Rev-2815/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2815/2014-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Z. iz B., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik P. S., odvjetnik u O., protiv tuženika H.-L. S. d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupan po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. & K., odvjetnicima iz Z., odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2333/2014-2 od 31. srpnja 2014., kojima su djelomično potvrđeni i djelomično preinačeni presuda i rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1468/2011-38 od 21. veljače 2014., u sjednici održanoj 6. studenoga 2019.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 2333/2014-2 od 31. srpnja 2014. odbija se kao neosnovana, osim u dijelu odluke o parničnom trošku.

r i j e š i o j e:

I. Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 2333/2014-2 od 31. srpnja 2014. u dijelu kojim se pobija odluka o parničnom trošku odbacuje se kao nedopuštena.

II. Revizija tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 2333/2014-2 od 31. srpnja 2014. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" I/ O d b i j a se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da je nevaljana i bez pravnih učinaka Izjava o zapljeni računa – obična zadužnica, izdana od M. Z. iz V., ..., od dana 24. lipnja 2003.g., ovjerena po javnom bilježniku broj Ov-9716/2003., radi naplate potraživanja tuženika po Ugovoru o financijskom leasingu broj 0833/03. koji je zaključen između tužiteljice i tuženika dana 20. lipnja 2003.g. Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici trošak prouzročen ovim postupkom, u roku od 15 dana".

kao neosnovan.

II/ Nalaže se tužiteljici M. Z. iz B., ..., da naknadi tuženiku H.-L. S. d.o.o. sa sjedištem u Z., ... prouzročeni parnični trošak u iznosu od 110.500,00 kn, u roku od 15 dana."

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"O d b i j a se prijedlog predlagateljice osiguranja koji glasi:

"Određuje se privremena mjera radi osiguranja nenovčane tražbine, utvrđenje da je Izjava o zapljeni računa, bez pravnog učinka, predlagateljice M. Z., tako što se zabranjuje protivniku osiguranja H.-L. S. d.o.o. Z., provođenje Izjave o zapljeni računa od dana 24. lipnja 2003.g. koja ima učinak rješenja o ovrsi. Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pod brojem po tužbi tužiteljice M. Z.

Nalaže se poslovnoj banci E. & S. da obustavi zapljenu po zadužnici br. Ov-9176/03. od dana 24. lipnja 2003.g. izdane od predagateljice M. Z., a koja se provodi na žiro računu predlagateljice koji ima kod E. & S. b.

Nalaže se E. & S. b. provesti ovu privremenu mjeru danom dostave rješenja. Žalba na rješenje ne odgađa provedbu privremene mjere.

kao neosnovan."

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

" Žalba se odbija kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana te se presuda Općinskog suda u Osijeku br: P-1468/2011-38 od 21. veljače 2014. godine:

a) potvrđuje u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev (točka I izreke)

b) preinačuje u odluci o parničnom trošku tako da se nalaže tužiteljici platiti parnični trošak tuženiku u iznosu od 90.501,00 kn u roku od 15 dana (točka II izreke)

Potvrđuje rješenje suda prvog stupnja kojim se odbija prijedlog predlagateljice radi određivanja privremene mjere."

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. K tomu u reviziji navodi da je pobijanu presudu i rješenje neophodno ispitati i zbog materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku – "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nižestupanjske odluke u cijelosti ukinuti i predmet vratiti na ponovno raspravljanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

Prije svega treba reći da je u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora 291.740,76 kn slijedom čega je protiv pobijane (drugostupanjske) presude glede odluke o glavnoj stvari dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP (tzv. redovna revizija), dok je u odnosu na drugostupanjsko rješenje kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere moguće podnijeti samo reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP (tzv. izvanredna revizija).

Protiv odluke o troškovima postupka revizija nije dopuštena (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima revizije u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer obrazloženje pobijanih presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji kao takovi ne proturječe sadržaju spisa.

Jednako tako, suprotno navodima revizije, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, a s tim u vezi niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 8. ZPP na koju se ukazuje u reviziji.

Naime, prema odredbi čl. 190. st. 8. ZPP protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba iz čega proizlazi zaključak da je protiv rješenja kojim se dopušta preinaka tužbe žalba dopuštena. Nadalje, odredbom čl. 378. st. 1. ZPP propisano je da je protiv rješenja prvostupanjskog suda dopuštena žalba ako u ovom zakonu nije određeno da žalba nije dopuštena. Budući da odredbama čl. 190. do čl. 192. ZPP koji uređuju preinaku tužbe (ili nekim drugim odredbama ZPP) nije propisano da žalba nije dopuštena protiv rješenja prvostupanjskog suda kojim nije dopustio preinaku tužbe, proizlazi da je žalba dopuštena protiv rješenja kojim sud nije dopustio preinaku tužbe. Međutim, u smislu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji samo ako je ona bila ili mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. U konkretnom slučaju sud nije dopustio preinaku tužbe kao u podnesku od 4. prosinca 2013. (rješenje od 5. prosinca 2013. – list 324 spisa), pa u okolnostima konkretnog slučaja kada je predmet spora zahtjev na utvrđenje da je nevaljana i bez pravnih učinaka izjava o zapljeni računa – obična zadužnica izdana od tužiteljice 24. lipnja 2003., činjenica da u ovom postupku nije odlučno o zahtjevu tužiteljice (kao u podnesku od 4. prosinca 2013.) za isplatu 41.470,82 kn koji zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik s njezinog računa na temelju predmetne zadužnice navedeni iznos naplatio iako nema pravo na namirenje po istoj, prema shvaćanju ovoga suda nije utjecala, niti je mogla utjecati na donošenje pravilne i zakonite presude u ovom predmetu.

