Croatian Supreme Court increased robbery sentence from two to three years due to recidivism and lack of mitigation.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia rejected the defendant's appeal for a lighter sentence while accepting the prosecutor's request to increase the term. The defendant argued for leniency based on partial restitution and reduced culpability, but the court found these factors insufficient given his status as a repeat offender. Consequently, the court applied the statutory mitigation clause only to the prior sentence and imposed a new three-year prison term for robbery.
Legislator headnote
AI generatedČl. 218 st. 1 i 2 KZ; Čl. 57 KZ: The court must apply mitigation clauses only when statutory conditions are met; repeated offenses against property by a recidivist demonstrate a lack of deterrence, justifying a harsher sentence without mitigation.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 939/06-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Lidije Grubić Radaković i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. K., zbog kaznenog djela iz čl. 218 st. 1 i 2 KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 25. rujna 2006. godine, broj K-30/06, u sjednici održanoj dana 25. rujna 2007. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,
p r e s u d i o je:
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se opt. A. K., za kazneno djelo razbojništva iz čl. 218 st. 1 i 2 KZ, za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 218 st. 2 KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju mu se, temeljem čl. 63 st. 1 KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 18. veljače 2003. godine pa do 14. ožujka 2003. godine.
II. Odbija se žalba opt. A. K. kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda prvostupanjskog suda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom, opt. A. K. proglašen je krivim da je na način opisan u izreci presude počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 218 st. 1 i 2 Kaznenog zakona (''Narodne novine'', broj 110/97, 27/98, 129/00 i 51/01, u daljnjem tekstu: KZ), za koje kazneno djelo je temeljem tih zakonskih propisa i uz primjenu odredbi o ublažavanju osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. veljače 2003. godine pa do 14. ožujka 2003. godine.
Temeljem čl. 80 KZ od optuženika je trajno oduzet jedan nož veličine 30 cm, a temeljem čl. 76 KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od alkohola,
I Kž 939/06-3
koja će se provoditi u ustanovi izvršenja kazne zatvora, a može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, ali ne dulje od tri godine.
Temeljem čl. 122 st. 4 Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine, broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP) optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.
Protiv te presude, zbog odluke o kaznenim sankcijama, žali se državni odvjetnik s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.
Žali se i opt. A. K., po branitelju S. D., odvjetniku u O., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, odnosno da se ista preinači na način da mu se izrekne blaža kazna.
Na žalbe nisu podneseni odgovori.
Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pisanom očitovanju od 15. siječnja 2007. godine, broj KŽ-DO-2248/06, kao i usmeno na sjednici vijeća, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika prihvati i presuda preinači izricanjem adekvatne strože kazne.
Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.
Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik polemizirajući s razlozima pobijane presude, ne prihvaća stajalište suda prvog stupnja da su se u njegovom ponašanju, opisanom u izreci presude, ostvarila obilježja kaznenog djela razbojništva, već smatra da je, s obzirom na sve utvrđene okolnosti, jedini pravilan zaključak da se radi o kaznenom djelu krađe iz čl. 216 st. 1 KZ, jer da je jedino nesporno da je on od oštećenika otuđio vino i novac.
Nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi kako nije dokazano da je pri izvršenju inkriminiranog mu kaznenog djela uporabio silu i prijetnju uz uporabu noža. Naime, kroz cijeli tijek postupka oštećenik je okolnosno, dosljedno, jasno i precizno iskazivao o inkriminiranim događajima i ponašanju optuženika, te mu je sud prvog stupnja opravdano poklonio vjeru.
Iz iskaza oštećenika nedvojbeno slijedi da je optuženik uporabom opasnog oružja – noža duljine oštrice 30 cm, čiju je oštricu, tražeći da mu preda sav novac koji ima, optuženik cijelo vrijeme držao okrenutu prema oštećeniku, te zabijanjem toga noža u bure u podrumu, uz istodobno oduzimanje dva kanistra vina, neprijeporno izrazio prijetnju neposrednog napada na oštećenikov život i tijelo. Također, iz iskaza oštećenika jasno slijedi da je optuženik slijedećeg dana, u cilju oduzimanja novca, uporabio fizičku silu i to na način da ga je uhvatio za vrat, počeo ga gušiti, te ga držeći jednom rukom u predjelu ramena a drugom u predjelu vrata silom odvukao u kuću, nakon čega ga je gurnuo na krevet, pretražio džepove i oduzeo mu sav novac iz novčanika. Time su se u ponašanju optuženika u cijelosti ostvarili svi elementi bića kaznenog djela razbojništva, jer su sila odnosno prijetnja koje je optuženik
I Kž 939/06-3
kritičnih zgoda upotrijebio prethodile oduzimanju pokretnih stvari, tj. bile su, u namjeri protupravnog prisvajanja oduzetih stvari, primijenjene kao sredstvo radi oduzimanja tih stvari.
