Legislator Case Law & Legislation
Rev-137/2007-2 AI generated

Croatian Supreme Court allows revocation of property claim due to error in applying servitude law.

Case Number Rev-137/2007-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia accepted the defendant's revocation appeal against a lower court judgment ordering payment of property funds. The plaintiff claimed ownership of a property, but the court found the defendant had only acquired a right of usufruct (servitude) based on a valid contract. The court ruled that the plaintiff's claim for full payment was invalid because the legal nature of the right was a servitude, not ownership, and the contract remained valid despite the plaintiff's alleged mistake. Consequently, the lower court's judgment ordering the payment was overturned, and the plaintiff was ordered to cover the defendant's legal costs.

Legislator headnote

AI generated

čl. 203. st. 1. ZV; čl. 219. st. 1. ZV; čl. 61. st. 1. i 2. ZOO; čl. 392. ZPP; čl. 395. st. 1. ZPP; čl. 166. st. 2. u vezi s 154. st. 1. ZPP: A claim for ownership based on a contract establishing a usufruct servitude is invalid if the legal nature of the right is a servitude, and a party's claim for contract annulment due to mistake must be explicitly raised.

Keywords

AI generated
usufruct servitude property ownership claim contract annulment legal error in application revocation appeal civil procedure law property rights

Cited Legislation

AI generated
čl. 392. ZPP
čl. 203. st. 1. ZV
Pravo plodouživanja je osobna služnost koja svojega nositelja (plodoužiivatelja) ovlašćuje da se u svakom pogledu služi nečijom stvari (poslužna stvar) u skladu s njezinom namjenom, čuvajući njezino sućanstvo (čl. 203. st. 1. ZV).
čl. 219. st. 1. ZV
Na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje služnosti osniva se pravo služnosti izvođenjem iz vlasništva poslužne stvari, odnosno iz pripadanja prava koje je poslužna stvar, a na način određen zakonom (čl. 219. st. 1. ZV).
čl. 61. st. 1. ZOO
To može upućivati na postojanje bitne zablude u smislu odredbe čl. 61. st. 1. ZOO.
čl. 61. st. 2. ZOO
Ugovorna strana koja je u zabludi može, međutim, tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude (čl. 61. st. 2. ZOO).
čl. 395. st. 1. ZPP
Zbog tih razloga je temeljem čl. 395. st. 1. ZPP revizija prihvaćena te je preinačena presuda suda drugog stupnja, kao i prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev odbijen.
čl. 166. st. 2. ZPP
čl. 154. st. 1. ZPP
čl. 164. st. 1. ZPP
čl. 164. st. 3. ZPP
1.), koji zahtjev je u smislu odredbe čl. 164. st. 3. ZPP stranka dužna staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti, u ovom slučaju u žalbi.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Rev 137/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, mr. sc. Andrije Erakovića i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. T. iz K., koju zastupa punomoćnica S. B.-V., odvjetnica iz R., protiv tuženika V. V. iz S., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli br. Gž-1348/04-2 od 20. studenog 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama br. P-367/02 od 14. siječnja 2004., u sjednici održanoj dana 15. ožujka 2007.,

p r e s u d i o j e

Revizija tuženika se prihvaća, preinačuje se presuda Županijskog suda u Puli br. Gž- 1348/04-2 od 20. studenog 2006. i presuda Općinskog suda u Bujama br. P-367/02 od 14. siječnja 2004. te sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev da je tuženik dužan platiti tužiteljici iznos od 160.773,50 kn s kamatama.

Tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 10.691,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku da plati tužiteljici iznos od 160.773,50 kn sa zateznom kamatom i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 17.717,90 kn. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači ili da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 11703. – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji nije određeno ukazano na neku bitnu povredu odredaba parničnog postupka, ali se osnovano navodi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik plati 160.773,50 kn, a što predstavlja polovicu kupoprodajne cijene koja je plaćena tuženiku po osnovi ugovora o kupoprodaji nekretnine kč. br. 101/15, k.o. Bačva, površine 5873 m2, u naravi livada i voćnjak. Utvrđeno je:

- da su stranke dana 1. kolovoza 1997. u Umagu sklopile ugovor temeljem kojega tuženik daje, a tužiteljica prima pravo doživotnog korištenja 1/2 nekretnine kč. br. 101/15, k.o. B., površine 5873 m2, uz utvrđenje da je tu nekretninu tuženik prethodno (ugovor o kupoprodaji od 5. srpnja 1996.) kupio od K. Č. iz V.,

- da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora bio u braku s tužiteljičinom kćerkom B. V. i da je za navedenu nekretninu platio kupoprodajnu cijenu od 30.000 DEM, od čega je tužiteljica dala 15.000 DEM,

- da je tužiteljica saslušana kao stranka iskazala da je ugovor bio sastavljen na hrvatskom jeziku, a tuženik joj ga je pročitao. Mislila je da ona stječe pravo vlasništva, a tuženik (njezin zet kojem je vjerovala) joj je rekao da ona sa svojim dijelom može raditi što želi. Kada je čula da je zemljište prodano zamolila je jednog susjeda da joj objasni ugovor koji joj je rekao da ona ima pravo koristiti i obrađivati zemlju,

- da je tuženik temeljem ugovora o kupoprodaji od 24. svibnja 2002. prodao spornu nekretninu R. K. iz P. za cijenu od 321.547,00 kn.

