Rev-x-790/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 790/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz R. S., M., kojeg zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6272/11-2 od 3. siječnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9170/02-31 od 23. studenoga 2010., u sjednici održanoj 30. listopada 2013.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica po osnovi materijalne štete isplati iznos od 967.500,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 1. kolovoza 1992. do isplate (stavak I. izreke), a tužitelju je naloženo da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 97.000,00 kuna (stavak II. izreke), dok je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa troška (stavak III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio reviziju prihvatiti, ukinuti presude nižestupanjskih sudova i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelj u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da su sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer u obrazloženju nisu naveli zašto nisu uzeli u obzir iskaz svjedoka F. R., niti zašto nisu primijenili međunarodne akte (Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i Ženevsku konvenciju o zaštiti građanskih osoba za vrijeme oružanih sukoba iz 1949..

Suprotno tvrdnji tužitelja iznesenoj u reviziji tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 točka 11. ZPP. Prema ocjeni ovoga revizijskog suda u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude, kao i u obrazloženju prvostupanjske presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Kako je tužbeni zahtjev odbijen jer su sudovi ocijenili osnovanim prigovor zastare to nižestupanjski sudovi u obrazloženjima svojih odluka nisu niti morali ocjenjivati sve dokaze izvedene tijekom postupka pa tako niti iskaz svjedoka F. R.. Budući da pobijana drugostupanjska presuda, kao i prvostupanjska presuda, nisu nerazumljive niti ne sadrže proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati to nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

Tužitelj dijelom navoda iznesenih u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i ocjenjuje ga na svoj način. U odnosu na takve, činjenične prigovore revidenta treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega ovaj sud te navode tužitelja nije mogao uzeti u razmatranje niti se upuštati u ocjenjivanje njihove osnovanosti. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

- da je tužitelj bio izvanknjižni vlasnik nekretnine u Z., …, koja je u naravi predstavljala obiteljsku kuću, visoku prizemnicu dimenzija 10,50mx11,50 m;

- da se u prizemlju te kuće nalazio poslovni prostor namijenjen i opremljen za obavljanje ugostiteljske djelatnosti (kompletni ugostiteljski inventar), da je na katu kuće bio stambeni prostor opremljen za stanovanje, da su u podrumu kuće odlagane stvari;

- da je 12. srpnja 1992. nepoznata osoba podmetnula minsko eksplozivnu napravu pod kuću tužitelja i srušila ju do temelja, nakon čega je opljačkan kompletan inventar koji se nalazio u kući;

- da je tužitelj podnio prijavu protiv NN izvršitelja kaznenog djela;

- da je 15. kolovoza 1995. tužitelj predmetno građevinsko zemljište s ostacima ruševine prodao za cijenu od 95.000,00 kuna.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan jer su ocijenili osnovanim tuženičin prigovor zastare jer je predmetna šteta nastala kao posljedica štetnog događaja od 12. srpnja 1992., a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 3. rujna 2002., pa je u smislu odredbe čl. 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

Odlučujući o prigovoru zastare sudovi su otklonili primjenu odredbe čl. 377. st. 1. ZOO ocijenivši da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu te odredbe s obzirom da se ta odredbu može primijeniti samo u slučaju kad je kaznenom presudom utvrđeno da šteta potječe od kaznenog djela, što nije slučaj u ovom postupku.

Nadalje, sudovi su ocijenili neosnovanim navod tužitelja da je u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare s obzirom da je odredbom čl. 4. st. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03 – dalje: ZORH), koji je stupio na snagu 31. srpnja 2003., propisano da će se postupci protiv Republike Hrvatske radi naknade štete iz tog Zakona, koji su bili prekinuti stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 112/99), koji je stupio na snagu 6. studenoga 1999. nastaviti stupanjem na snagu ZORH, a u konkretnom slučaju rok zastare je počeo teći i istekao je prije 6. studenoga 1999..

