Revr-444/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-444/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š. B. iz S., koju zastupa D. E., odvjetnik iz Z., protiv tuženika U. d.d. iz Z., koga zastupa A. Ž., odvjetnik u Z., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. veljače 2002. godine broj Gž-9894/99-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 21. svibnja 1998. godine broj Pr-1639/93, u sjednici održanoj dana 10. prosinca 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje odluke disciplinske komisije tuženika pobliže označene u izreci te presude, te je tuženik obvezan tužiteljici isplatiti naknadu plaće.

Drugostupanjski sud je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Protiv presude drugostupanjskog suda tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju poričući njezine navode predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Tužiteljica u reviziji prigovarajući da je u dosadašnjem postupku došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava pravilnost ocjene dokaza što ih je proveo prvostupanjski sud, posebno iskaza ispitanih svjedoka. Sud je, naime, ovlašten izvedene dokaze prosuditi po svom uvjerenju, a u konkretnom slučaju je to uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, što daje mogućnost da se provjeri da li to uvjerenje ima činjeničnu i pravnu osnovu (čl. 8. Zakona o parničnom postupku – ZPP).

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica obavljala dužnost poslovođe u prodavaonici tuženika, da je 16. veljače 1992. godine njoj izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, čije izvršenje je odgođeno za dvanaest mjeseci, i to stoga što nije u potpunosti izvršila korekciju cijena, da u vremenu kušnje u toj prodavaonici nije u potpunosti ponovno popisala robu kojoj su trebale biti promijenjene cijene tako, da je prilikom kontrolne inventure 6. svibnja 1993. godine nađena veća količina nepopisane robe što je uzrokovalo razliku cijene od 93.925,00 HRD, te da nije uredno vodila trgovačku knjigu.

Također je taj sud utvrdio da je disciplinska komisija tuženika na temelju tih činjenica izrekla prije spomenutu disciplinsku mjeru i to stoga što je tužiteljica učinila težu povredu radne obveze predviđenu u čl. 10. toč. 1. i čl. 58. Pravilnika tuženika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, za koju povredu se može izreći disciplinska mjera prestanka radnog odnosa budući da navedeni iznos premašuje 5.000,00 ranijih dinara predviđenih u odredbama toga Pravilnika.

Zbog toga ovaj sud smatra da su sudovi nižega stupnja zauzeli pravilno pravno stajalište kada su ocijenili da postupanje tuženika donošenjem osporene odluke nije bilo nezakonito i stoga tužbeni zahtjev, kojim je tužiteljica tražila poništenje te odluke kao neosnovan odbili.

Nije osnovan prigovor u reviziji da u zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka nije navedeno da je tužiteljici predočen popis i vrsta robe koju je trebalo popisati radi promjene cijena, jer iz razloga presude prvostupanjskog suda proizlazi da je ona sama iskazala da popis robe nije izvršen u potpunosti, pa je očito znala o kojoj se robi radi, što je zaključio i prvostupanjski sud.

Iz navedenih razloga su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo, pa je stoga reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 10. prosinca 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.