Osnovano sud nije prihvatio obranu optuženika, kojom je on za prvi događaj tvrdio da je nož držao u džepu sve do dolaska u podrum, kada mu je isti, uslijed pada zbog alkoholiziranosti u kojoj se nalazio, ispao iz džepa, te da je namjeravao oštećeniku platiti vino koje mu je otuđio, kao ni obranu kojom je optuženik negirao primjenu bilo kakve sile prema oštećeniku, tvrdeći da je tražio od oštećenika da mu posudi 200,00 kuna, pa kada je to ovaj odbio da se razljutio i uzeo mu novčanik bez primjene bilo kakve sile. Takva obrana optuženika nije životno uvjerljiva ni logična, nije ničime potvrđena i suprotna je rezultatima dokaznog postupka.
Potpuno neosnovano se žalbom dovodi u pitanje iskaz oštećenika, jer te žalbene tvrdnje nemaju nikakvog uporišta u spisu.
Stoga, suprotno stajalištu žalitelja, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, sve to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i ocijenio. Za svoje činjenične zaključke sud je iznio valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.
Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Optuženik u uvodu žalbe ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ali ovu osnovu pobliže ne obrazlaže, već je očito presudu pobija zbog tzv. posredne povrede kaznenog zakona. On naime smatra da je predmetno kazneno djelo trebalo kvalificirati kao produljeno kazneno djelo krađe iz čl. 216 st. 1 KZ, a za što su, po njemu, bile ispunjene sve zakonske pretpostavke. Žalitelj, dakle, ne osporava da je kazneni zakon pravilno primijenjen na ono činjenično stanje koje je opisano u izreci presude, a prosudba o tome postoji li ova povreda može se donijeti samo u odnosu na to činjenično stanje, a ne na ono stanje kakvo bi trebalo biti utvrđeno prema ocjeni žalitelja.
No, kako ovaj sud drugog stupnja na povredu kaznenog zakona pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 379 st. 1 toč. 2 ZKP, to je razmatrana i ova žalbena osnova, pri čemu nije nađeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.
Državni odvjetnik u žalbi smatra da utvrđene olakotne okolnosti nisu takvog intenziteta i značaja da bi opravdavale primjenu odredbi o ublažavanju kazne. Ističe da je optuženik pravomoćno osuđivan zbog imovinskih delikata, te da je u izvršenju ovog kaznenog djela iskazao naročitu drskost i upornost i to prema starijoj i nemoćnoj osobi.
Optuženik u svojoj žalbi zbog odluke o kazni navodi da je kazna prestroga s obzirom na način izvršenja djela, te štetne posljedice. Ističe da je bio smanjeno ubrojiv, da je oštećeniku vraćen jedan cijeli kanistar vina i pola drugog, te 550,00 kuna, a da za preostali novčani iznos oštećenik ne postavlja imovinsko pravni zahtjev, što sve, po njemu, opravdava blaže kažnjavanje.
I Kž 939/06-3
Upravo sve okolnosti koje optuženik ističe u svojoj žalbi, cijenio je u dovoljnoj mjeri sud prvog stupnja prilikom odmjeravanja kazne, pa se dakle u žalbi optuženika ne iznose se nikakve nove okolnosti koje nisu bile predmet ocjene suda prvog stupnja i iste su u dostatnoj mjeri vrednovane. Čak što više, te su okolnosti i precijenjene, pa opravdano državni odvjetnik ističe da prilikom odmjeravanja kazne nije bilo uvjeta za primjenu instituta ublažavanja kazne iz čl. 57 KZ.
Naime, optuženik je višestruki specijalni povratnik (do sada je dva puta pravomoćno osuđivan, i to jednom zbog kaznenog djela teške krađe, a drugi puta zbog kaznenih djela teške krađe, krađe i razbojništva), pa je unatoč tome ponovno nastavio sa činjenjem kaznenih djela protiv imovine. Stoga je očito da ranije izrečene sankcije nisu polučile svrhu kažnjavanja, te da optuženik i dalje, kontinuirano, sada već kroz dulje vremensko razdoblje, čini kaznena djela protiv imovine, pri čemu se mora naglasiti da je u izvršenju ovog kaznenog djela iskazao veći stupanj upornosti i drskosti, što sve sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio, primjenjujući institut ublažavanja kazne.
Iz navedenih razloga, kao i razloga pojačane društvene opasnosti kaznenog djela razbojništva, koje je u porastu, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, optuženika je, bez primjene odredbi o ublažavanju kazne, trebalo osuditi na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, koja je primjerena težini djela, svim okolnostima pod kojima je djelo počinjeno i dostatna za ostvarenje svih vidova zakonske svrhe kažnjavanja. U navedenu kaznu, temeljem čl. 63 st. 1 KZ, optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. veljače 2003. godine pa do 14. ožujka 2003. godine.
Stoga, prihvaćena je žalba državnog odvjetnika, dok žalba optuženika nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu čl. 379 ZKP, ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka ili povrede kaznenog zakona na štetu optuženika.
Slijedom svega naprijed navedenog, trebalo je temeljem čl. 390 st. 1 ZKP i čl. 387 ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 25. rujna 2007. godine
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Gordana Korotaj, v.r.
Ana Garačić, v.r.