S tim u vezi neosnovano tužiteljica ističe i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

Slijedom navedenog u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 339. ZPP na koju se ukazuje revizijom.

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 194. st. 9. ZPP koji se ističe u reviziji, valja odgovoriti, da tako navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka i nije moguće učiniti obzirom da čl. 194. ZPP (postojanje parnice) ima svega četiri stavka.

Nadalje, neosnovano tužiteljica ističe i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 5. čl. 7., čl. 8. i čl. 338. st. 1. i st. 4. ZPP.

Prema odredbi čl. 4. ZPP sud odlučuje u tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave.

Prema odredbi čl. 5. ZPP sud će svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno sud je ovlašten da odluči o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni.

Prema odredbi čl. 7. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (st. 1.).

Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu zatim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 3. ZPP), ako zakonom nije drugačije određeno (st. 2.).

Sud ne može svoju odluku temeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne (st. 3.).

Prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Prema odredbi čl. 338. st. 1. ZPP pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje, dok prema stavku 4. navedene zakonske odredbe u obrazloženju sud će izložiti zahtjeve stranaka, činjenica koje su iznijele i dokaze koje se predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem koje dokaze je izvodio i zašto te kako ih je ocijenio; sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.

Polazeći od sadržaja navedenih zakonskih odredbi te presuda nižestupanjskih sudova (glede odluke o glavnoj stvari) u postupku koji je prethodio reviziji sasvim je jasno da navedene bitne povrede odredaba na koje se ukazuje revizijom nisu učinjene jer je sud odlučio u tužbenom zahtjevu na temelju usmene, neposredne i javne rasprave (čl. 4. ZPP), strankama je dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima protivne stranke (čl. 5. ZPP), a jednako tako je i ocjena dokaza izvedena sasvim u skladu s odredbom čl. 8. ZPP. K tomu, pobijana presuda sasvim je u skladu s odredbama čl. 338. st. 1. i 4. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je nevaljana i bez pravnih učinaka Izjava o zapljeni računa – obična zadužnica, izdana od tužiteljice 24. lipnja 2003. ovjerena po javnom bilježniku, radi naplate potraživanja tuženika po Ugovoru o financijskom leasingu broj 0833/03 koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da su stranke sklopile Ugovor o financijskom leasingu broj 0833/03 na rok od 60 mjeseci i to 20. lipnja 2003., prema kojem davatelj leasinga, ovdje tuženik, daje traktor marke Case kao predmet leasinga vrijednosti 54.836,95 EUR-a u leasing korištenja ovdje tužiteljici koja je svojim potpisom na Ugovoru potvrdila da je upoznata s Općim uvjetima Ugovora o financijskom leasingu, te potvrdila primitak istih,

- da su stranke istog dana sklopile i Ugovor broj 0832/03 čiji predmet leasinga je bio plug Pottinger vrijednosti 6.966,00 EUR-a,

- da je tužiteljica 24. lipnja 2003. potpisala Izjavu o zapljeni računa – običnu zadužnicu, kojom je dala suglasnost da se radi naplate vjerovnikove tražbine po Ugovoru o financijskom leasingu broj 0833/03 zapljene svi računi otvoreni na njezino ime te da se novčana sredstva s tih računa uplaćuju vjerovniku,

- da je toč. II. te izjave navedeno da ista ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na vjerovnika radi naplate, dok je toč. VI. navedeno da izjava ima sukladno čl. 183. Ovršnog zakona svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha radi prisilne naplate tražbine i to ovrhom na cjelokupnoj imovini dužnika,

- da je tuženik 22. prosinca 2004. otkazao Ugovor o leasingu zbog neplaćanja te obavijestio tužiteljicu da su traktor i plug koje je preuzeo 11. studenoga 2004. procijenjeni na određene iznose i da će joj isti po uplati dugovanja biti vraćeni,

- da iz potvrde od 13. svibnja 2005. proizlazi da je tužiteljica dala 35.000,00 kn tvrtki E. d.o.o. kao polog za podmirenje dijela duga po predmetnim ugovorima o financijskom leasingu i to nakon što je 29. ožujka 2005. preuzela predmete leasinga zatečene u ispravnom stanju, na što nije imala primjedbi, a što je vidljivo iz Protokola o preuzimanju predmeta leasinga (list 14 spisa),

- da je tuženik 25. svibnja 2006. uputio zahtjev E.&S. b. d.o.o. da temeljem predmetne zadužnice izvrši zapljenu sa žiro računa tužiteljice i to iznos od 40.042,47 EUR-a u korist tuženika,

