Revt-82/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 82/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr.sc. Ivana Kaladića i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnica D. D., odvjetnica iz Z., protiv tuženika V. Z. d.o.o. Z., kojeg zastupa D. J., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-1913/03-6 od 02. ožujka 2004. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-3380/02 od 03. veljače 2003. godine, u sjednici održanoj dana 12. siječnja 2005. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev da je tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 3.885.368,77 kuna sa zateznom kamatom.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99. i 117/03 - dalje ZPP) – pravilno iz točke 13. stavka 2. toga članka jer se u ovom slučaju ne primjenjuje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 117/03) budući je glavna rasprava zaključena dana 27. siječnja 2003. godine, prije njegovog stupanja na snagu. Tužitelj pobija presudu i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presude sudova nižeg stupnja preinače ili ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju s prijedlogom da se odbije kao neosnovana. Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija nije osnovana.

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koje ovaj sud temeljem čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Presude sudova nižeg stupnja mogu se ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP kako se navodi u reviziji. Prvostupanjski sud je cijenio sadržaj dopisa trgovačkog društva Z. d.o.o za poslove s otpadom, Z. od 22. siječnja 2003. godine u kojem je to društvo obavijestilo sud da je na natječaju za izvođenje radova sanacije odlagališta otpada Jakuševac (Glavni projekt – Paket A) izabrana kao izvođač tvrtka J. D. N. N. V. iz B., a nakon zaključenja glavne rasprave sud je u smislu čl. 304. st. 2. ZPP zatražio i podatke o tome je li ta tvrtka u postupku natječaja navela i partnere s kojima će izvoditi radove. Trgovačko društvo Z. d.o.o. Z. je udovoljilo traženju suda te je uz dopis od 03. 02. 2003. godine dostavilo popis glavnih dobavljača i podugovarača iz ponude tvrtke J. D. N., navodeći da su to «potencijalni dobavljači i podugovarači». Navodi u obrazloženju prvostupanjske presude nisu u suprotnosti sa sadržajem tih isprava. Treba reći da sam tužitelj u reviziji posebno naglašava da popis priložen uz dopis društva ZGOS d.o.o. Zagreb predstavlja samo popis «potencijalnih dobavljača i podugovarača», a da ne može imati «dokaznu snagu stvarnih dobavljača i podugovarača». Prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude nije ni naveo da bi taj popis bio dokaz o tome tko su stvarni dobavljači i podugovarači. Navodima da nije utvrđeno tko su bili ugovorni partneri (stvarni dobavljači i podugovarači ) tvrtke J. D. N., te da je tuženik bio jedan od dobavljača tužitelj zapravo ističe revizijski razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji prema čl. 385. st. 3. ZPP nije dopušten.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 3.885.368,77 kuna temeljem ugovora o poslovnoj suradnji kojeg su stranke sklopile dana 23. lipnja 2000. godine. Tim ugovorom je utvrđeno da se tuženik natječe kao partner s drugim ponuđačima na izvođenju radova na sanaciji odlagališta komunalnog otpada Jakuševac, te se obvezuje od tužitelja preuzimati glinu za završetak dijela radova «ukoliko bilo koji od ponuđača gdje je V. Z. d.o.o. njihov partner dobije posao». Stranke su ugovorile «naknadu štete» u iznosu od 1.000.000 DEM za slučaj nepoštivanja ugovora bilo koje od ugovornih strana.

Pravilno su sudovi nižeg stupnja ocijenili da je ugovor sklopljen pod uvjetom u smislu čl. 74. st. 1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53791, 73/91, 3/94, 7/96. i 112/99, - dalje: ZOO) i to pod odgodnim uvjetom. Ako je ugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom pa se uvjetu udovolji, ugovor djeluje od trenutka njegova zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje stranaka ne proistječe što drugo (čl. 74. st. 2. ZOO).

Tuženik se spornim ugovorom o poslovnoj suradnji obvezao kupiti od tužitelja oko 3 gline pod uvjetom ako bude prihvaćena njegova ponuda ili ponuda drugih 500.000 m

ponuđača s kojima se natječe kao partner za izvođenje radova na sanaciji odlagališta komunalnog otpada Jakuševac, Glavni projekt – Paket A-1. Među strankama nije sporno da je na međunarodnom javnom nadmetanju prihvaćena ponuda tvrtke J. D. N., N.V. iz B., a nije prihvaćena ponuda tuženika. Utvrđeno je i da tuženik nije nastupao kao partner tvrtke J. D. N. Uvjetu dakle nije udovoljeno pa nije ni nastala obveza tuženika u smislu čl. 74. st. 2. ZOO, pri čemu treba reći da odredba po kojoj se «ugovara naknada štete u visini od 1.000.000 DEM» za slučaj nepoštivanja ugovora po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovornu kaznu koja ne može biti ugovorena za novčane obveze (čl. 270. st. 3. ZOO), a prema ugovoru kojeg su stranke sklopile tuženik je dužnik novčane obveze (obvezao se platiti cijenu od 12,00 DEM po 1m3 gline).

Suprotno utvrđenju sudova nižeg stupnja tužitelj je tijekom postupka nastojao dokazati, a to čini i u reviziji svojom ocjenom provedenih dokaza, da je tuženik u stvarnosti poslovni partner tvrtke J. D. N., posebno naglašavajući da je prvostupanjski sud izvršio uvid u popis potencijalnih dobavljača i podugovarača, a koji ne može imati dokaznu snagu stvarnih dobavljača i podugovarača. Podrazumijeva se da natječajna dokumentacija ne može biti dokaz o tome tko su «stvarni dobavljači» osobe čija je ponuda prihvaćena jer u stadiju natječaja i ne mogu biti poznati (u ponudi se može navesti samo to s kojim osobama kao ugovornim partnerima se namjerava izvršiti posao, ako ponuda bude prihvaćena).

Osim što tužitelj nije dokazao da je tuženik sklopio ugovor o isporuci gline s tvrtkom J. D. N., a na njemu je bio teret dokaza u smislu čl. 219. ZPP, prema pravnom shvaćanju ovog suda ta činjenica i nije relevantna za ishod spora. U spornom ugovoru jasno je navedeno da se tuženik «natječe kao partner s drugim ponuđačima» na izvođenju radova sanacije odlagališta komunalnog otpada i ugovor je sklopljen pod uvjetom da on ili netko od partnera dobije posao. Bilo je prema tome potrebo utvrditi je li tuženik dobio posao na natječaju ili netko od njegovih partnera s kojima je sudjelovao u natječaju, a ne kome tuženik zaista isporučuje glinu. Utvrđeno je da tuženik nije dobio posao na natječaju niti da je na tom natječaju nastupao zajedno kao partner s tvrtkom J. D. N. koja je dobila posao, pa su pravilno postupili sudovi nižeg stupnja kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Valjalo je stoga temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP, a tuženiku nije priznat trošak odgovora na reviziju jer je ocijenjeno da nije bio potreban radi vođenja parnice.

U Zagrebu, 12. siječnja 2005. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.