Revr-103/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 103/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Đure Sesse i Mirjane Magud, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz S., zastupane po punomoćniku A. G. iz K. S., protiv tuženice „D.“ d.d. S., S., zastupane po punomoćniku B. B., radi isplate plaće, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-409/09 od 14. svibnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-407/06 od 29. siječnja 2009., u sjednici održanoj 2. ožujka 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila od tuženice da joj isplati iznos od 199.644,00 kn s osnove neisplaćene plaće za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 2000., s pripadajućom kamatom pobliže opisanoj na pojedine obroke kroz utuženo razdoblje.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica, pa se poziva na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Predlaže da se revizija prihvati i nižestupanjske presude ukinu, te predmet vrati ili sudu prvog stupnja ili sudu drugog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se revizija prihvati i nižestupanjske presude preinače tako da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

Traži i trošak revizije.

Revizija nije osnovana.

Prije svega valja reći da je u konkretnom slučaju za tužiteljicu pridržano pravo izjavljivanja revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 i dr. - dalje ZPP), jer vrijednost pobijanog dijela prelazi iznos od 100.000,00 kn.

Prema tome, bez osnove se tužiteljica poziva u svojoj reviziji na razlog za izjavljivanje revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Stoga je ovaj revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 1. ZPP, u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ne nalazi se da bi u njenom donošenju bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se upire revizijom, kao niti ona na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Tako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, a niti one iz čl. 354. st. 2. toč. 11.ZPP, jer presuda sadrži razloge, oni su jasni, utemeljeni na utvrđenjima iz dokaza koji su provedeni i pravilno ocijenjeni u postupku i nema proturječja, zbog čega se presuda u svemu može ispitati.

Drugostupanjski je sud u razlozima svoje odluke odgovorio na žalbene navode od odlučne važnosti za ovo presuđenje.

Drugostupanjski sud je prihvatio utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu, ne nalazeći da bi ono bilo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, zbog čega nije bio dužan provoditi raspravu, pa se bez osnove ukazuje na takav i bilo kakav drugi navodni propust drugostupanjskog suda.

I materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

Naime, predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu joj plaće za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 2000., smatrajući da je tuženica u obvezi isplate plaće iz razloga jer da je izbjegavala ispunjavanje obveze prema zaposlenicima „D. I.-I.“ d.d. S., čija je bila većinski vlasnik.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja da tužiteljica nije bila u radnom odnosu kroz utuženo razdoblje kog tuženice, te da je tuženica bila većinski vlasnik „D. I.-I.“ d.d. S., kod koje je bila zaposlena tužiteljica, ali je to dioničko društvo prestalo postojati i brisano je iz Sudskog registra.

Slijedom takvih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, jer tuženica nije u građansko-pravnom odnosu s tužiteljicom, budući da tužiteljica nije bila zaposlena kod nje, a nije niti pravni slijednik dioničkog društva u kojem je bila zaposlena tužiteljica. Tuženica stoga ne odgovara za obveze poslodavca kod kojeg je tužiteljici prestao radni odnos zbog prestanka postojanja društva u kojem je radila i brisanja iz Sudskog registra.

Nadalje, s osnovom nije prihvaćena tvrdnja tužiteljice o zloupotrebama od strane tuženice, u smislu odredaba čl. 10. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 11/93, 34/99, 121/99, 107/07), a što tužiteljica pokušava obrazložiti u reviziji pozivanjem na navedene zakonske odredbe, uz općeniti zaključak o postojanju pretpostavki za odgovornost tužene.

Ovo stoga što u postupku nije utvrđeno da bi tuženica zloupotrebljavala okolnost da kao član društva ne odgovara za njegove obveze u smislu čl. 10. st. 3. ZTD. Zbog toga nema niti obveze tuženice za isplatu tužiteljici na temelju te zakonske odredbe (navedeno pravno shvaćanje kao u ovoj odluci zauzeto je u brojnim odlukama ovog suda, kao na primjer Revr- 683/07, Revr-295/07, Revr-285/09 i dr.).

Revizijskim navodima, stoga, odluka suda ničim nije dovedena u sumnju.

Iz navedenih je razloga zato valjalo reviziju kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 2. ožujka 2010.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.