I Kž-385/2004-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 385/04-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Marijana Svedrovića i Ranka Marijana, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. M., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ- a i dr., odlučujući o žalbama podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. veljače 2004. godine, broj: K-103/02, u sjednici održanoj dana 2. studenog 2006. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e:

I. Uvaža se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kaznenoj sankciji, te se opt. I. M., zbog kaznenog djela silovanja u pokušaju, iz čl. 188. st. 1. u vezi čl. 33. st. 1. KZ-a, zbog kojeg je oglašen krivim, po čl. 188. st. 1. KZ-a, u vezi čl. 33. st. 1. primjenom čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ-a, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci.

II. Odbija se žalba opt. I. M. kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. I. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. u vezi čl. 33. st. 1. KZ-a, činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude, te mu je zbog tog kaznenog djela, po čl. 188. st. 1. u vezi čl. 33. st. 1. KZ-a, a primjenom čl. 57. st. 1. i l. 67. st. 1. KZ-a,

2. b) KZ-a, izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a po č primijenjena uvjetna osuda, sa rokom kušnje u trajanju od dvije godine.

Po čl. 122. st. 1. ZKP opt. I. M. naloženo je plaćanje troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. ZKP, u ukupnom iznosu od 2.976,00 kn.

I Kž 385/04-5

Protiv te presude žalbe su podnijeli: opt. I. M., po branitelju M. U., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje; državni odvjetnik, zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kaznenoj sankciji na način da se opt. I. M. osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Po čl. 373. st. 1. ZKP, predmet je proslijeđen državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici vijeća uredno je izvješćen branitelj opt. I. M., M. U., odvjetnik iz Z., koji na sjednicu vijeća nije pristupio, tako da je ista održana u njegovoj odsutnosti (čl. 374. st. 4. ZKP), dok je sjednici vijeća prisustvovao zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel.

Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika osnovana.

Na žalbu opt. I. M.

Prije svega, iako žalitelj u žalbi ističe da se žali i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, tj. da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, iz obrazloženja žalbe nedvojbeno proizlazi da se žalitelj žali isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji.

Naime, prema žalitelju, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je pogrešno zaključio da je pokušaj silovanja ošt. D. R. bio nasilan, pogrešno je ocijenio kvalitetu obrane ošt. D. R., a i izvedenih dokaza u ovom kaznenom postupku prvostupanjski sud trebao je zaključiti da ošt. D. R. „želi spolni odnos“ sa opt. I. M., a zašto je ošt. D. R. „naprasno izmijenila svoju odluku“, to prema žalitelju, nije razjašnjeno pred sudom, a osim toga, prema žalitelju, cjelokupno postupanje opt. I. M. potrebno je sagledati kroz primjenu instituta dragovoljnog odustanka iz čl. 34. KZ.

Suprotno tvrdnjama iz žalbe, prvostupanjski sud nije pogrešno utvrdio činjenično stanje jer iz iskaza ošt. D. R. nedvojbeno proizlazi da je opt. I. M. namjerno započeo ali nije dovršio da ošt. D. R. uporabom sile prisili na spolni odnošaj – i time ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. u vezi čl. 33. st. 1. KZ.

Opis primjene sile od strane opt. I. M., kako bi skršio otpor ošt. D. R., potvrđuju i tjelesne ozljede na tijelu opt. I. M., dok iz iskaza vještaka dr. D. S. nedvojbeno proizlazi da je ošt. D. R. „otežano hodala, povraćala, da joj se maglilo pred očima i da je po tijelu i udovima trpjela bolove“ (str. 6. pobijane presude).

Isto tako, nije u pravu žalitelj kada ukazuje u žalbi na nužnost primjene pravnog instituta dragovoljnog odustanka iz čl. 34. KZ, jer da je opt. I. M. odustao od kažnjivog pokušaja kaznenog djela silovanja jer je dragovoljno prekinuo započeto počinjenje kaznenog

I Kž 385/04-5

djela iako je bio svjestan da je prema svim okolnostima radnju počinjenja kaznenog djela mogao nastaviti. Prema mišljenju ovog Vrhovnog suda ne radi se o dobrovoljnom odustanku, u smislu odredbe čl. 34. KZ, jer dobrovoljni odustanak od dovršenja kaznenog djela jest samo onaj dragovoljni odustanak koji se temelji na autonomnoj odluci optuženika, tj. na odluci koju je počinitelj donio na temelju slobodnog samoodređenja, a da na nju nije bio prisiljen vanjskim okolnostima, odluka o odustajanju ne smije proizaći i zapreka koje su opt. prisilile da odustane od djela. Stoga nema dobrovoljnog odustanka kada počinitelj kaznenog djela silovanja odustaje od dovršenja tog kaznenog djela zbog uporenog otpora žrtve, te vanjskih okolnosti koje utječu na njegovu odluku. Time što je ošt. D. R. pružala snažan otpor opt. I. M. (otimala se, vrištala, grizla i tukla optuženika, koliko je to mogla…) i pobjegla iz stana, ne može se govoriti o autonomnoj odluci opt. I. M. da odustaje od počinjenja kaznenog djela, a to znači da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za primjenu pravne ustanove iz čl. 34. KZ.

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud osudio opt. I. M. na prestrogu kaznenu sankciju. Upravo suprotno, prvostupanjski sud je opt. I. M. osudio na preblagu a time neadekvatnu kaznenu sankciju, kako je to obrazloženo povodom žalbe državnog odvjetnika, a na koje razloge se upućuje žalitelj.

Na žalbu državnog odvjetnika

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud osudio opt. I. M. na neadekvatnu kaznu sankciju.

Prema odredbi čl. 67. st. 2. KZ sud može prema počinitelju kaznenog djela primijeniti uvjetnu osudu kada ocijeni da se i bez izvršenja kazne može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja, posebno voditi računa o odnosu počinitelja i žrtve.

Prvostupanjski sud pogrešno je ocijenio upravo taj odnos, jer ocjena doprinosa ošt. D. R. počinjenju kaznenog djela nije prihvatljiva za ovaj Vrhovni sud, jer time što je ošt. D. R. na prijevaran način dovedena u stan opt. I. M., time ona ni na koji način nije doprinijela počinjenju kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ (pa niti pokušaja tog kaznenog djela), kako to pogrešno utvrđuje prvostupanjski sud, a istovremeno procjenjivanje i precjenjivanje „korektnog držanja opt. I. M. pred sudom“ također nije prihvatljivo za ovaj Vrhovni sud, tim više što sadržaj takve „korektnosti“ nije ni obrazložen.

Kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci ostvariti će se svrhe kažnjavanja iz čl. 50. KZ, pri čemu je ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, cijenio sve okolnosti navedena na str. 9. pobijane presude, s time da se tek osudom na kaznu zatvora mogu ostvariti svi preventivni ciljevi kažnjavanja propisani u zakonu.

Kako su razlozi žalbe državnog odvjetnika osnovani, a razlozi žalbe opt. I. M. nisu osnovani, te kako ispitivanjem pobijane presude nisu uočene povrede na koje ovaj Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 387. i čl. 390. ZKP, trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. studenog 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.

I Kž 385/04-5