I Kž-Us-69/2016-11 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 69/2016-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja, predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. H. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00. i 51/01. - dalje u tekstu: KZ/97-01.), odlučujući o žalbama opt. D. H. i opt. M. H. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 31. prosinca 2015. broj K-Us-1/10-196, u sjednici održanoj 19. lipnja 2018., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja opt. D. H., odvjetnika Ivice M., te u nastavku sjednice održane 7. studenog 2018.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. D. H. i opt. M. H. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu opt. D. H. i opt. M. H. proglašeni su krivima, i to opt. D. H. da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 1a., 1b. i 1c. izreke te presude počinio jedno produljeno kazneno djelo protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice iz čl. 177. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 61. KZ/97-01., a opt. M. H. da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 2. izreke presude počinio kazneno djelo protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice iz čl. 177. st. 2. u vezi st. 1. KZ/97-01., pa su na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 2. i st. 4. toč. b) KZ/97-01. osuđeni i to opt. D. H. na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, a opt. M. H. na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, pa su na temelju čl. 67. KZ/97-01. prema optuženicima primijenjene uvjetne osude na način da se izrečene kazne neće izvršiti

I Kž-Us 69/2016-11

ukoliko opt. D. H. u roku od tri godine, a opt. M. H. u roku od dvije godine ne počine novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 49. st. 4. KZ/97-01. optuženici su osuđeni na sporedne novčane kazne i to opt. D. H. u visini dvadesetpet prosječnih dnevnih dohodaka u R. H. što iznosi 4.760,00 kuna, koju je, na temelju čl. 51. st. 3. KZ/97-01., dužan platiti u roku od pet mjeseci, a opt. M. H. u visini deset prosječnih dnevnih dohodaka u R. H. što iznosi 1.904,00 kuna, koju je, na temelju čl. 51. st. 3. KZ/97-01., dužan platiti u roku od tri mjeseca. Ukoliko novčane kazne ne budu plaćene u cijelosti ili djelomično u roku koji je određen, na temelju čl. 43. u vezi s čl. 384. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), naplatit će se prisilno putem ovlaštene institucije, a ako se novčane kazne neće moći niti prisilno naplatiti u roku od tri mjeseca sud će uz pristanak osuđenih donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro, na način da se jedan dnevni dohodak zamijeni sa dva sata rada. Ako osuđeni ne pristanu na rad za opće dobro ili ga ne izvrše, novčana kazna, odnosno rad za opće dobro, zamijenit će se kaznom zatvora.

Odbijen je prijedlog za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i to od opt. D. H. u iznosu najmanje 5.600,00 kuna, a od opt. M. H. u iznosu od 3.370,00 kuna.

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13. i 145/13. - dalje u tekstu: ZKP/08.) opt. D. H. i opt. M. H. je naloženo da solidarno naknade troškove kaznenog postupka u iznosu od 16.267,00 kuna, a osim toga opt. D. H. i paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kuna, a opt. M. H. i daljnje troškove kaznenog postupka u iznosu od 11.065,00 kuna, u okviru koje se na paušal odnosi iznos 1.500,00 kuna, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Protiv ove presude žale se oba optuženika.

Opt. D. H. žalbu je podnio po branitelju S. K., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da se optuženi oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Žalbom je ujedno zatraženo da branitelj optuženika bude izvješten o održavanju sjednice vijeća.

Opt. M. H., žalbu je podnio po branitelju I. Š., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Žalbom je ujedno zatraženo da branitelj optuženika bude izvješten o održavanju sjednice vijeća.

Odgovor na žalbe optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se iste odbiju kao neosnovane.

I Kž-Us 69/2016-11

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Postupajući prema zahtjevima branitelja optuženika u žalbama, u smislu čl. 475. st. 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženici i njihovi branitelji, kao i državni odvjetnik. Sjednici je neposredno bio nazočan u zamjeni za branitelja opt. D. H. odvjetnik I. M., dok uredno izviješteni optuženici, te branitelj opt. M. H. I. Š., kao i državni odvjetnik sjednici nisu nazočili, tako da je sjednica u odnosu na njih, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08., održana u njihovoj odsutnosti.

