I Kž-917/1990-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 917/1990-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana, kao predsjednika vijeća, te mr. Horvatinović Ružice, Primorac Vladimira, Potrebica Ante i Milošević Vesne, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. B., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Sisku od 8. listopada 1990. K 20/90, u sjednici održanoj 4. travnja 1991., saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Papac Baldu,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. M. B. kao neosnovana te se potvrdjuje presuda prvog stepena.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružnog suda u Sisku oglašena je krivom opt. M. B. da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinila krivično djelo ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH, pa je na temelju citiranog propisa osudjena na kaznu zatvora od 8 (osam) godine, u koju kaznu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 30. ožujka 1990. pa dalje.

Protiv te presude žalbu je podnijela opt. M. B., zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, a u stvari prema obrazloženju žalbe samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni.

Predložila je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, ili da se preinači i optuženici izrekne blaža kazna.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 370. st. 2. ZKP javni tužilac Republike Hrvatske predložio je da se žalba optuženice odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepena presuda.

Žalba nije osnovana.

I Kž 917/1990-3

Ispitujući pobijanu presudu i stanje spisa ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, našao je, suprotno žalbenim navodima, da su odlučne činjenice u ovom krivičnom predmetu potpuno i pravilno utvrdjene. To i bez obzira na uočene nedostatke u odnosu na način obrazlaganja prvostepene presude.

Tako, prvostepeni sud pravilno utvrdjuje da se optuženica (str. 5 presude, prvi odlomak) u času zadavanja povrede ošt. C. S. nije nalazila u nužnoj obrani.

Za takvo utvrdjenje u konkretnom slučaju nije odlučna fizička konstitucija optuženice i oštećenice. To pogotovo, što se očito ne radi o takvom nesrazmjeru snaga, da bi već samo zbog toga optuženica bila isključena kao napadač. Stoga se ništa bitno novoga ne bi dobilo vještačenjem, kako se to predlaže u žalbi, a osim toga ne postoje ni razlozi iz čl. 241. ZKP za provodjenje takva vještačenja.

Ni žalbena tvrdnja, da je optuženica u kritično vrijeme imala namjeru napustiti prostoriju gdje se nalazila zajedno s oštećenicom, te da je oštećenica prva učinila korake prema njoj, ne dovodi u pitanje prije navedeni zaključak da se optuženica nije nalazila u nužnoj obrani. U pravu je, takodjer, branitelj optuženice, kada ističe da su na mjestu dogadjaja nadjena dva noža, što proizlazi i iz zapisnika o uvidjaju, a vidljivo je i na fotoelaboratu - a čime se prvostepeni sud uopće ne bavi.

Medjutim, sve to i nije sporno. Da se optuženica nije nalazila u nužnoj obrani prije svega proizlazi iz navoda njene obrane, kako u istrazi, tako i na glavnoj raspravi pri čemu treba konstatirati da se optuženica od početka krivičnog postupka dosljedno i jednako brani. Tako iz obrane optuženice proizlazi da je ona već došla nervozna i uzrujana kod oštećenice, što i prvostepeni sud smatra utvrdjenim (str. 4 presude, prvi odlomak).

U toku njihova razgovora uz kavu i pivo oštećenica joj je "opet po ne zna koji puta" počela govoriti o tome, da s njom želi voditi ljubav te je predložila da odu u njenu spavaću sobu. Ona je to kao i uvijek prije toga odbila, te se ustala i došla do izlaznih vrata sobe u namjeri da ode kući. Oštećenica ju je verbalno zadržavala, te joj po prvi puta predložila da ostavi muža i djecu i ode s njom nekuda zajedno živjeti. Zbog toga da je došlo do najjače prepirke od kada se poznaju, a nije sporno da su se vidjale svakodnevno, kao i da je u posljednjih šest mjeseci optuženica počela zapuštati djecu i muža te se upadljivo drugačije ponašati.

Optuženica dalje u svojoj obrani kaže da je u času kada je ona htjela otvoriti vrata u namjeri da ode kući oštećenica uzela sa štednjaka ekspresni lonac s vrućom vodom i bacila ga prema njoj. Lonac je pao u ugao sobe kod ulaznih vrata, a voda se razlila, kojom prilikom je ona zadobila opekotinu na lijevoj ruci.

