Legislator Case Law & Legislation
Rev-1852/2013-2 AI generated

Croatian Supreme Court quashes lower court judgment on promissory note statute of limitations and remands case.

Case Number Rev-1852/2013-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia accepted the second defendant's appeal against a lower court judgment ordering solidary payment on a promissory note. The lower courts failed to determine whether the note was a 'blank' or 'endorsed' note, leaving the statute of limitations calculation incomplete. Consequently, the Supreme Court quashed the lower judgments and remanded the case to the first instance court to ascertain the note's type and the exact expiration date of the underlying claim.

Legislator headnote

AI generated

čl. 382. st. 1. ZPP; čl. 392.a st. 1. ZPP; čl. 78. st. 2. ZM: When lower courts fail to determine the type of promissory note (blank vs. endorsed) regarding the statute of limitations, the judgment is quashed and the case remanded for factual clarification.

Keywords

AI generated
promissory note statute of limitations blank promissory note endorsed promissory note solidary payment obligation remand for factual clarification Croatian Civil Procedure Law Zakon o mjenicama

Cited Legislation

AI generated
čl. 382. st. 1. ZPP
čl. 385 ZPP-a
Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08; 57/11; 148/11; 25/13; 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 385 ZPP-a.
čl. 392.a st. 1. ZPP-a
Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl.
čl. 78. st. 2. ZM
Mjenično pravni zahtjevi imatelja mjenice protiv indosanta i trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se na mjenici nalazi odredba „bez troškova“ onda od dospjelosti (čl. 78. st. 2. ZM).
čl. 166. st. 3. ZPP-a
Temeljem čl. 166. st. 3. ZPP-a odluka o troškovima revizijskog postupka ostavljena je za konačnu odluku.
čl. 395. st. 2. ZPP-a
Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a.

Cited Case Law

AI generated
Rev-760/04
Croatian Supreme Court allows partial revision of appeal based on statute of limitations and bill of exchange validity rules.
Rev-x-329/11
Stoga je odlučno kada je dospjelo potraživanje iz osnovnog posla - ugovora o kreditu, odnosno kada je dospjela posljednja mjesečna rata kredita, neovisno od toga koji je dan dospijeća „nezakonito“ naveden na mjenici, neovisno o tome što je mjenica protestirana sljedeći dan (tako u Rev- 760/04, Rev-x-329/11).

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1852/2013-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Renate Šantek, članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Kutini, Građansko-upravni odjel, protiv I. tuženika M. B. iz R., kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik iz K., II. tuženika I. V. iz J., U., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva K. & K. iz K. i III. tuženika Z. G. iz R., radi isplate, odlučujući o reviziji II. tuženika I. V. protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1330/2012 od 5. travnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj poslovni broj Povrv-273/11-7 od 8. ožujka 2012., u sjednici održanoj 23. listopada 2018.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija II. tuženika I. V. te se u odnosu na njega ukidaju presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1330/2012 od 5. travnja 2013. i presuda Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj poslovni broj Povrv-273/11-7 od 8. ožujka 2012. i predmet u odnosu na tog tuženika vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Trošak revizijskog postupka II. tuženika ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženicima M. B., I. V. i Z. G. da tužiteljici Republici Hrvatskoj solidarno isplate 473.102,84 kn sa zakonskom zateznom kamatom preciznije navedenom u pobijanoj presudi počevši od 19. travnja 2011. pa do isplate te da joj nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 22.547,60 kn, u roku od 15 dana.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda, a odbijen je zahtjev drugotuženika za nadoknadu troškova žalbe.

Protiv drugostupanjske presude drugotuženik I. V. podnio je reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08; 57/11; 148/11; 25/13; 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 385 ZPP-a. Predlaže preinačenje pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije, a podredno predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz obvezivanje tužiteljice da tom tuženiku nadoknadi ranije zatraženi troškove parničnog postupka uvećane za trošak sastava revizije.

U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava osnovanost revizijskih navoda, predlaže odbijanje podnesene revizije i traži troškove sastava revizije.

Revizija je osnovana.

Predmet postupka je zahtjev tužiteljice da joj tuženici solidarno plate 469.239,84 kn, (kao glavni dužnik, odnosno kao jamci) po potpisanoj mjenici.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.(čl. 386. ZPP-a).

Nižestupanjski sudovi nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuju:

- da su tuženici 20. lipnja 1998. potpisali trasiranu mjenicu na iznos od 469.239, 84 kn radi osiguranja naplate kredita koji je digao prvotuženik kod Ž. b. d.d.,

- da mjenična obveza, prema, na mjenici naznačenom danu dospijeća, dospijeva na naplatu od 18. travnja 2011.,

- da je mjenica protestirana 19. travnja 2011.,

- da je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnesen javnom bilježniku 16. lipnja 2011.