U odnosu na žalbe optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka:

Opt. D. H. i opt. M. H. u uvodnom dijelu žalbe suglasno i identično ističu da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., jer da je izreka presude proturječna razlozima presude, međutim, iz sadržaja njihovih žalbi proizlazi da tu žalbenu osnovu uopće ne obrazlažu i ne navode kojim bi to razlozima u presudi izreka bila proturječna.

Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti, te su suglasni kako iskazima u postupku ispitanih svjedoka, tako i materijalnim dokazima koje je sud u postupku proveo. Druga je stvar što žalitelji subjektivno drže da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaćaju, a što se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu. Budući da istaknute bitne povrede nisu ostvarene, ovaj drugostupanjski sud je u odnosu na oba optuženika u tom dijelu pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti, sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08., pri čemu nije našao da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede odredbi kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, tako da žalbe optuženika zbog bitne povrede nisu osnovane.

Opt. D. H. podnio je žalbu zbog povrede kaznenog zakona, a u okviru koje žalbene osnove prije svega smatra da nema pravnog kontinuiteta između kaznenog djela za koje je optužnicom terećen i kaznenog djela kako ga propisuje Kazneni zakon koji je trenutno u primjeni, a osim toga ističe i da je u konkretnom slučaju došlo do zastare kaznenog progona.

Međutim, ovdje valja naglasiti da i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, postoji kaznenopravni kontinuitet između propisa važećeg u vrijeme počinjenja kaznenih djela te važećeg Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - dalje: KZ/11-15.). Pravni kontinuitet je prvostupanjski sud pravilno utvrdio u kaznenom djelu protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u R. H., drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz čl. 326. st. 1. KZ/11., s time da je kvalifikatorni element, i to počinjenje kaznenog djela u grupi, propisan u čl. 329. u vezi sa čl. 328. st. 4. KZ/11-15. Pri tome je prvostupanjski sud ispravno zaključio da je KZ/97-01., koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenih djela, blaži za počinitelje, pa su optuženici pravilno proglašeni krivima zbog kaznenih djela iz čl. 177. st. 2. u vezi st. 1. KZ/97-01. Za kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. u vezi st. 1. KZ/97-01. predviđena je kazna zatvora od jedne do deset godina, pa ne stoji ni daljnji prigovor opt. D. H. da bi u konkretnom slučaju nastupila zastara kaznenog progona obzirom da ista, primjenom čl. 81. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj

I Kž-Us 69/2016-11 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11-17.) nastupa tek 2022. godine.

Stoga žalba opt. D. H. zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana, a ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu po službenoj dužnosti sukladno čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. u odnosu na oba optuženika, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu bilo kojeg od optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

U odnosu na žalbe optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja:

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje opt. D. H. ističe da je prvostupanjski sud na temelju istog pogrešno zaključio da je on počinio kazneno djelo za koje je oglašen krivim. Žalitelj nadalje ističe kako je prvostupanjski sud pobijanu presudu temeljio na presudi Okružnog suda u Ptuju K-2/2003, uzimajući utvrđenja iz te presude nekritički kao nedvojbeno utvrđene činjenice u pobijanoj presudi. Tvrdi kako niti jedan personalni dokaz izveden u ovom postupku ne upućuje na njega kao počinitelja terećenog kaznenog djela, a materijalni dokazi, u pogledu sudjelovanja ovog optuženika u nadziranim razgovorima, prema stavu žalitelja, zasnivaju se na pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda da se opt. D. H. koristi nadimkom „Š.“.

Nasuprot takvim žalbenim tvrdnjama optuženika, sud prvog stupnja je potpuno ispravno, povezujući međusobno dokaze koji su neposredno izvedeni u tijeku postupka, zaključio da je upravo optuženik počinio kazneno djelo za koje je i proglašen krivim.

Naime, suprotno navodima žalitelja prvostupanjski sud pobijanu presudu nije temeljio samo na presudi Okružnog suda u Ptuju K-2/2003, kojom presudom je pravomoćno osuđeno više osoba, kao sudionika grupe, da su počinili kazneno djelo zabranjenog prelaženja preko državne granice iz čl. 311. st. 3. u vezi st. 2. Kaznenog zakona R. S. Radi se upravo o osobama koje su u izreci pobijane presude poimence i navedene da su sudjelovale u počinjenju ovdje terećenih djela zajedno s opt. D. i M. H. Prvostupanjski sud je saslušao dio osoba koji se kao sudionici grupe spominju u presudi Okružnog suda u Ptuju i u izreci pobijane presude, te je pobijanu odluku, između ostalih dokaza, temeljio na tim neposredno izvedenim dokazima.

