u tomu je sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske i drugih sudova u Republici Hrvatskoj uopće nedvosmislena i jedinstvena.

I Kž 191/13-4

U konkretnom slučaju opt. S. F. (zajedno sa suopt. D. F.), uporabom noža (kojeg je stavljao pod vrat T. V. a potom držeći za vrat jednom rukom M. V. a u drugoj ruci nož) tražio je nakit i novac od istih, pri čemu je od T. V. uzet nakit te 90,00 kuna, a od M. V. iz džepa košulje 10,00 kuna, pa neovisno o tome što su T. i M. V. supružnici, riječ je o dvije zasebne individue, koje imaju samostalno i zasebno pravo na zaštitu osobnih vrijednosti sigurnosti i života.

Stoga neosnovano žalba tvrdi da je riječ o jednom djelu neovisno o činjenici da je uz sličan činjenični supstrat državni odvjetnik prvotnom optužnicom žalitelja i suopt. D. F. za počinjenje jednog kaznenog djela razbojništva, a ne dva razbojništva u stjecaju, što je učinio izmjenom optužnice na glavnoj raspravi, na koju izmjenu optužnice državni odvjetnik ima pravo do okončanja glavne rasprave.

Žalitelj nadalje ukazuje da je prvostupanjski sud nedostatno obrazložio zašto je odbio dokazne prijedloge obrane za saslušanje svjedoka J. M. i B. Z. na okolnost koliko su i koje vrste alkoholnih pića prije spornog događaja popili, te zašto je odbio psihijatrijsko vještačenje, kako bi vještak psihijatar na temelju kazivanja tih svjedoka utvrđivao da li je tempore criminis žalitelj bio ubrojiv ili smanjeno ubrojiv zbog alkoholiziranosti.

Iako u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud ne navodi zbog čega odbija te dokazne prijedloge, na glavnoj raspravi odbio ih je uz obrazloženje da su isti neprikladni za dokazivanje tih činjenica, a iz obrazloženja prvostupanjske presude razvidno da prvostupanjski sud ne vjeruje žalitelju da je bio toliko pijan kao što je to pokušavao tvrditi tijekom svoje obrane, imajući u vidu da su se obojica suoptuženika osobnim automobilom dovezli iz N. do O., isplanirali razbojništvo, popeli se preko garaže i ušli u kuću oštećenika, i sasvim razborito postupali kada su uz prijetnju nožem oduzeli novac i nakit, prerezali telefonski kabel kako oštećenici ne bi mogli zvati policiju, a odlazeći usput im zaprijetili smrću ukoliko se policija pozove.

Prvostupanjski sud s pravom iz takvog ponašanja zaključuje da žalitelj nije bio alkoholiziran u tolikoj mjeri da bi njegova ubrojivost bila isključena ili smanjena u znatnoj mjeri.

Stoga, iako je prvostupanjski sud bio dužan u presudi obrazložiti zašto je odbio dokazne prijedloge obrane, takav propust nema karakter relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 jer nije od bitnog značaja na pravilnost odluke.

Time što je odbio saslušati svjedoke J. M. i B. Z. te provesti psihijatrijsko vještačenje prvostupanjski sud nije činjenično stanje utvrdio niti pogrešnim niti nepotpunim, kao što to pokušava prikazati žalba, pa se žalba i po tom osnovu ukazuje neosnovanom.

Uostalom izjašnjavajući se o krivnji opt. D. F. u cijelosti je priznao djelo upravo onako kao što je to opisano u činjeničnom opisu, a žalitelj S. F. priznao je djelo u svemu osim u tome da bi nož držao pod vratom T. V. odnosno da bi nožem prijetio ošt. M. V., što su ovih dvoje kao svjedoci bez ikakve dvojbe potvrdili, neovisno o tome što se njihovi iskazi u nekim nebitnim detaljima razlikuju.

I Kž 191/13-4

Međutim T. V. bila je izričita u tome da je onaj koji je držao nož, a to je upravo prema svom priznanju bio opt. F., stavljao nož pod vrat, a M. V. izjavio je da je onaj koji je držao nož, a to je opet bio upravo opt. S. F., njega jednom rukom primio za vrat, a drugom držeći nož, dok je onaj drugi (opt. D. F.) pretraživao ormare i preturao po stanu.

Stoga nema nikakve dvojbe da je prvostupanjski sud sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio, pa se žalba i po tom osnovu ukazuje neosnovanom.

O žalbama državnog odvjetnika te opt. D. F. i S. F. zbog odluke o kazni

Za državnog odvjetnika prvostupanjski sud precijenio je olakotne okolnosti, a podcijenio otegotne okolnosti, dok za žalitelje prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti na njihovoj strani.

Međutim prvostupanjski sud je obojici optuženika s pravom olakotnim cijenio neosuđivanost, I-optuženiku priznanje djela, a II-optuženiku djelomično priznanje, I- optuženiku da je otac jednog malodobnog djeteta, a II-optuženiku da je otac dvoje malodobne djece, dok je s druge strane obojici otegotnim cijenio upornost, bezobzirnost, veliku kriminalnu količinu koja je iziskivala dolazak iz N. u O. radi počinjenja kaznenog djela, odlazak po nož u stan opt. D. F., način ulaska u kuću, činjenicu da su oštećenici osobe starije životne dobi, da se nisu maskirali iskazujući pri tome i nebrigu da li će ih oštećenici uopće prepoznati, sigurni u sebe i svoje postupke.

Takve otegotne i olakotne okolnosti po stanovištu ovog drugostupanjskog suda posve su primjerene kaznama zatvora koje je za pojedino kazneno djelo optuženicima utvrdio prvostupanjski sud kao i jedinstvenoj kazni zatvora u trajanju od po četiri godine za svakoga.

I po uvjerenju ovog drugostupanjskog upravo jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od četiri godine, za ove inače neosuđivane optuženike, bit će u cijelosti ostvarena svrha kažnjavanja, te će ova kazna u sebi odražavati načelo pravednosti kažnjavanja počinitelja ovako teških kaznenih djela.

Pritom se neosnovano u žalbi opt. D. F. tvrdi da je njegov doprinos počinjenju djela manji, jer iako on nije držao nož, valja imati na umu da je on stariji.

Pravilno je prvostupanjski sud optuženicima uračunao pritvor te odlučio o troškovima postupka u kom smislu nema ničije žalbe.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st.1. toč. 1. i 2. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio kakovu bitnu povredu odredaba kaznenog postupak na koje je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti, a niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon. Slijedom izloženog valjalo je temeljem odredbe čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 10. travnja 2013.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

I Kž 191/13-4

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.