I Kž-70/2004-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 70/04-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Ileane Vinja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. B., zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-108/03 od 11. studenog 2003. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 7. lipnja 2005. godine u nazočnosti branitelja optuženika M. U., odvjetnika iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbe opt. M. B. i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela tako da se utvrđuje da je opt. M. B., radnjama za koje je proglašen krivim tom presudom, ostvario elemente kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona.

II. Uslijed odluke pod toč. I., a i prihvaćajući žalbu državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kaznenoj sankciji tako da se optuženiku za kazneno djelo za koje je sada proglašen krivim, temeljem čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona izriče kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju mu se, temeljem čl. 63. Kaznenog zakona, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. svibnja 2003. godine do 10. lipnja 2003. godine.

III. Odbija se žalba opt. M. B. kao neosnovana i u pobijanom, a nepreinačenom, dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

I Kž 70/04-5

Pobijanom presudom Županijski je sud u Zagrebu proglasio krivim M. B. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona (KZ), za koje mu je, primjenom čl. 57. KZ-a, izrekao kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a u izrečenu kaznu sud je optuženiku uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 10. svibnja 2003. godine do 10. lipnja 2003. godine.

Temeljem čl. 80. u svezi s čl. 173. st. 7. KZ-a optuženiku je privremeno oduzeta droga i to 92 komada tableta MDMA i 2,40 g opojne droge MDMA u prahu.

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu ZKP) sud je optuženika oslobodio obaveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude podnijele su žalbe obje stranke.

Optuženik je, putem branitelja M. U., odvjetnika iz Z., podnio žalbu zbog odluke o kazni i predložio da se pobijana presuda preinači na način da mu se izreče blaža kazna.

Državni odvjetnik pobija presudu također zbog odluke o kazni i predlaže da se ona preinači tako da se optuženiku izreče kazna zatvora u duljem trajanju.

Odgovori na žalbe stranaka nisu podneseni.

Temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a prije održavanja sjednice vijeća spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u dopisu broj KŽ-DO- 315/04 od 27. veljače 2004. godine predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika i na u njoj predloženi način preinači pobijana presuda, a da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Postupajući po zahtjevu optuženika iznesenom u žalbi o sjednici vijeća uredno su obaviješteni i on i njegov branitelj M. U.

Optuženik nije pristupio na sjednicu vijeća, te je temeljem čl. 374. st. 4. ZKP-a sjednica održana u njegovoj odsutnosti, a u nazočnosti njegovog branitelja i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića. Branitelj optuženika ostao je kod žalbe i žalbenih prijedloga, a zamjenik Glavnog državnog odvjetnika kod pismenog mišljenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Ispitujući povodom žalbi stranaka pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 376. st. 1. ZKP-a ovaj je sud utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koju je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti, ali je na štetu optuženika povrijedio zakon kada je radnje, za koje ga je proglasio krivim, pravno označio po čl. 173. st. 2. KZ-a.

I Kž 70/04-5

Naime, prije izvršenja kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 129/00) koji u čl. 25. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a propisuje blažu kaznu od one koja je bila zapriječena u Kaznenom zakonu, kaznu zatvora u trajanju od jedne do dvanaest godina, a ne više kaznu zatvora od jedne do deset godina ili kaznu dugotrajnog zatvora. Budući da je sud, prema odredbi čl. 3. st. 1. KZ-a, dužan prema počinitelju kaznenog djela primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je djelo počinjeno, a u ovom je slučaju primijenio zakon koji više nije na snazi i koji je, osim toga, stroži za počinitelja, povrijedio je na štetu optuženika zakon, na što je sud drugog stupnja, prema odredbi čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a, dužan paziti po službenoj dužnosti.

Radi toga ovaj je sud povodom žalbi stranaka, a po službenoj dužnosti, preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela na način kako što je učinjeno pod toč. I. izreke ove presude.