Iako je u pravu žalitelj da niti jedan od izvedenih personalnih dokaza ne upućuje direktno na sudjelovanje opt. D. H. u terećenom mu kaznenom djelu, iskazima saslušanih svjedoka djelomično je otklonjen takav stav optuženika, a i njegova obrana kao nevjerodostojna. Naime, iako optuženik tvrdi da ne poznaje niti svjedoka B. Z. ni svjedoka R. V. (slovenski državljani koje se spominju u izreci pobijane presude), iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi suprotno. Naime, svjedok B. Z. potvrđuje da on D. H. poznaje već duže vrijeme. Jednako tako, poznanstvo sa ovim optuženikom potvrđuje i svjedok R. V., koji čak tvrdi da je sa optuženim D. H. imao telefonske kontakte vezano uz prebacivanje stranaca preko državne granice, no misli da temeljem tih razgovora nije došlo do stvarnog prebacivanja.

Nadalje, prvostupanjski je sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge zbog kojih drži da je „Š.“ nadimak kojim se koristio opt. D. H. u inkriminirano vrijeme. Tu je okolnost

I Kž-Us 69/2016-11

prvostupanjski sud utvrdio iz pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu broj K-1/02 od 25. ožujka 2002. u kojoj, u osobnim podacima opt. D. H., stoji da se koristi nadimkom „Š.“. Pri tome se ističe da se osobni podaci optuženika utvrđuju, između ostalog, iz osobnog kazivanja osobe čiji se osobni podaci utvrđuju.

Osim navedenog, prvostupanjski je sud, a što u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, dao jasne razloge i zbog kojih drži da se u inkriminirano vrijeme upravo opt. D. H. koristio telefonskim brojem ... (pozivni broj za R. H.) ..., sa kojim je u nadziranom kontaktu B. Z. ostvario ukupno 31 kontakt. Na dvjema SIM karticama pronađenih kod B. Z. pod gore navedenim brojem stoji „S.“ i „D. S.“, pa kada se ta okolnost dovede u vezu sa utvrđenim nadimkom ovog optuženika „Š.“, onda je prvostupanjski sud ispravno zaključio da je upravo opt. D. H. osoba sa kojom su ostvareni nadzirani razgovori iz kojih se može zaključiti da se radi o dogovorima za počinjenje terećenih kaznenih djela. Tim više, a što ispravno iznosi prvostupanjski sud, iz iskaza svjedoka M. H., brata opt. D. H. u čijoj nazočnosti su preslušavani nadzirani razgovori, proizlazi da on na snimkama prepoznaje glas jednog od svoje trojice braće, pri čemu nije želio reći kojeg. Kada se iz jednog od preslušanih nadziranih razgovora jedan sudionik obraća drugome kao „D.“ onda i za ovaj drugostupanjski sud nedvojbeno proizlazi da je upravo opt. D. H. sudionik tog razgovora, a uzevši u obzir ukupnost činjeničnih utvrđenja, i počinitelj kaznenog djela za koje je oglašen krivim.

Pobijajući činjenično stanje opt. M. H. drži kako niti jedan materijalni, a ni personalni dokaz ne upućuje na zaključak da bi on počinio kazneno djelo opisano pod toč. 2. pobijane presude. Smatra kako je prvostupanjski sud osuđujuću presudu protiv njega temeljio na okolnostima utvrđenima pravomoćnim presudama Okružnog suda u Ptuju K-2/2003 i Županijskog suda u Varaždinu K-Us-1/13, i to bez da je samostalno utvrđivao relevantne i odlučne činjenice. Osim toga, osuđujuću je presudu prvostupanjski sud temeljio, tvrdi žalitelj, na nestručno izrađenom nalazu i mišljenju sudskog vještaka za informatiku, telekomunikacije i biometriju M. B.

