Croatian Supreme Court dismisses appeal claiming military guard duty must count as 24-hour continuous work for overtime pay.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court ruling that confirmed the first-instance judgment. The appellant argued that military guard and duty shifts, organized as 24-hour continuous work, should be valued as such for overtime pay, while the court found the lower courts correctly deducted eight hours of rest. The court held that such rest periods cannot be considered continuous work or overtime because it is logically and practically impossible for a worker to perform 24-hour continuous labor without breaks.
Legislator headnote
AI generatedČl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07; čl. 39., čl. 44. Kolektivnog ugovora: Rest periods during mandatory presence for military guard duty cannot be valued as continuous 24-hour work or overtime pay.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 1161/16-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske. u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz L. O., zastupan po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske - Ministarstvo ..., zastupan po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-41/2015-2 od 6. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-2274/11-23 od 8. travnja 2015., u sjednici održanoj 25. siječnja 2017.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženoj na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplatiti bruto iznos od 89.487,15 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog mjesečnog iznosa kako je naznačeno u izreci, uz naknadu parničnog troška u iznosu od 10.273,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom, a tužitelj se odbija s ostalim dijelom tužbenog zahtjeva.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i tuženice, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP). Predlaže da se revizija prihvati i ukine presuda suda drugog stupnja i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje. Traži i troškove revizije.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Odredbom iz čl. 382. st. 2. ZPP-a propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka zakona one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U st. 3. iste zakonske odredbe propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U podnesenoj reviziji tužitelj postavlja slijedeća pravna pitanja:
„1. Treba li se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe, koji rad je normiran i faktično organiziran kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, prilikom isplate plaće vrednovati kao rad u trajanju od 24 sata?
2. Smatra li se dnevnim odmorom iz čl. 53. st. 1. Zakona o radu, odnosno prekidom rada, odmor za vrijeme obavljanja stražarske službe u trajanju od 4x2 sata kroz vrijeme od 24 sata obvezne nazočnosti na radnom mjestu?“
Kao razloge važnosti tužitelj u reviziji upire na različitu praksu županijskih sudova i to Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2834/2011, Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 4042/12, Županijskog suda u Splitu broj Gžri-147/12, Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-97/12, Županijskog suda u Puli broj Gž-3398/11, Županijskog suda u Zadru broj Gž- 2547/11 i Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-2009/12.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari prema zahtjevu iz tužbe i slijedom odluka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda čini zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom i nedjeljom, blagdanom i za rad u smjenama, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva i stražarske službe u razdoblju od 26. kolovoza 2008. do 1. listopada 2009.
Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev utvrđujući da se prekovremeni rad obračunava s odbitkom dnevnom odmora od osam sati te je prihvatio izračun vještaka koji prekovremeni rad tužitelja umanjuje za sate rada po slobodnim danima. Drugostupanjski je sud potvrdio prvostupanjsku presudu obrazlažući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i utvrdio činjenično stanje.
Tužitelju je tako prema presudi suda prvog stupnja dosuđen iznos od 89.487,15 kn, a preko tog iznosa je odbijen, a koju odluku je potvrdio drugostupanjski sud. Drugostupanjski sud smatra da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08).
Pri tome drugostupanjski sud u odnosu na dežurstvo koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata, rad od osam sati tretira redovnim radom, daljnjih osam sati prekovremenim radom, a daljnjih osam sati su računa kao dnevni odmor. U dane vršenja službe vikendom drugostupanjski je sud tužitelju obračunao naknadu za prekovremeni rad od 16 sati te opet daljnjih osam sati računao kao dnevni odmor.
Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih pitanja je revizija podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.
Potraživanje tužitelja odnosi se na razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07) koji je propisao da se u čl. 97. iza stavka 6. dodaje stavak 7. koji određuje da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.
Prema tome, a slijedom propisa koji uređuju rad djelatnih vojnih osoba, postoje kategorija prekovremenog rada, te rada u dežurstvu i na straži.
Navedeno proizlazi iz odredaba sljedećih propisa:
Odredbom iz čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:
- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,
- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,
- tijekom vojne vježbe,
- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.
U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.
U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.
U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.
U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.
U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.
U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.
Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da se djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu ... dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.
Prije navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.
Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo sporno razdoblje već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je pravilnikom raniji pravilnik izmijenjen tako da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su i dodani novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.
Dakle, u spornom razdoblju, a sukladno čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.
Budući da se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne može retroaktivno primjenjivati, nižestupanjski sudovi su pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR kao i čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora, odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. (paragraf 40.) naveo da rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države se ne smiju ispravljati na štetu građana.
Tuženik je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada, pa tako i za dežurstva ili stražu, priznavao slobodne dane, te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućio korištenje slobodnih dana niti mu je isplatio naknadu.
U odnosu na pitanja koja postavlja u izjavljenoj reviziji, tužitelj zapravo ističe da smatra pogrešnim pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji mu u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad nisu priznali i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata.
Iz materijalnopravnih pitanja istaknutih u reviziji proizlazi da način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba u spornom razdoblju za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva, s obzirom na specifičnosti tih službi djelatnih vojnih osoba, a koje specifičnosti su organizacija tih vrsta rada u trajanju od 24 sata dnevno te faktične nemogućnosti napuštanja radnog mjesta tijekom obavljanje te vrste rada, tužitelj smatra da se odmor za vrijeme obavljanja tih vrsti službi, koji je kod stražarske službe u trajanju od četiri puta po dva sata za vrijeme 24 sata, ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već da i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme jer radno vrijeme ne čini samo efektivan rad nego i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.
Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata.
Stoga se, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može, u spornom razdoblju, vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, odnosno kao prekovremeni rad, a pod koji prekovremeni rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno ovaj sud je već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009.
S obzirom na to da nižestupanjski sudovi u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe nisu vrednovali kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata već su od cjelodnevnog rada oduzimali po osam sati odmora i na taj način prihvatili nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora. Slijedom navedenoga revizija tužitelja nije osnovana pa ju je valjalo odbiti na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a.
Zagreb, 25. siječnja 2017.
Predsjednica vijeća:
Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.