Cijeneći da je predmetna mjenica dospjela za naplatu 18. travnja 2011. nižestupanjski sudovi, odlučujući o prigovoru zastare, izražavaju stajalište prema kojem je održan rok za podnošenje mjenice na naplatu, odnosno da mjeničnopravni zahtjev tužiteljice nije zastario u smislu odredbe čl. 37. i čl. 78. st. 1. i st. 2. Zakona o mjenici („Narodne novine“, broj 74/94 i 92/10 – dalje: ZM).

Pozivajući se na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 451. st. 3. ZPP-a tuženik u reviziji navodi da sudovi nisu postupili sukladno odredbama u Glavi XXIX ZPP-a koje reguliraju izdavanje platnog naloga i koje propisuju postupak povodom prigovora protiv platnog naloga. Tvrdeći da u tom dijelu pobijana presuda nema razloga smatra da je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Bez obzira što je predmetni postupak započeo prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a nakon što je izdano rješenje o ovrsi kojim je naloženo tuženicima da namire dug tužiteljici, a nakon toga ukinuo u dijelu u kojem je određena ovrha i taj postupak nastavio po pravilima parničnog postupka time nije došlo do navedene povrede.

Naime, prema odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a u odluci o glavnoj stvari sud će odlučiti održava li na snazi u cijelosti ili djelomično platni nalog ili ga ukida.

Prema ocjeni ovog suda, pogrešno postupanje nižestupanjskih sudova nema značaj bitnih povreda odredbi parničnog postupka na koje se poziva revident, jer su pravni učinci presude kojom se nalaže platiti određeni iznos u bitnom jednaki učincima koje ima i odluka suda kojom se održava na snazi platni nalog identičnog sadržaja kao i kondemnatorna presuda.

Stoga propuštanje postupanja sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a nema značaj relativno bitne povrede odredbi parničnog postupka, koja u konkretnom slučaju nije rezultirala nezakonitom presudom niti značaj bitne povrede odredbi parničnog postupka na koju se poziva revident.

U revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno je li došlo do zastare tražbine tužiteljice i o kojoj se vrsti mjenice radi.

U odnosu na zastaru tuženik u reviziji navodi da je izneseno stajalište nižestupanjskih sudova u odnosu na pitanje zastare u protivnosti sa stajalištem ovog suda izraženim u odluci broj Rev-760/04 od 30. studenoga 2011. i Rev-x-329/11. Smatra da je tužiteljica zloupotrijebila svoja prava iz predane joj bjanko mjenice kada je istu popunila protivno mjeničnom očitovanju II. tuženika i sporazumu stranaka. Navodi da je predmetnu mjenicu izdao 22. lipnja 1998., da je podnijeta na naplatu 18. travnja 2011., a predana na protest idućeg dana, da je na popunjenoj bjanko mjenici kao dan dospijeća označen 18. travnja 2011. i da je time predmetna mjenica popunjena protivno njegovu mjeničnom očitovanju, da je prema sporazumu stranaka kao dan dospjelosti trebalo navesti 12. prosinca 2004., a ne 18. travnja 2011., jer je u Ugovoru o dugoročnom kreditu zaključenom 23. prosinca 1997. ugovoreno da će ovdje I. tuženik M. B., kao korisnik kredita-glavni dužnik otplatu kredita vršiti u 11 jednakih polugodišnjih rata s time da prva rata dospijeva 24 mjeseca od dana zaključenja Okvirnog ugovora (12. prosinca 1997.), a svakih narednih 6 mjeseci nakon dospijeća prethodne rate, pa kako I. tuženik kao korisnik kredita nije platio niti prvu ugovorenu ratu kredita, ona je dospjela 23. prosinca 1997. (24 mjeseca od zaključenja ugovora o kreditu - 12. prosinca 1999.), a da je cjelokupni dug po dugoročnom kreditu dospio na naplatu 12. prosinca 2004. i da je to dan kada je najkasnije tužiteljica, kao imateljica mjenice, trebala istu podnijeti na naplatu, te nakon toga u roku od 2 radna dana podići protest kako bi zadržala svoja prava iz mjenice u odnosu na drugo tuženika kao mjeničnog dužnika. Navodi da je odredba mjeničnog očitovanja po kojoj je imatelj mjenice ovlašten sam ispuniti bjanko mjenicu tako da odredi dan dospjelosti po svojoj volji ništava sukladno čl. 32. ZM. Smatra da bi se omogućavanjem imatelju mjenice da dan dospjelosti odredi kada hoće, izbjegla primjena odredbe čl. 78. ZM koja govori o zastarijevanju mjenično pravnih zahtjeva. Stajalište nižestupanjskih sudova da nije od značaja je li nastupila zastara tražbine iz osnovnog pravnog posla, smatra pogrešnim. Zaključno smatra da o navedenom pobijana presuda uopće ne sadrži razloge pa da se u tom dijelu ne može ispitati i da je time počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Osnovano revident ukazuje na pogrešan pravni pristup nižestupanjskih sudova pri odlučivanju o istaknutom prigovoru zastare jer su pošli od pogrešne pretpostavke da nije od značaja okolnost je li nastupila zastara tražbine iz osnovnog pravnog posla, zbog čega je u odnosu na pitanje kada je predmetna tražbina tužitelja iz osnovnog pravnog posla dospjela, odnosno je li nastupila zastara tražbine, činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno, nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama, pa pobijanu presudu nije moguće ispitati. Time je počinjena navedena bitna povreda postupka na koju ukazuje tuženik. U konkretnom slučaju radilo se o bjanko mjenici izdanoj radi osiguranja kredita Ž. b. d.d.. Bjanko mjenica se popunjava u skladu s međusobnim sporazumom vjerovnika i dužnika, a ako nema posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave, imatelj mjenice je dužan mjenicu popuniti u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla.