Prvostepeni sud se time takodjer ne bavi, medjutim, istinitost obrane optuženice proizlazi iz zapisnika o

I Kž 917/1990-3

uvidjaju i fotoelaborata na kojem je jasno vidljivo gdje je ekspres lonac pao, a tako i njegov poklopac. Nalazom i mišljenjem liječnika vještaka, takodjer je utvrdjeno da je optuženica zadobila povredu na hrptu lijeve šake koja ima karakter opekotine (list 37/2 spisa). Prema tome, očito je, da se optuženica i u tom dijelu istinito branila. U svojoj obrani optuženica dalje kaže da je oštećenica u trenutku neposredno nakon bacanja lonca s vodom došla do vitrine desno od ulaznih vratiju i uzela kuhinjski nož, koji se tamo nalazio, te krenula prema njoj govoreći da će ju ubiti. Prvostepeni sud se ni tim dijelom obrane optuženice ne bavi, pa se tako u pobijanoj presudi sasvim zanemaruje objektivna činjenica da su neposredno nakon dogadjaja na podu prostorije nadjena dva noža, jedan malo lijevo od ulaznih vrata, a drugi kod pomoćnog ležaja nasuprot vratima i malo desno. Kako je oštećenica, nakon što je zadobila smrtonosnu povredu pala na lijevi bok (iskaz svj. M. M. u istrazi l. 42 i svj. M. L. - l. 40/11 spisa s odručenom lijevom rukom, kako to proizlazi iz zapisnika o uvidjaju - l. 17 treći odlomak) sasvim je moguće da je nož koji je ona držala u ruci prilikom opisanog pada dospio tamo gdje je nadjen. U tom času, dakle, neposredno prije sukoba optuženica tvrdi da je i ona sa stolića za kojim su prije toga sjedile i na kojem se nalazio lonac s očišćenim piletom i na njemu nož, uzela lijevom rukom taj nož, te su obje krenule jedna prema drugoj, svaka s nožem u lijevoj ruci.

Optuženica izričito kaže da je udaljenost izmedju njih, u času kad je oštećenica krenula prema njoj bila oko 1 i pol metar, te da je oštećenica učinila svega jedan korak i već su se njih dvije "uhvatile". Dok su se "gurale" držale su svaka nož u lijevoj ruci. Tako su se naguravale, držeći se za ruke. Očito je da su se mogle držati samo desnim rukama. Tvrdi da je oštećenica bila jača, te ju je dogurala do vrata.

Ni u jednom času optuženica ne tvrdi da bi oštećenica prema njoj zamahivala nožem. U tom naguravanju, ona je zadobila modricu na lijevom slabinskom dijelu tijela, dok je oštećenica zadobila tri ogrebotine na hrptu desne šake i palca za koje sudsko-medicinski vještak kaže da su izgledom navodile na zaključak da su nanesene ljudskim noktima. U vezi s tim vještak takodjer kaže da je ta povreda mogla nastati medjusobnim "hvatanjem", kako to u obrani navodi optuženica.

Na medjusobno naguravanje, u kojem su se optuženica i oštećenica potpuno tijelom približile jedna prema drugoj ukazuje i nalaz vještaka za fizikalno kemijska vještačenja mikro tragova na izuzetoj odjeći optuženice i oštećenice (l. 118-122 spisa), u koji je nalaz prvostepeni sud izvršio uvid. U tom času tj. kada ju je oštećenica dogurala do vrata, ona je zamahnula prema njoj nožem i zadala joj četiri ubodno- rezne, rane od kojih je jedna bila smrtonosna, kako je to utvrdjeno u postupku.

Saslušanjem sudsko-medicinskog vještaka utvrdjeno je da su sve ubodno-rezne rane koje je zadobila oštećenica zadane u položaju licem u lice i u stojećem stavu, te je vještak isključio da bi bilo koja od zadanih rana nastala zamahom noža odozdo prema gore, kako je to tvrdila optuženica, a što se žalbom više ne dovodi u pitanje.

I Kž 917/1990-3

Takodjer se žalbom ne osporava nalaz i mišljenje vještaka psihijatra, kojim je utvrdjeno da je nastali sukob kod optuženice doveo do povišene afektivne tenzije i do smanjenja funkcije inhibitornih mehanizama, što je rezultirano agresivnom reakcijom prema oštećenici. Prema zaključnom mišljenju vještaka zbog navedenog je njezina sposobnost da shvati značenje svoga djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja djela bila znatno smanjena, ali još uvijek ne i bitno u smislu čl. 12. st. 2.

KZ SFRJ.

Na tako pravilno utvrdjeno činjenično stanje pravilno je primijenjen krivični zakon, tako što je krivično djelo zbog kojeg je optuženica oglašena krivom označeno po čl. 35. st. 1. KZH.

Nije osnovana ni žalba optuženice zbog odluke o kazni. Prvostepeni sud je u dovoljnoj mjeri vrednovao utvrdjene olakotne okolnosti, dok otegotnih okolnosti nije našao, pa se kazna zatvora u trajanju od osam godina ukazuje adekvatnom sa stanovišta ostvarivanja svrhe kažnjavanja.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je na temelju čl. 384. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 4. travnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Svedrović Marijan, v.r.