Rev-248/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-248/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Damira Mratovića i mr.sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. K. i I. K., oboje iz S. B., zastupani po Odvjetničkom uredu V. J. i I. K. iz S..B., protiv tuženika N. d.d. S. B., zastupan po punomoćniku S. J., odvjetniku iz S. B., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 13. svibnja 1998. godine broj Gž- 277/98-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 11. prosinca 1997. godine broj P-357/97-2, u sjednici održanoj dana 25. travnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tuženika i djelomično preinačuju presude Županijskog suda u Požegi od 13.svibnja 1998. godine broj Gž-277/98-2 i Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 11. prosinca 1997. godine broj P-357/97-7, te sudi:

Nalaže se tuženiku N. d.d. S. B. da tužiteljima V. i I.K., oboje iz S. B., plati iznos od 2.000,00 DEM protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju NBH na dan isplate sa zateznom kamatom koja teče od 22. siječnja 1997. godine do konačne isplate po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, te im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.850,75 kn, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Tužitelji se odbijaju s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva i preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je presuđeno:

"Nalaže se tuženiku N. d.d. da tužiteljima V. I I.K. iz S. B., plati iznos od 3.800,00 DM protuvrijednost u kunama, po srednjem tečaju NBH na dan isplate, sa zateznom kamatom koja teče od 8. rujna 1993. godine do konačne isplate, po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, kao i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.116,00 kuna, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena navedena presuda suda prvog stupnja, te je tužiteljima dosuđen trošak odgovora na žalbu u iznosu od 634,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio pravovremenu i dopuštenu reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu ili ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje, a sve uz nadoknadu parničnog troška.

U odgovoru na reviziju tužitelji pobijaju navode revizije i predlažu da se reviziju odbije kao neosnovanu, te traže trošak odgovora na reviziju u iznosu od 634,40 kn. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Sudovi nižeg stupnja nisu učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99, dalje ZPP), jer presude sudova nižeg stupnja sadrže razloge o odlučnim činjenicama za donošenje zakonite presude u ovom sporu i može se ispitati njihovu pravilnost. Tužitelji su tvrdili, da su prilikom sklapanja provedbenog kupoprodajnog ugovora od 29. studenog 1996. godine saznali da kupljeni stan ima manju površinu od ugovorene prema prethodnom pismenom ugovoru i tražili su sniženje ugovorene cijene, jer je cijena stana ugovorena po 1 m stambene površine u iznosu od 900,00 DEM.

Na taj način tužitelji su izračunali da im tuženik treba vratiti iznos od 3.800,00 DEM, te su se obratili tuženiku dana 22. siječnja 1997. godine radi povrata novca ali se tuženik na njihov zahtjev oglušio, pa su pokrenuli ovu parnicu.

Sud prvog stupnja je utvrdio, da su stranke zaključile najprije "Ugovor o udruživanju sredstava radi kupnje stana broj 103/93" od 6. srpnja 1993. godine, da su tužitelji po tom ugovoru isplatili cijenu u iznosu od 43.119,00 DEM dana 8. rujna 1993. godine, da je u tom 2 , a zatim da su stranke zaključile "Kupoprodajni ugovoru navedena površina stana od 47,91 m

ugovor" od 29. studenog 1996. godine u kojem je cijena stana navedena u iznosu od 2 .

41.119,00 DEM i površina stana od 43,59 m

Sud prvog stupnja saslušao je tužitelje kao stranke i na temelju njihovih iskaza 2 stambene površine u iznosu

zaključio, da je između stranaka ugovorena cijena stana po 1 m

od 900,00 DEM.

Sud drugog stupnja prihvatio je utvrđenje suda prvog stupnja, kao i ocjenu suda prvog stupnja, da se radi o materijalnom nedostatku na kupljenom stanu glede površine stana, pa je primjenom odredbe čl. 479., te čl. 488. st. 1. i 2. Zakona o obveznom odnosu potvrdio odluku suda prvog stupnja o prihvaćanju tužbenog zahtjeva.

Sudovi nižeg stupnja pogrešno su primijenili materijalno pravo kada su zaključili, da je tuženik isporučio tužitelju stan sa materijalnim nedostatkom glede isporučene površine stana. Naime, iz ugovora o kupoprodaji stana od 29. studenog 1996. godine vidi se, da je za isti stan obračunata nova cijena, a što je sukladno odredbi čl. 454. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te da cijena stana nije bila ugovorena po 1 m stambene površine. U odnosu na raniji pismeni ugovor cijena spornog stana je niža za iznos od 2.000,00 DEM.

Prema tome, tužitelj je mogao tražiti samo povrat više plaćene cijene primjenom odredbe čl. 210. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99).

Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti nižestupanjske presude na način, da je tužiteljima na ime preplaćene cijene stana dosuđen iznos od 2.000,00 DEM.

Na navedeni iznos tužiteljima pripada zatezna kamata primjenom odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima od dana podnošenja zahtjeva, odnosno dana opomene, koja prema navodima tužbe je podnesena 22. siječnja 1977. godine, a tuženik je tijekom parničnog postupka kao savjesni stjecatelj spornog iznosa nije osporio.

Stopa zakonske zatezne kamate određena je primjenom odrebe čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima na devizno potraživanje koje plaćaju banke u mjestu ispunjena na štedne uloge po viđenju na njemačku marku.

Iz navedenih razloga, a kako nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude (čl. 395. st. 1. ZPP).

Odluka o parničnom trošku osniva se na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 25. travnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.