Sudovi su također u obrazloženju svojih odluka naveli da tuženica tužitelju ne odgovara za štetu niti prema odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine", broj 117/03 – dalje: ZOŠTA) jer je odredbom čl. 8. ZOŠTA propisano da se materijalna šteta nadoknađuje na teritoriju cijele Republike Hrvatske u obliku obnove oštećenih ili uništenih materijalnih dobara sukladno odredbama Zakona o obnovi.

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj u reviziji u bitnom navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su o prigovoru zastare odlučivali na temelju odredbe čl. 376. ZOO umjesto na temelju odredbe čl. 377. ZOO i ZORH. Ističe da je pobijana presuda protivna Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih prava u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.. Također navodi da je pobijanom presudom povrijeđena odredba čl. 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je predmetna šteta nastala 12. srpnja 1992. kada je nepoznata osoba podmetnula minsko eksplozivnu napravu pod kuću tužitelja i srušila ju do temelja nakon čega je nestao kompletan inventar koji se nalazio u kući, da je tužitelj 15. kolovoza 1995. predmetno građevinsko zemljište s ostacima ruševine prodao za cijenu od 95.000,00 kuna, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 3. rujna 2002..

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su o tuženičinom prigovoru zastare odlučili na temelju odredbe čl. 376. st. 2. ZOO, koja propisuje da potraživanje naknade štete u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Kako prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze sudovi su pravilno odlučili kada su odbili tužiteljev zahtjev kao neosnovan.

Pritom treba dodati da se tužitelj u reviziji neosnovano ističe da je u ovoj pravnoj stvari o zastari trebalo odlučivati u smislu odredbe čl. 377. ZOO jer se o zastari u smislu odredbe čl. 377. ZOO može odlučivati samo onda kad je kaznenom presudom utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom, što u ovom slučaju kaznenom presudom nije utvrđeno, kako su to pravilno naveli sudovi u obrazloženjima prvostupanjske i drugostupanjske presude.

Nije osnovan niti tužiteljev revizijski navod da su pobijanim presudama povrijeđene odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine"

– Međunarodni ugovori – broj: 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst – 8/99 – ispravak 14/02 – 1/06 – Konvencija).

Pobijana drugostupanjska presuda, kao i prvostupanjska presuda presude nisu protivne Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih prava u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i čl. 51. Dodatnog protokola, čija svrha je zaštita civilnog stanovništva od ratnih zločina, kod činjenice da u postupku nije dokazano da bi štetni događaj bio posljedica počinjenog kaznenog djela ratnog zločina, a koji se dokazuje pravomoćnom sudskom presudom, koje u konkretnom slučaju nema.

Podmetanje eksplozivne naprave, odnosno miniranje kuće tužitelja prema stajalištu ovoga suda predstavlja akt terora koji se smatra terorističkim aktom u smislu čl. 1. st. 2. ZOŠTA. Tim zakonom je uređeno pitanje odgovornosti za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim sa ciljem teškog narušavanja javnog reda, zastrašivanja, izazivanja osjećaja nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima.

Prema odredbi čl. 8. ZOŠTA materijalna šteta nastala zbog uzroka navedenih u tom Zakonu nadoknađuje se na teritoriju cijele Republike Hrvatske u obliku obnove oštećenih ili uništenih materijalnih dobara sukladno odredbama Zakona o obnovi. Zbog izloženog nema pravne osnove za naknadu predmetne materijalne štete tužitelju.

Neosnovano tuženik u reviziji navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odlučujući o zahtjevu tuženice za naknadu troškova postupka. Kako je tuženica u cijelosti uspjela u ovom predmetu sudovi su pravilno primijenili odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP i tužitelju naložili da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 97.000,00 kuna, a odbili zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka kao neosnovan. Odluka o visini dosuđenog troška tuženici pravilna je kako po osnovi tako i po visini dosuđenog troška.

Zbog navedenog nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 30. listopada 2013.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.