I Kž-719/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 719/04-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora, mr. Branka Zmajevića, Hajrije Novoselec i Lidije Grubić Radaković, kao članova vijeća, uz učestvovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. G. zbog kaznenih djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 06. svibnja 2004. broj K-137/02, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, u sjednici održanoj dana 22. rujna 2004. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. K. G., te se p o t v r đ u j e prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu je presudom od 06. svibnja 2004. broj K-137/02 opt. K. G. proglasio krivim i to zbog dva kaznena djela protiv života i tijela ubojstvom u pokušaju, opisanih i kažnjivih po čl. 90. KZ u vezi čl. 33. KZ, počinjenih na štetu J. K., kako je to pobliže opisano u točki 1. izreke te presude i na štetu D. P., kako je to pobliže opisano u točki 2. izreke te presude, slijedom čega je po čl. 60. KZ optuženiku za svako od navedenih kaznenih djela utvrdio kazne zatvora u trajanju od po tri godine, a potom uz primjenu odredbe čl. 90. u vezi čl. 33. i čl. 60. KZ izrekao mu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju kaznu mu je po čl. 63. st. 1. KZ uračunao vrijeme provedeno u zadržavanju, te u pritvoru od 15. ožujka 2002. do 09. travnja 2002., kao i od 07. ožujka 2003. pa nadalje, a uz to je prema optuženiku po čl. 76. KZ primijenio sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti, koja će trajati do prestanka razloga radi kojih je primijenjena, no u svakom slučaju ne dulje od tri godine, a nadalje po čl. 80. KZ izrekao mu i sigurnosnu mjeru oduzimanja pištolja marke "Crvena zastava" broj …, te noža dužine oštrice 13 cm. Oštećenike J. K. i D. P. s imovinskopravnim zahtjevima uputio je na parnicu, očito po čl. 132. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u

I Kž 719/04-3

nastavku: ZKP), a po čl. 122. st. 4. ZKP optuženika je u cijelosti oslobodio od dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv ove prvostupanjske presude opt. K. G. je po branitelju Lj. P.-V., odvjetniku iz Z. podnio žalbu i to samo zbog odluke o kaznenoj sankciji, predlažući da se prvostupanjska presuda preinači tako da se optuženiku za svako pojedino kazneno djelo utvrdi blaža kazna i izrekne mu slijedom toga blaža jedinstvena kazna.

Do sjednice vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu nije podnijelo prema čl. 372. ZKP odgovor na žalbu optuženika.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud po čl. 373. st. 1. i 2. ZKP dostavio je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske spise na dužno razgledanje i obavijestio državnog odvjetnika o sjednici vijeća ovog suda.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske vratilo je spise drugostupanjskom sudu uz podnesak od 10. rujna 2004. broj KŽ-DO-1469/04, predlažući da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, pri čemu je ustrajao i na sjednici vijeća ovog suda saslušan zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislav Dujmić.

Žalba optuženika nije osnovana.

Drugostupanjski sud je po čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP prvostupanjsku presudu ispitao u onom dijelu u kojem se žalbom pobija i iz osnove iz kojih je tu pobijana, a po službenoj dužnosti ispitao je i postoje li povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 1., 5. 6. te 7.-11., st. 2. ovog članka, je li glavna rasprava protivno odredbama ovog Zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, odnosno je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Pri ispitivanju prvostupanjske presude po službenoj dužnosti drugostupanjski sud nije našao da bi bile počinjene one povrede odredaba kaznenog postupka, odnosno one povrede kaznenog zakona na štetu optuženika koje se ispituju po službenoj dužnosti.

Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog odluka o kaznenoj sankciji, ali kako to iz navoda žalbe proizlazi, pobija je samo zbog odluke o kazni, ukazujući pri tome da je optuženik počinjene kaznenih djela priznao, da je izrazio kajanje i oštećenicima se ispričao, te da je bio do tada neosuđivan i da je mlađe životne dobi, a posebno ukazuje na stanje optuženikove smanjene ubrojivosti srednjeg stupnja prilikom počinjenja kaznenih djela, obzirom na ovisnost o psihoaktivnim tvarima, prvenstveno o ovisnosti o alkoholu, te da ima ozbiljnih psihičkih smetnji do kojih je došlo, između ostalog, i uslijed zlostavljanja od strane oca koji je također bio sklon alkoholu, što sve da ga je odvelo na jednu društvenu marginu, a slijedom toga i do društveno neprihvatljivog ponašanja. Najzad da se kod počinjenja kaznenog djela opisanog u toč. 2. pobijane presude mora vrednovati i manja kriminalna volja, jer da je, prema mišljenju vještaka sudske medicine, intenzitet napada na oštećenika bio slab. Drugostupanjski sud, suprotno stajalištu žalitelja, u cijelosti prihvaća obrazloženje odluke o kazni koje je iznijeto u prvostupanjskoj presudi, obzirom da su tamo navedene sve okolnosti, koje prema odredbi čl. 56. KZ utječu na izbor vrste i mjere kazne počinitelju

I Kž 719/04-3

kaznenih djela, a koje su okolnosti pravilno utvrđene i po svom značenju, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj svezi, pravilno vrednovane i dovedene u vezu sa svrhom kažnjavanja kako je ona određena u čl. 50. KZ, uz uvažavanje opće svrhe kaznenopravnih sankcija, kako je to pak određeno u čl. 6. tog Zakona. Navodima žalbe utvrđenje olakotnih i otegotnih okolnosti navedenih u prvostupanjskoj presudi, kako niti njihovo vrednovanje, nije osporeno niti dovedeno u najmanju sumnju. Pri tome se žalitelju ukazuje na odredbu čl. 90. KZ, prema kojoj se za kazneno djelo ubojstva propisuje kazna zatvora najmanje pet godina, te na odredbu čl. 33. st. 2. KZ, prema kojoj je propisano da se za pokušaj kaznenog djela počinitelj kažnjava kao da je djelo dovršeno, ali se može i blaže kazniti, a potonje je prvostupanjski sud i uzeo u obzir kod utvrđivanja pojedinačnih kazni za svako od počinjenih kaznenih djela navedenih u točki 1. i 2. izreke prvostupanjske presude. Obzirom da je za ta djela optuženiku utvrdio pojedinačne kazne u trajanju od po tri godine zatvora za svako, slijedom čega je za ova djela počinjena u stjecaju, po čl. 60. st. 1. i 2. toč. c/ KZ, izrekao jedinstvenu kaznu koja nije dosegnula zbroj pojedinačno utvrđenih kazni, niti je veća od 15 godina zatvora, a nakon čega je po čl. 63. st. 1. KZ optuženiku u izrečenu kaznu zatvora uračunao na pravilan način i vrijeme provedeno na zadržavanju i u pritvoru, dakle u svemu postupio pravilno i zakonito. Najzad, drugostupanjski sud, jednako kao ni prvostupanjski sud, ne nalazi da bi utvrđene olakotne okolnosti, kao što je već naprijed navedeno da se one sastoje u relativno mlađoj životnoj dobi optuženika, u priznanju djela u cijelosti, ispričavanju oštećenicima, izražavanju osjećaja krivnje i kajanja, njegovoj ranijoj neosuđivanosti, te da je djela počinio u stanju smanjene ubrojivosti srednjeg stupnja, predstavljale posebno izražene olakotne okolnosti u smislu čl. 57. st. 1. KZ, koje bi opravdavale ocjenu da se svrha kažnjavanja može postići u predmetnoj stvari i blažim kaznama od pojedinačno utvrđenih kazni i izricanjem blaže jedinstvene kazne, na čemu, uostalom, niti žalitelj ne inzistira, niti u tom pravcu svoju žalbu obrazlaže.

Drugostupanjski sud je, obzirom da je žalba optuženika izričito istaknula osnov pobijanja odluke o kaznenoj sankciji, ispitao također i sigurnosne mjere izrečene u prvostupanjskoj presudi po čl. 76. KZ, te po čl. 80. KZ, te je pri tome našao da su sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti, odnosno oduzimanja predmeta pravilne i na zakonu osnovane, a kako žalitelj glede izrečenih sigurnosnih mjera ne iznosi nikakovo obrazloženje, upućuje ga se iznova na razloge iznijete u obrazloženju pobijane presude.

Slijedom navedenih razloga drugostupanjski sud je odlučio kao u izreci (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 22. rujna 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.