Uzz-17/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Uzz 17/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr.sc. Lucije Čimić i Željka Glušića, kao članova vijeća, u upravnom sporu tužitelja D. N. iz V., zastupanog po punomoćniku S. Ž. iz V., protiv rješenja tuženog Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo Republike Hrvatske – Uprave za obnovu Klasa: UP/II-361-01/00-01/314, Ur.broj: 516-04/01-02-2 od 29. studenoga 2002., radi obnove kuće, odlučujući o zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 15. studenoga 2004., br. UZ-DO-51/04, protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske od 28. travnja 2004., br. Us 11119/2002, kojom je uvažena tužba i poništeno je navedeno rješenje Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo Republike Hrvatske, u sjednici održanoj dana 26. rujna 2007.,

p r e s u d i o j e:

Uvažava se zahtjev za zaštitu zakonitosti i preinačuje presuda Upravnog suda Republike Hrvatske od 28. travnja 2004., br. Us 11119/2002-8 i sudi:

Odbija se tužba D. N. kao neosnovana.

Obrazloženje

Navedenom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske uvažena je tužba D. N. iz V. i poništeno je rješenje Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo Republike Hrvatske, Uprave za obnovu, Klasa: UP/II-361-01/00-01/314 Ur.broj 516-04/01-02-2 od 29. studenoga 2002. kojim rješenjem je odbijena žalba D. N. izjavljena protiv rješenja Ureda za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Županije karlovačke, Klasa: UP/I-361-01/98-01/776, Ur.broj: 2133-04-04/05-00-03 od 4. rujna 2000. kao neosnovana.

Protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se pobijana presuda preinači. U zahtjevu se navodi da je presudom Upravnog suda povrijeđen Zakon o obnovi ("Narodne novine", broj 24/96., 54/96., 87/96. i 57/00.), koji je u svojim odredbama čl. 4. i čl. 5. st. 5. postavio ograničenja vlasnicima stambenih zgrada u ostvarivanju njihovih prava na obnovu u ratu uništenih stambenih zgrada, želeći to pravo omogućiti prvenstveno onim vlasnicima koji su prije početka ratnih operacija stalno prebivali u tim objektima.

Na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije odgovoreno.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Prema odredbi čl. 49. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91., 9/92. i 77/92. – dalje: ZUS) Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o zahtjev za zaštitu zakonitosti ispituje pobijanu odluku samo u granicama razloga navedenih u zahtjevu zbog kojih se odluka pobija.

U upravnom postupku je utvrđeno, da je tužitelj D. N. vlasnik obiteljske kuće u V., koja je uništena u ratu početkom kolovoza 1995. Od 1963. je na privremenom radu u Njemačkoj, a supruga od 1964. Kuću su gradili, kako bi u njoj živjeli po odlasku u mirovinu. Za vrijeme gradnje i do početka ratnih operacija dolazili su iz Njemačke u kuću vikendima i u svako slobodno vrijeme. Nemaju njemačko državljanstvo niti bilo što u vlasništvu u Njemačkoj. Imaju prijavljeno prebivalište u … od 15. kolovoza 1990.

Na ovako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjsko i drugostupanjsko upravo tijelo odbilo je zahtjev za utvrđenje prava na obnovu navedene kuće iz razloga što podnositelj zahtjeva i članovi njegove obitelji nisu u kući prebivali, jer su od 1963., odnosno 1964. bili na privremenom radu u inozemstvu, a prijava prebivališta ne znači nužno i prebivanje u obiteljskoj kući.

Protiv drugostupanjskog upravnog akta D. N. pokrenuo je upravni spor, pa je Upravni sud Republike Hrvatske uvažio njegovu tužbu i poništio navedeno rješenje Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo Republike Hrvatske – Uprave za obnovu iz razloga, da okolnost što se tužitelj s obitelji nalazi na privremenom radu u inozemstvu nije sama za sebe dovoljna za zaključak da takav način korištenja nekretnine ne predstavlja prebivanje kakvo imaju u vidu odredbe Zakona o obnovi, s time da tuženo drugostupanjsko tijelo donese novo rješenje pridržavajući se pravnog shvaćanja Upravnog suda Republike Hrvatske.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti osnovano se navodi, da ovakovo pravno stanovište, kojim se zapravo dovodi u sumnju pravilno činjenično utvrđenje, nije argumentirano, kad tužitelj niti ne osporava da je u kuću dolazio samo povremeno za vrijeme godišnjeg odmora i u slobodno vrijeme, jer prebiva, radi i kontinuirano živi u SR Njemačkoj od 1963.

Pravilno je pravno tumačenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, da je cjelokupna stilizacija Zakona o obnovi takova, da se obnova ne odnosi na kuće koje su vlasnici povremeno koristili, jer bi onda bilo bitno samo pravo vlasništva, a zakon je vlasnicima u pogledu obnove postavio određena ograničenja, između ostalih zahtijevajući da su prije ratnih operacija s obitelji prebivali u uništenoj kući.

Tužitelj se u tužbi pozivao na primjenu obvezatnog Naputka Vlade Republike Hrvatske o načinu i postupku ostvarivanja prava na obnovu i stambeno zbrinjavanje određenih osoba ("Narodne novine", broj 159/98. – dalje: Naputak) i to na odredbu čl. 1. st. 2. tog Naputka koji glasi: „Cilj obnove su svi stambeni objekti uništeni ili oštećeni do 15. siječnja 1998., smješteni na području mjesta povratka.“.

Međutim, taj Naputak u čl. 1. st. 3. upućuje na postupak i način ostvarivanja prava na obnovu, primjenom odredbi Zakona o obnovi.

Odredba čl. 4. Zakona o obnovi glasi: „Pravo na obnovu pod uvjetima iz ovog Zakona imaju vlasnici, odnosno suvlasnici u ratu uništenih ili oštećenih stambenih zgrada te zaštićeni najmoprimci u stanovima u tim zgradama kao i vlasnici drugih uništenih ili oštećenih materijalnih dobara, koji su državljani Republike Hrvatske te osobe koje su 1991. imale prebivalište u Republici Hrvatskoj (dalje u tekstu: korisnici prava na obnovu).“. Međutim, iz slijedeće odredbe čl. 5. st. 1. toč. 3. Zakona o obnovi proizlazi da navedeni vlasnici stambenih zgrada, koji su imali prebivalište u Republici Hrvatskoj, mogu ostvariti pravo iz čl. 4. tog Zakona na obnovu stambene zgrade ako su s obitelji prebivali u zgradi do početka ratnih operacija na tom području, a u odnosu na druga uništena materijalna dobra, ako su ta dobra koristili.

Dakle, prema stilizaciji odredaba Zakona o obnovi samo vlasništvo na stambenoj zgradi i prijava prebivališta u Republici Hrvatskoj nije dovoljno za ostvarenje prava na obnovu, ako vlasnik stambene zgrade s obitelji nije do početka ratnih operacija u toj stambenoj zgradi faktički i prebivao, što znači da je u tom mjestu živio i bio stalno nastanjen. Kako je u upravnom postupku utvrđeno, da je tužitelj s obitelji do početka ratnih operacija stalno živio i radio u SR Njemačkoj, nije ispunjavao propisane uvjete iz čl. 5. st. 1. toč. 3. Zakona o obnovi za obnovu predmetne obiteljske kuće.

Zbog toga je valjalo uvažiti zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i preinačiti pobijanu presudu Upravnog suda Republike Hrvatske, te odbiti tužbu kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 50. st. 2. ZUS-a.

U Zagrebu, 26. rujna 2007.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.