Gzz-52/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 52/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, te Veseljka Šeparovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. S. iz T., koga zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik iz P., protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstvo unutarnjih poslova, PU istarska, koju zastupa Javno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, radi zaštite zbog nezakonite radnje, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 4. rujna 1995. br. Gt-391/95 protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 16. siječnja 1995. godine br. Gž-16/95 i presude Općinskog suda u Puli od 1. prosinca 1994. godine br. P-2674/94, u sjednici održanoj dana 18. prosinca 1997. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti, ukidaju se presuda Županijskog suda u Puli od 16. 1. 1995. br. Gž-16/95 i presuda Općinskog suda u Puli od 1. 12. 1994. br. P-2674/94 te tužba odbacuje kao nedopuštena.

Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.270,00 kn.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku, da tužitelju preda u posjed osobno vozilo marke "VW" tip "Golf GTI", reg. oznake ………….., prometnu dozvolu br. …….. i knjižicu vozila u roku od tri dana te da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 7.580,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske pravovremeno je podignuo zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se nakon ukidanja nižestupanjskih odluka tužba odbaci.

Na dostavljeni primjerak zahtjeva za zaštitu zakonitosti nije odgovorila ni jedna stranka.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti valjalo je prihvatiti.

U konkretnom slučaju tužitelj ističe da su mu djelatnici Policijske postaje P. dana 3. 2. 1994. godine privremeno oduzeli uvodno spomenuto osobno vozilo navodeći kao razlog postojanje osnovane sumnje, da je to vozilo predmet kaznenog djela. Kako do podizanja tužbe nije pokrenut

nikakav postupak u svezi kaznenog djela predmetom kojeg bi bilo sporno vozilo, niti se u svezi s njim vodi neki drugi postupak to tužitelj smatra, da tuženik privremeno oduzeto vozilo zadržava bez valjanog pravnog osnova te traži pravnu zaštitu u pravcu obvezivanja tuženika, da tužitelju preda u posjed spomenuto vozilo sa pripadajućim dokumentima koji su zahtjev niži sudovi prihvatili.

Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari odabrao pravni put predviđen u odredbi čl. 67. Zakona o upravnim sporovima ("NN" br. 53/91 i 9/92 - u daljnjem tekstu: ZUS). Navedenim člankom je propisano: "Postupak za zaštitu Ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina u koliko je takva sloboda ili pravo povrijeđeno nezakonitom radnjom službene osobe u tijelima državne vlasti ili ovlaštene osobe u poduzećima i drugim pravnim osobama, ako nije osigurana druga sudska zaštita, pokreće se tužbom zbog nezakonite radnje".

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti se ističe, da tužitelj ima drugi pravni put kojim bi došao u posjed kupljenog automobila, pa da su se niži sudovi trebali oglasiti nenadležnim i tužbu tužitelja odbaciti temeljem odredbe čl. 16. st. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

Ovaj Vrhovni sud smatra, da je pravilno pravno shvaćanje iznijeto u zahtjevu za zaštitu zakonitosti o tome, da za dopuštenost pravne zaštite po čl. 67. ZUS-a trebaju biti kumulativno ispunjene u toj odredbi navedene pretpostavke i to:

1) da je povrijeđeno jedno od Ustavom zajamčenih prava i sloboda čovjeka i građanina; 2) da je to pravo povrijeđeno nezakonitom radnjom službene osobe u tijelima državne vlasti ili ovlaštene osobe u poduzećima i drugim pravnim osobama;

3) da nije osigurana druga sudska zaštita.

U konkretnom slučaju po nalaženju ovog Vrhovnog suda tužitelj ima drugu sudsku zaštitu, a to je redovni parnični postupak u smislu odredbe čl. 1. ZPP. Naime, radi se o imovinskom sporu u kojem vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik stvari koji nije u posjedu stvari može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari (čl. 37. i 41. ranijeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, odnosno sada čl. 161, 162. i 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - "NN" br. 91/96).

Kako dakle po nalaženju ovog Vrhovnog suda nedostaje procesna pretpostavka za traženje sudske zaštite po čl. 67. ZUP-a navedena gore pod toč. 3., jer tužitelj ima osiguranu drugu sudsku zaštitu, to su niži sudovi pogrešno postupili, kad su ovu pravnu stvar rješavali primjenom odredbe čl. 67. ZUP-a, budući da zbog navedenog stanja stvari tužbu treba odbaciti kako se to pravilno ističe u zahtjevu za zaštitu zakonitosti prihvaćanjem kojeg je valjalo odlučiti kao u izreci (čl. 408. u svezi čl. 394. st. 2. ZPP).

Tuženiku je s obzirom na uspjeh u postupku dosuđen parnični trošak u dijelu u kojem je stavio određeni zahtjev za njegovu naknadu (l. 24. spisa), a pozivom na odredbu čl. 166. st. 2. ZPP.

Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 18. prosinca 1997. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.