Sudovi nižeg stupnja prihvatili su tužbeni zahtjev s tim da prvostupanjski sud smatra da je tuženik dužan platiti tužiteljici ½ cijene postignute prodajom nekretnine na temelju odredbe čl. 219. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. – dalje: ZOO), dok prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda spor među strankama proizlazi iz ugovora o ortakluku koji je uređen odredbama čl. 647 a. do 647 ž. ZOO. Pravilno se navodi u obrazloženju drugostupanjske presude da nije u pitanju stjecanje bez osnove. Imovina tužiteljice nije bez pravne osnove prešla u imovinu tuženika, jer je utvrđeno da je pravna osnova prijelaza ugovor kojeg su stranke sklopile 1. kolovoza 1997. Taj ugovor nije međutim ugovor o ortakluku jer to ne proizlazi iz njegovog sadržaja niti je utvrđeno da je prava volja stranaka bila osnivanje ortakluka, kao zajednice osoba i dobara bez pravne osobnosti radi postizanja zajedničkog cilja u smislu odredbi čl. 647a. ZOO. O ortakluku bi se moglo govoriti pod pretpostavkom da je tuženik kao ortački ulog u smislu čl. 647c. ZOO uložio spornu nekretninu, a tužiteljica svotu od 15.000 DEM radi postizanja određenog zajedničkog cilja. Utvrđeno je međutim da je tužiteljica platila tuženiku 15.000 DEM radi toga da bi stekla pravo doživotnog korištenja (plodouživanja) na ½ nekretnine, s tim da je prema njezinom iskazu bila u uvjerenju da će steći pravo vlasništva.

Prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da je tužiteljica pogriješila što nije zatražila prijevod ugovora od stručne osobe koja joj je tada mogla objasniti da ona nije vlasnik ni suvlasnik nekretnine, već da samo ima pravo plodouživanja. Drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude ukazuje na iskaz tuženika da se on nakon kupnje nekretnine smatrao vlasnikom te da je sasvim samostalno tužiteljici ugovorom od 1. srpnja 1997. dopustio plodouživanje. Iz sadržaja spornog ugovora također proizlazi da je u pitanju ugovor kojim se zasniva osobna služnost na nekretnini, jer je ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da tužitelj daje a tužiteljica prima «pravo doživotnog korištenja 1/2 nekretnine». Prema odredbi čl. 199. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» broj: 91/96. – dalje: ZV) osobna služnost je stvarno pravo koje ovlašćuje pojedinačno određenu osobu da se na određeni način služi tuđom stvari (poslužna stvar), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti. Pravo plodouživanja je osobna služnost koja svojega nositelja (plodoužiivatelja) ovlašćuje da se u svakom pogledu služi nečijom stvari (poslužna stvar) u skladu s njezinom namjenom, čuvajući njezino sućanstvo (čl. 203. st. 1. ZV). Na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje služnosti osniva se pravo služnosti izvođenjem iz vlasništva poslužne stvari, odnosno iz pripadanja prava koje je poslužna stvar, a na način određen zakonom (čl. 219. st. 1. ZV).

Stranke su sklopile upravo takav ugovor, tj. ugovor kojem je cilj stjecanje prava služnosti u korist tužiteljice na nekretnini tuženika (u ugovoru je navedeno da ju je kupio od K. Č.), a utvrđeno je da je tužiteljica za to platila tuženiku 15.000,00 DEM. Pravna osnova stjecanja te svote novca od strane tuženika je taj ugovor.

Tužiteljica u ovom sporu ne traži da joj tuženik vrati 15.000 DEM niti je iznijela činjenice koje bi ukazivale na to da je ugovor od 1. kolovoza 1997., kojeg je sklopila s tuženikom ništav, raskinut ili poništen. Treba reći da iskaz tužiteljice o tome da je ona mislila da stječe pravo vlasništva, a da je kasnije saznala da je stekla pravo doživotnog korištenja, nije mogao biti od utjecaja na ishod ovog spora. To može upućivati na postojanje bitne zablude u smislu odredbe čl. 61. st. 1. ZOO. Ugovorna strana koja je u zabludi može, međutim, tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude (čl. 61. st. 2. ZOO). Pobojan ugovor (a takav je i ugovor sklopljen u bitnoj zabludi ili pod prijevarom) proizvodi pravne učinke sve dok ga sud ne poništi, a tužiteljica i ne tvrdi da je ugovor poništen sudskom odlukom.

Zbog tih razloga je temeljem čl. 395. st. 1. ZPP revizija prihvaćena te je preinačena presuda suda drugog stupnja, kao i prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev odbijen. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s 154. st. 1. ZPP. Tuženik je prema troškovniku (list 31) zatražio trošak zastupanja na ročištu od 6. lipnja 2003., 10. lipnja 2003., 24. lipnja 2003. i od 9. siječnja 2004. i to za svako ročište po 191 bod, što zajedno s porezom na dodanu vrijednost daje svotu od 9.320,00 kn. Za nastupanje na ročištima od 6. i od 10. lipnja 2003. tuženiku pripada 50% naknade (Tbr. 9/2 Odvjetničke tarife), jer se na tim ročištima raspravljalo o procesnim pitanjima. Stoga je tuženiku za zastupanje na ta četiri ročišta priznat ukupan iznos od 6.970,00 kn. Tuženiku je još priznat trošak za sastav revizije u iznosu od 3.721,00. U žalbi protiv presude tuženik je naveo da predlaže ukidanje prvostupanjske presude ili da drugostupanjski sud sam riješi predmet «uz naknadu troškova žalbenog postupka». O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke (čl. 164. st. 1.), koji zahtjev je u smislu odredbe čl. 164. st. 3. ZPP stranka dužna staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti, u ovom slučaju u žalbi. Zahtjev za naknadu troškova u povodu žalbe nije određeno naveden u žalbi, pa po toj osnovi tuženiku nije priznat trošak.

U Zagrebu, 15. ožujka 2007.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.