Prigovori da bjanko mjenica nije ispunjena u skladu s osnovnim poslom mogu se uspješno istaknuti prema vjerovniku iz osnovnog posla, a prema budućem imatelju mjenice samo ako je mjenicu stekao u zloj namjeri ili ako je pri stjecanju mjenice postupao s velikom nemarnošću (čl. 16. st. 2. ZM). Prema navedenom prigovor da nepotpuna mjenica nije ispunjena u skladu s osnovnim poslom, ne može se s uspjehom isticati prema kasnijem stjecatelju, ako je mjenica puštena u opticaj, osim ako je taj stjecatelj mjenicu stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupao s velikom nepažnjom.

Mjenično pravni zahtjevi imatelja mjenice protiv indosanta i trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se na mjenici nalazi odredba „bez troškova“ onda od dospjelosti (čl. 78. st. 2. ZM). Zastarni rok, prema navedenom, od jedne godine za potraživanja imatelja mjenice prema trasantu, ako se radi o bjanko vlastitoj mjenici u kojoj nije označen datum dospjelosti i koji sadrži odredbu „bez troškova“ počinje teći od dana dospijeća potraživanja iz osnovnog posla. Stoga je odlučno kada je dospjelo potraživanje iz osnovnog posla - ugovora o kreditu, odnosno kada je dospjela posljednja mjesečna rata kredita, neovisno od toga koji je dan dospijeća „nezakonito“ naveden na mjenici, neovisno o tome što je mjenica protestirana sljedeći dan (tako u Rev- 760/04, Rev-x-329/11).

Zastarni rok u kojem zastarijevaju mjenično pravni zahtjevi daju pravnu sigurnost mjenično pravnim dužnicima da se od njih neće moći naplatiti neki mjenično pravni zahtjevi nakon proteka određenog zastarnog roka od dospjelosti mjenično pravnog zahtjeva odnosno pravodobno podignutog protesta tj. da će se moći uspješno protiviti takvim zahtjevima isticanjem prigovora zastare mjenično pravnog zahtjeva. Omogućavanjem imatelju mjenice da sam odredi dan dospijeća izbjegla bi se primjena odredbe čl. 78. ZM koja propisuje zastarijevanje mjenično pravnih zahtjeva.

U revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno pitanje o kojoj se vrsti mjenice radi: a u vlastitoj ili trasiranoj mjenici. Nižestupanjski sudovi utvrđuju da se „nesporno“ radilo o trasiranoj mjenici dok revident osporava da bi to bilo nesporno i smatra da se radi o vlastitoj mjenici.

O tome o kojoj se vrsti mjenice radi nižestupanjski sudovi nisu dali obrazloženje već su pošli od pretpostavki da se radi o „nespornoj činjenici“ što međutim nije točno jer u odnosu na to pitanje pobijana presuda nema razloga pa je u tom dijelu nije moguće ispitati. Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova navedenim spornim pitanjima činjenično stanje je ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, zbog čega nema uvjeta za preinaku pobijane presude, pa će u nastavku postupka nižestupanjski sudovi utvrditi kada je dospjela tražbina iz osnovnog pravnog posla, je li u ovom slučaju došlo do puštanja u opticaj predmetne mjenice (izdana je banci, a ne tužiteljici), je li tuženik u smislu odredbe čl.16 st. 2. ZM prema tužiteljici zadržao pravo isticati prigovore iz naprijed navedene odredbe ili je tužiteljica prva (izvorna) imateljica mjenice, a ako nije na koji način ju je stekla, utvrdit će sadržaj i vrstu predmetne mjenice, te će nakon što u navedenom u pravcu upotpuni činjenično stanje biti u mogućnosti donijeti novu zakonitu presudu.

Temeljem čl. 166. st. 3. ZPP-a odluka o troškovima revizijskog postupka ostavljena je za konačnu odluku.

Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a.

Zagreb, 23. listopada 2018.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v. r.