- da je 3. svibnja 2006. tuženik preuzeo predmete leasinga i iste naknadno prodao novim kupcima (računi – list 101 i 102 spisa),

- da iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je ukupan dug tužiteljice prema tuženiku 216.798,49 kn, time da visina potraživanja prema tužiteljici u odnosu na Ugovor broj 0833/03 nije točno utvrđena.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu glede odluke o glavnoj stvari u bitnom uz obrazloženje da predmetna obična zadužnica ispunjava sve pretpostavke za njenu pravovaljanost iz čl. 235. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), da sporna zadužnica nije bez pravnog učinka, da tužiteljica nije dokazala da je Ugovor o financijskom leasingu broj 0833/03 raskinut zbog materijalnih nedostataka. K tomu nižestupanjski sudovi utvrđuju da je tužiteljica bila dobro upoznata s Općim uvjetima poslovanja jer je u Ugovoru o financijskom leasingu broj 0833/03 ista potvrdila svojim potpisom da je sa Općim uvjetima upoznata, čak što više potvrdila je potpisom i primitak istih. Pritom drugostupanjski sud navodi da takva visina potraživanja tuženika po Ugovoru broj 0833/03 u ovom predmetu nije odlučna za presuđenje obzirom na predmet spora.

Konačno, drugostupanjski sud ocjenjuje da je bez osnove pozivanje tužiteljice na čl. 51. Zakona o leasingu ("Narodne novine", broj 135/06) koji se primjenjuje samo u slučaju ako je davatelj leasinga izabrao dobavljača, a o čemu u konkretnom slučaju nije riječ, jer je utvrđeno da je tužiteljica (odnosno njezin suprug) izabrala dobavljača.

I prema ocjeni ovoga suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili.

Odredbom čl. 235. ZOO propisano je:

"(1) Vrijednosni papir mora sadržavati ove bitne sastojke:

1) naznaku vrste vrijednosnog papira;

2) tvrtku odnosno naziv i sjedište odnosno ime i prebivalište izdavaoca vrijednosnog papira;

3) tvrtku odnosno naziv ili ime osobe na koju odnosno po čijoj naredbi vrijednosni papir glasi, ili naznaku da papir glasi na donosioca;

4) točno naznačenu obvezu izdavaoca koja proizlazi iz vrijednosnog papira; 5) mjesto i datum izdavanja vrijednosnog papira, a kod onih koji se izdaju u seriji i njihov serijski broj;

6) potpis izdavaoca vrijednosnog papira odnosno faksimil potpisa izdavaoca vrijednosnih papira koji se izdaju u seriji.

(2) Posebnim zakonom za pojedine vrijednosne papire mogu biti određeni i drugi bitni sastojci.

(3) Isprava koja ne sadrži bilo koji od bitnih sastojaka ne vrijedi kao vrijednosni papir. (4) Vrijednosni papiri izdani u seriji koji ne sadrže bilo koji od bitnih sastojaka nemaju pravni učinak."

Imajući na umu navedenu zakonsku odredbu za zaključiti je da je obična zadužnica koja sadržava sve sastojke iz čl. 235. st. 1. ZOO se može kvalificirati kao vrijednosni papir. Slijedom izloženog, a polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji (koja ne mogu biti predmet ispitivanja u revizijskom stupnju postupka), pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili tužbeni zahtjev neosnovanim. Pritom, pravni zaključci nižestupanjskih sudova opširnim revizijskim navodima nisu dovedeni u sumnju.

Navode revizije kojima se osporava primitak Općih uvjeta poslovanja tuženika te upoznatost sa istima u ovom stupnju postupka nije moguće uzeti u razmatranje jer je riječ o činjeničnim prigovorima zbog kojih prema odredbi čl. 385. ZPP revizija nije dopuštena.

Jednako tako, niti navode revizije kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi i u biti izražava nezadovoljstvo pobijanom presudom nije moguće uzeti u razmatranje sukladno odredbi čl. 385. ZPP.

Prema tome, a jer tužiteljica ničim nije dokazala da bi predmetna zadužnica bila, kako to navodi u reviziji, u suprotnosti sa odredbom iz čl. 235. st. 1. toč. 4. i st. 3. i 4. ZOO, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci presude.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, te da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), slijedom čega odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

Obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužiteljice u dijelu kojim pobija odluku o trošku sadržanu u pobijanoj presudi odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u st. I. izreke rješenja.

U postupcima ovrhe i osiguranja dopuštena je samo revizija u smislu čl. 382. st. 2. ZPP tzv. izvanredna revizija (čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona – "Narodne novine", broj 112/12, 25/13 i 93/14).

Kako predmetna revizija ne sadrži pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 382. st. 3. ZPP, to je već zbog toga reviziju protiv drugostupanjskog rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere, valjalo odbaciti kao nedopuštenu (čl. 392.b st. 2. ZPP) i odlučiti kao u st. II. izreke rješenja.

Zagreb, 6. studenoga 2019.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.