Radi takve odluke ovaj je sud bio dužan optuženiku izreći kaznenu sankciju za kazneno djelo kako je ono označeno ovom presudom. Pri tome je vodio računa i o žalbama stranaka podnesenih zbog odluke o kazni i ocijenio da se ne mogu prihvatiti tvrdnje optuženika da je izrečena kazna u pobijanoj presudi prestroga, te da bi se i blažom kaznom postigla svrha kažnjavanja, a da su osnovani prigovori državnog odvjetnika da nije bilo zakonskih uvjeta za primjenu instituta ublažavanja kazne.

Tijekom postupka sud je prvog stupnja utvrdio da je optuženik u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio osoba mlađe životne dobi, da je neosuđivan, da je "djelo priznao i izrazio osjećaj krivnje" i da predmetom ovog djela nije "izrazito velika količina droge", pa je ocijenio da te okolnosti, u zbiru, predstavljaju osobito olakotne okolnosti u smislu odredbe čl. 57. st. 1. KZ-a.

Osnovano državni odvjetnik tvrdi da su predmetom inkriminiranog djela bile 92 tablete MDMA koje optuženik ponio na techno party, dakle na mjesto na kojemu se okupljaju mlade osobe, s namjerom da ih toj populaciji proda. Radi toga se ne može uzeti da je njegov postupak manjeg značaja u odnosu na ugrožavanje dobra koje se štiti odredbom čl. 173. KZ-a, a to je zdravlje ljudi. Da je optuženik uspio prodati drogu više desetaka mladih osoba bile bi izložene njezinom djelovanju i riziku da se kod njih stvori navika da ju i ubuduće uzimaju, a s vremenom i ovisnost o narkoticima.

Preostale okolnosti koje je utvrdio sud prvog stupnja nisu takve da bi se mogle označiti kao posebno izražene olakotne okolnosti zbog kojih bi se svrha kažnjavanja mogla postići i blažom kaznom od propisane za to kazneno djelo.

Optuženik je, doduše, na glavnoj raspravi izjavio da priznaje djelo koje mu se stavlja na teret, ali je odbio iznositi obranu i odgovarati na pitanja suda i stranaka. Ne radi se, stoga, o okolnosnom priznanju koje bi olakšavalo sudu utvrđivanje relevantnih okolnosti, kakvo bi bilo od značaja prilikom odabira vrste i visine kazne.

Točna je tvrdnja optuženika da tijekom postupka sud nije utvrdio niti jednu otegotnu okolnost. Međutim, to ne može biti razlogom da se prema njemu primijeni institut ublažavanja kazne i da mu se izreče još blaža kazna od izrečene pobijanom presudom, kao što

I Kž 70/04-5

se predlaže u žalbi. Tek u slučaju da u odnosu na počinitelja djela sud ne nađe otegotnih okolnosti, ali nađe takve olakotne okolnosti koje imaju značaj osobito olakotnih, ispunjene su zakonske pretpostavke za ublažavanje kazne.

Kako u konkretnom slučaju ne egzistiraju takve izrazito olakotne okolnosti ovaj je sud optuženiku izrekao minimalnu kaznu zatvora zapriječenu za ovo kazneno djelo, kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je, temeljem čl. 63. KZ-a, uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 10. svibnja do 10. lipnja 2003. godine.

Ocjenjuje se da će se takvom kaznom postići opća svrha kažnjavanja propisana u čl. 6. i 50. KZ-a.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je, povodom žalbi stranaka, a po službenoj dužnosti, preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela na način kao što je učinjeno pod toč. I. izreke ove presude, a uslijed toga i prihvaćajući žalbu državnog odvjetnika preinačiti ju i u odluci o kazni, na način kao što je učinjeno pod toč. II. izreke ove presude. Uslijed toga valjalo je žalbu optuženika, uloženu zbog odluke o kazni, odbiti kao neosnovanu (čl. 390. i 387. ZKP-a).

U Zagrebu, 7. lipnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Ante Potrebica, v.r.