Suprotno navodima žalbe, ovaj drugostupanjski sud drži kako je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao vrlo opširne, uvjerljive i logične razloge iz kojih je izveo zaključak da je upravo opt. M. H. počinitelj inkriminiranog kaznenog djela. Naime, prvostupanjski je sud u ovom postupku samostalno, neposredno i kontradiktorno utvrdio sve odlučne činjenice te ih jasno i nedvosmisleno iznio u pobijanoj presudi. Neposrednim saslušanjem S. L. koji se spominje u izreci pobijane presude, nedvojbeno je utvrđeno kako navedeni poznaje opt. M. H. Nadalje, pretragom SIM kartica nadziranih mobilnih uređaja kojima se koristio B. Z. (... i ...) utvrđeno je da se uz broj telefona ... i ... u imenicima nalaze imena M. H. i M. V., što je prvostupanjski sud ispravno povezao upravo sa opt. M. H. dajući logične i prihvatljive razloge za svoj zaključak. Tim više kada se uzme u obzir kako jedna od SMS poruka poslanih na nadzirani mobitel glasi „Ja sam M.“.

Nadalje, iako niti ovaj drugostupanjski sud ne dovodi u pitanje da postoje različite metode usporedbe glasa, metoda koja je upotrijebljena u ovome postupku relevantna je i odgovarajuća, te korištena od strane kvalificirane osobe, vještaka M. B., koji je zaključio da se na ključnim snimkama koje su preslušane u tijeku prvostupanjskog postupka nalazi gotovo sigurno i sigurno glas upravo opt. M. H.. Stoga, prigovorima žalitelja kojima se dovodi u pitanje stručnost vještaka i primijenjene metode, a sve kako bi se osporio nalaz i mišljenje

I Kž-Us 69/2016-11

vještaka koji ne ide u prilog optuženiku, nije dovedeno u pitanje činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

Prema svemu navedenom proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, pa žalbe obojice optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane.

U odnosu na žalbe optuženika zbog odluke o kazni:

Opt. D. H., kao i opt. M. H. u odnosu na izrečene kazne suglasno ističu kako im je sud prilikom odmjeravanja samih kazni prvostupanjski sud precijenio otegotne okolnosti, dok im je, s druge strane, potpuno zanemario olakotne okolnosti, što je u konačnici rezultiralo prestrogo odmjerenim kaznama u odnosu na oba optuženika.

Protivno takvim tvrdnjama, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud optuženicima pravilno utvrdio sve okolnosti važne za individualizaciju kazne koje u smislu čl. 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao, zbog čega njihova preocjena za koju se zalažu oba optuženika nije osnovana. Naime, sud prvog stupnja je optuženicima u odnosu na kaznena djela kako su ona opisana u izreci presude ispravno kao otegotno uzeo njihovu dosadašnju višekratnu osuđivanost, dok im je kao olakotno pravilno cijenio veliki protek vremena od počinjenja kaznenog djela, a opt. D. H. i činjenicu da je isti otac troje djece o kojima je dužan skrbiti.

Prema tome, uzimajući u obzir sve tako utvrđene okolnosti na strani oba optuženika, uz okolnost da optuženici ranije nisu osuđivani zbog istovrsnih kaznenih djela, prvostupanjski im je sud osnovano, uz pravilnu primjenu odredbi o ublažavanju kazne izrekao kazne blaže od propisanih, te opt. D. H. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, a opt. M. H. na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, te im potom na tako izrečene kazne ispravno primijenio uvjetnu osudu s rokom kušnje od tri godine u odnosu na opt. D. H., te rokom kušnje od dvije godine u odnosu na opt. M. H., ukoliko optuženici u tako određenim rokovima ne počine novo kazneno djelo. Konačno, prvostupanjski je sud optuženicima ispravno izrekao i sporedne novčane kazne u visini kako to proizlazi u izreci presude, pravilno zaključujući kako su optuženici kaznena djela počinili iz koristoljublja. Ovako izrečene kazne, kao i sporedne kazne su, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, adekvatne stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti kaznenih djela, te su podobne za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11., pa žalbe optuženika zbog odluke o kazni nisu osnovane.

Kako navodi podnesenih žalbi optuženika nisu osnovani, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci ove presude.

Zagreb, 7. studenog 2018.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

I Kž-Us 69/2016-11

Ivana Dubravka Kovačević, v.r.

Miroslav Šovanj, v.r.